Strani glumci osjetili su iskrenost hrvatske priče

GUBINA: Gledatelji diljem svijeta upoznat će stradanje hrvatskoga naroda u Domovinskom obrambenom ratu / Često se izostavlja taj obrambeni segment rata / Uspio sam svoju traumu spremiti u duboke ladice. Ali kada sam odlučio napisati roman, ponovno sam proživljavao pakao / Više od dvadeset tisuća nesrba prošlo je kroz srpske koncentracijske logore, više od 500 djece bilo je po logorima, a poginulo njih najmanje četiri stotine, više od 16 tisuća osoba ubijeno je, a za 1740 osoba još se uvijek traga / Unatoč tragediji koja je zadesila cijelu naciju, Hrvati nisu nacija koja mrzi / Nije dovoljno reći „ne ponovilo se“. Na miru treba raditi 

SEDLAR: Žrtva Marijana Gubine i njegove obitelji postala je metafora svih stradanja hrvatskih civila u Domovinskom ratu / Mladi Will Godber napravio je sjajnu ulogu, vidio je kompletnu arhivu o trideset i šestero ubijenih policajaca u Dalju / Hrvatski je film slabo prisutan izvan naših granica

Uz osječku, potom i zagrebačku premijeru igranoga filma na engleskom jeziku 260 dana te njegovu svjetsku distribuciju, razgovoru za Vijenac odazvali su se rado autor istoimene knjige, kazališne predstave i radijske drame Marijan Gubina te redatelj Jakov Sedlar. Unatoč brojnim uzvanicima u ponedjeljak 10. studenoga u Kinu SC, sugovornici su detaljno ispričali kako je ekranizirana autobiografska patnja šesteročlane obitelji Gubina u zatočeništvu rodnoga i okupiranoga Dalja 1991. godine, ispričana očima tada desetogodišnjega Marijana. Kako je i istaknuto u predgovoru knjige 260 dana, prevedene od prvoga izdanja 2011. na petnaest jezika, Marijan, zarobljen dugih 260 dana, „proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoj bližnje i naposljetku nakon 6240 sati ponovno vidi svjetlo dana.“ Svakom gledatelju bit će zanimljivo vidjeti kako su se isprepleli svjetski poznati glumci Tim Roth, Armand Assante i ostali s bolnom, nedavnom prošlošću Slavonije i Hrvatske te zašto je bilo važno i na velikom platnu ispripovijedati potresnu

priču.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Poštovani Marijane, kako je tekla suradnja s redateljem Sedlarom od prvih dogovora za ekranizaciju Vaših 260 dana do realizacije cjelovečernjega filma?

GUBINA:  Niz je godina prošlo dok gospodin Sedlar i moja malenkost nismo sjeli i razmotrili ideju snimanja filma. Vrlo brzo smo definirali projekt i želju da napravimo ozbiljan hrvatski film. Kada se zakotrljalo snimanje i vrijeme je sve brže teklo.

Kakav je osjećaj vidjeti životnu priču na filmskom platnu s uglednim svjetskim glumcima? Svjestan sam da ste i prije pisanja knjige osmišljavali način kako što vjerodostojnije prikazati kalvariju 1991. godine.

GUBINA: U meni je pomiješan koktel emocija; i ponos, i radost, i tuga. Teška je tema Domovinski obrambeni rat jer vuče svoje emocije. Ali je i golemi ponos zbog završnoga filmskoga rezultata koji govori o kalvariji hrvatskoga naroda u pojmu koji se često zaboravlja – Domovinski obrambeni rat. Kada se priča gleda kroz prizmu desetogodišnjega dječaka, još je teže, emotivnije. Ponovno me sve vraća u one dane i potiče emocije koje sam zatomio.

Plakat filma

Desetogodišnjeg Marijana Gubinu utjelovio je mladi britanski glumac Will Godber

Što Vam je bilo najrazličitije u odnosu na pisanje knjige i uprizorenje kazališne predstave?

GUBINA: Svaki je medij za sebe specifičan. Izuzetno mi je bitno da sam film vjerodostojno prati roman. Scenarist Dominik Sedlar napravio je odličan posao i dao vrstan završni dodir. Svi ti sitni dijelovi upotpunili su i zaokružili priču zahvaljujući redateljskoj ruci. Predstava je također na zavidnoj razini dala svoje, ali tek ekranizacijom imamo krunu trilogije – knjiga, predstava, film.

Gospodine Sedlaru, spominjali ste autor Gubina i Vi uz osječku premijeru 2. studenoga da je ideja filma vratiti dug prema žrtvama Domovinskoga rata te poslati poruku mira i razumijevanja. Što bi sve trebao uključivati rečeni dug prema žrtvama?

SEDLAR: Ništa drugo doli onoga što je Marijan napisao i što će vjerojatno doživotno živjeti. Žrtva Marijana i njegove obitelji postala je metafora svih stradanja hrvatskih civila u Domovinskom ratu. Ono što je lijepo i pozitivno završetak je i knjige i filma. Autor, koji ima pravo na osvetu i mržnju, uopće ne govori o tomu. Svoj je život posvetio miru. Sve to svjedoči o tomu kakav je čovjek. To ne može svatko. Teško je pretpostaviti slične, teške priče, a nositi snagu oprosta kako je to napravio Marijan.

Izjavili ste i da u školskim knjigama nema dovoljno napisanoga o onomu što je bilo te da je važno zaustaviti spiralu mržnje i želje za osvetom. Na tom putu je ovo prvo, poznavanje činjenica, vjerojatno i presudno, zar ne?

SEDLAR: Ako ne znamo činjenice, u problemu smo. Nema se što opraštati i ići dalje – ako se ne zna što je bilo. Marijan je prošao pakao, kao i njegova obitelj. Na temelju činjenica on može reći – opraštam ili ne opraštam. Vjerujem da naraštaji koji dolaze, kao i oni koji su prošli Domovinski rat, trebaju pamtiti. Ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti u ime svih onih koji su stradali, a na svakom je ponašati se u skladu sa svojim etičkim uvjerenjima te pojedinačnom osjećaju tko je i što je u svojoj duši.

Što Vam je predstavljalo najveći produkcijski izazov u snimanju 260 dana? Kako ste mladom glumcu Willu Godberu predočili sve ono u što se treba uživjeti, u desetogodišnjega Marijana?

SEDLAR: Produkcijski su, iz mnogo razloga, ispred nas stajale veoma složene zadaće zahtjevnoga filma. Imali smo gomilu troškova koje smo pokrili uglavnom zahvaljujući gospodinu Hrkaču. Mladi Will Godber je napravio sjajnu ulogu, ali on je bio spreman za nju. Kada smo izabirali glumačku postavu u Londonu, dogovorio sam se s njim i njegovim roditeljima da mu pokažemo sve što je objavljeno na ovu temu. Tako je, između ostaloga, Will vidio kompletnu arhivu o trideset i šestero ubijenih policajaca u Dalju, koju sam dobio iz Slovenije. Riječ je o potresnim snimkama, osobama koje su imale rane od nožnih palaca do glave. Dječak je sve to upio i napravio divnu ulogu koja će se, vjerujem,
pamtiti.

Koje dojmove nose stariji glumci, pa i glasoviti Tim Roth i Armand Assante, još otkako su prvi put čitali scenarij i knjigu snimanja?

SEDLAR:  Svima je isprva bilo teško vjerovati da se 260 dana uistinu dogodilo. Kada su upoznali Marijana i na autentičnim lokacijama vidjeli o čemu se radi, bili su fascinirani pričom, knjigom i Marijanom kao osobom. Nakon obavljenoga posla dobili smo poruke u stilu – kada nas budeš opet trebao bit ćemo tu. Zahvalan sam uglednim glumcima koji imaju dovoljno svojih poslova, dapače, mogu raditi samo projekte koji im se prohtiju. Ali osjetili su iskrenost ove priče, to da sudjeluju u nečemu što je važno.

Marijane, što Vam je bilo posebno emotivno tijekom dosadašnjih prikazivanja filma u Osijeku i Zagrebu?

GUBINA: Ah, svaki dan je za sebe, kao i svaka tužnija scena. Pojedine čak i potiču noćne more. Kada se na njih naviknem, zapljusnu me neke druge i iznenade svojom snagom, nabojem. Nema tu obrane. No, davno sam prihvatio i odlučio da ću iznijeti sve posljedice ovoga projekta. Mala je to cijena u odnosu na ono što činimo. Nemjerljivo je velika stvar što će diljem svijeta gledatelji upoznati stradanje hrvatskoga naroda u Domovinskom obrambenom ratu. To je ključni i osnovni cilj projekta. Drugi je cilj pokazati mirotvorstvo Hrvata kroz povijest. Unatoč tragediji koja je zadesila cijelu naciju, nismo nacija koja mrzi, potiče na nasilje ili teži za osvetom. Jasno, ne možemo zaboraviti ni sve žrtve Domovinskoga rata. Ono što me posebno raduje reakcija je publike i kritičara. Dovoljno govore rasprodane dvorane za projekcije, dokaz da radimo nešto izvan standardnih okvira. Punimo sportske dvorane, a to se ne događa često ni u svijetu. Ponosan sam i radostan što je potvrda koliko je filmska ekipa 260 dana živjela u projektu.

Smatrate li da se u vodećim medijima dovoljno govori o Domovinskom ratu? Imate li osjećaj da se iskrivljuju činjenice i relativizira mnoge događaje, pa i one opisane u Vašoj knjizi?

GUBINA: Jamačno je riječ o tragičnim pojavnostima za naš narod. Zapravo ne znam je li tragedija ili prokletstvo, ali je sigurno sramota. Činjenica jest da se o Domovinskom obrambenom ratu govori premalo i na nedovoljno ozbiljan način. Često se izostavlja taj obrambeni segment rata. Govorimo o novijoj hrvatskoj povijesti, o Domovinskom ratu, no obrambeni se miče sa strane, što nije u redu. To dovodi do relativiziranja uslijed čega ćemo sutra pričati o građanskom ratu. Radimo na tomu da se ne događaju takve stvari. Da trajno zabetoniramo da se o tomu ne politizira. Ako realno sagledamo udžbenike iz povijesti za osnovnu školu, poglavlja posvećena Francuskoj revoluciji ili drugim događajima izvan Hrvatske djeca čitaju sa znatiželjom. Kada dođe na red Domovinski rat (s izostavljanjem obrambenoga) veoma je malo uglavnom suhoparnih lekcija pa đake ništa ne privlači. Nema ni jedne lektire o Domovinskom obrambenom ratu, a ima barem dvadesetak djela koje struka ocjenjuje izvrsnima za sedme i osme razrede. Na nama je raditi, kucati na vrata u nadi njihova otvaranja. Tako smo kucali redatelj Sedlar i moja malenkost. Možda se kada kucamo rukama i nogama nešto i otvori. 

Što biste kao redatelj filma voljeli da mlađi naraštaji ponesu nakon projekcije?

SEDLAR:  Volio bih da ponesu istinu koju, kako je istaknuo Marijan, ne mogu naučiti u školskim udžbenicima. To je šteta. Ne bi da se osvećuju, već da upoznaju što se dogodilo. Kao što čovjek treba znati kakva je osoba, kako bi na temelju toga gradio odnose s ljudima i profesionalnu karijeru. Vrlo je važno da mladi ljudi, osobito u Hrvatskoj, znaju o čemu se radi. Glede inozemstva, želimo prenijeti poruku istine o Hrvatskoj na početku stvaranja samostalne države. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća vladalo je lažno bratstvo. Prema van je sve djelovalo divno i krasno, međutim, nije bilo tako. Čim se pojavila mogućnost hrvatske samostalnosti, pokazalo se tko je tko.

Planirate inozemne projekcije i distribuciju u stotinjak država. Imate li zacrtane gradove, države?

SEDLAR: Najprije ćemo prikazivati film „260 dana“ u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Engleskoj, potom i u ostalim dijelovima svijeta. Sretan sam da imamo ekipu glumaca koja nosi hrvatsku priču, preko kojih ćemo mi ispričati priču o sebi.

Kako na umjetničkom polju opstati izvan glavne struje, snimati domoljubna djela, znajući da ste često meta kritičara?

SEDLAR:  Nasreću, nikada nisam ovisio o tomu što će tko o meni napisati. Već sam sedam godina umirovljenik. Među ostalima, radio sam različite poslove u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje sam jedno vrijeme bio i ravnateljem drame. Nemam od 1991. godine niti žiro račun, niti sam primio honorare za svoje filmove u Hrvatskoj. Živio sam i živim od onoga što napravim vani. U inozemstvu radim jer me zovu za različite projekte. To što će ovdje netko napisati – ne zanima me. Čiste savjesti ulazim u svaki projekt i nijedan nisam radio zato što sam to morao. Nadam se da će tako biti i dalje.

Kako je s financiranjem projekata, s obzirom da se novci znaju dodjeljivati prema imenu i prezimenu podnositelja zahtjeva?

SEDLAR: Žao mi je kako se ponašaju institucije koje bi se trebale brinuti o hrvatskom filmu, poput HAVC-a i ostalih. Neću reći da sam odustao, ali znajući tko su ljudi koji odlučuju te kako vlada sistem rotiranja i pogodovanja jednih drugima – riječ je o bolesnoj situaciji. Hrvatski film je slabo prisutan izvan naših granica. Govorim o jakim festivalima i snažnoj svjetskoj distribuciji. Naši filmovi mahom igraju po Bosni i Hercegovini, nešto malo u Srbiji i tu priča završava. Očito je ljudima važnije uzeti neke novce u džep nego napraviti dobar film. Sva sredstva koja dobijem budu potrošena na film. Ponavljam da ni u ovom djelu nemam honorar, imat ću jedino ako se dogodi plus nakon što uložena sredstva vratimo investitoru.

Studeni je posebno bolan mjesec s obzirom na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Istovjetno je kolovozu, kada se sjećamo progonstva, ali i oslobođenja Hrvatske. Kakvu biste Hrvatsku voljeli u ostalim danima i mjesecima, što može i mora bolje?

GUBINA:  Nažalost, previše je bolnih dana i mjeseci u godini koji se obilježavaju u većoj ili manjoj mjeri. Bolnih za one koji su izravno proživjeli stradanja ili iznova prolaze svoju agoniju. Što može bolje? Puno toga. Prije svega da poštujemo sami sebe, zatim i druge. Da se postide oni koji stalno inzistiraju na pitanjima tipa dokle ćete više ratovati, to je bilo davno. To može izgovoriti osoba koja nije živjela u Hrvatskoj ili je emotivni invalid. Jer znamo da je više od dvadeset tisuća nesrba prošlo kroz srpske koncentracijske logore, da je više od 500 djece bilo po logorima, da je poginulo njih najmanje četiri stotine, da je više od 16 tisuća osoba ubijeno, da se za 1740 osoba još uvijek traga. Nevjerojatno je kada se pokaže nerazumijevanje i nezainteresiranost. To se mora promijeniti. Nadam se da ću doživjeti da politika prestane zloupotrebljavati ratne žrtve i da jednom ne budemo samo stvar statistike i kolaterala.

Vuče li i Vas daljnje književno stvaralaštvo, iako znam da je teško ponoviti potresnost osobne priče iz 260 dana?

GUBINA: Iza sebe, osim ekraniziranoga romana, imam slikovnicu Da mi je heroj biti i zbirku pjesama Mišlju koje namjerno još nisam objavio jer sam čekao da Sedlar prihvati raditi film 260 dana. Napisao sam i roman Sloboda koji je svojevrsni nastavak prvijenca. On govori o najtežem ropstvu, a to je ono što danas živimo – dragovoljno ropstvo.

Što Vam uglavnom napominju, savjetuju, dometnu svjedoci vremena i obitelj? Je li drugačije sada s filmom u odnosu na prvo predstavljanje knjige 260 dana?

GUBINA: Drugačije je. Mnogi uspoređuju roman, predstavu i film. Ono što je svima zajedničko – hvale film. Još nisam čuo nijednu negativnu kritiku. A obično hrvatski gledatelji vole svemu naći manu. To je već čudo u Hrvatskoj. U kratkom razdoblju ponosan sam na preko deset tisuća posjetitelja u kinima.

Što se Vama posebno urezalo u sjećanje tijekom snimanja i susreta s uglednom glumačkom ekipom?

GUBINA: Meni koji nisam u svijetu filma, bilo je zanimljivo pratiti nastanak filmskoga djela, kao i redatelja koji koordinira proces. Iskreno, čudno mi je da redatelji žive dugo, s obzirom na to pod kojim stresom snimaju film. 

Jakove, jeste li dogovarali nastavak suradnje, točnije, koju biste filmski neispričanu priču voljeli ekranizirati?

SEDLAR: Mnogo je priča koje bi vrijedilo ekranizirati, ne nužno ratnih tema. Ovisi. Film na hrvatskom jeziku nema realnu šansu vratiti uloženi novac. Kako od države uglavnom nikad ništa ne dobijem, moram raditi s privatnim investitorima koji očekuju da se nešto i zaradi. Ne želim varati ljude i govoriti da će zaraditi za film na hrvatskom jeziku. Vjerujem da ću doći u priliku napraviti štogod na hrvatskom jeziku, iako ne znam hoće li se i kada dogoditi. Stanje u kulturi je katastrofalno, a ona bi morala biti ogledalo jednoga naroda. Glede filma, mi smo u svojevrsnom prapovijesnom dobu, po organizaciji i svemu, te ne vidim ništa dobroga. Bez pomoći od onih koji bi trebali pomoći – okrenuti ste sebi i prijateljima. No i oni su vezani za materijalni uspjeh na blagajni kina. Drugačije ne ide. Film je ponajprije posao, a ponekad se dogodi i umjetnost. Nema jamstva za one prijatelje koji ulažu u film.

Marijane, što Vam je uz pisanje najviše pomoglo u bitkama s ratnim traumama, pa i kasnijim nerazumijevanjem okoline i medijskim podcjenjivanjem? Kako svjedočiti bolnu priču, a zadržati dostojanstvo, i pripovjedača i svih koji su proživjeli traumu?

GUBINA: Često tumače kako je pisanje pomoć i svojevrsno olakšanje za osobu koja je proživjela traumu. Moguće da je točno, jer ne bi inače struka stalno ponavljala. No moje iskustvo je drugačije. Uspio sam svoju traumu spremiti u duboke ladice. Ali kada sam odlučio napisati roman, ponovno sam proživljavao pakao. Nikako mi nije bilo oslobađajuće i pomažuće. Naprotiv, poprilično je utjecalo na moje psihičko stanje. U konačnici, dovelo me do novih neprospavanih noći. Buđenje iza noćne more čini vas ujutro radno nesposobnim, što je prilično nezahvalno. Nije slučajno da su velikom broju osoba dijagnosticirali PTSP i niz ostalih bolesti. Kao dijete sam dobio invalidninu i mirovinu, međutim, odrekao sam se svega toga. Ali da je potrebno ljudima pomoći i na taj način – potrebno je. Teško je kada odlučite napraviti neku dobru stvar i kad to činite petnaest godina volonterski, odnosno financirate je bez institucionalne potpore. Tužno je. Nisam osoba koja voli poticati bilo koji oblik negativnoga, ne volim se ni kritički osvrtati. Stalo mi je biti aktivan, stvarati i činiti dobro. Zahvaljujući dragom Bogu okružen sam velikim ljudima velikoga srca radi kojih sam izgurao projekte 260 dana, Sjećanje i Mirotvorac koji bilježi dvije tisuće predavanja u četiri države u osnovnim školama i na fakultetima.

Jeste li bili popustljivi prema neminovnom balansu knjige i filma? Može li čitatelj jasnije upiti boje, mirise, u odnosu na filmskoga gledatelja, na svoj način dovedenoga pred gotov čin?

GUBINA: Istina, mnogi komentiraju da im je roman snažniji, iako ocjenjuju oba djela ocjenom izvrstan. No, roman im je poseban zbog toga što sami mogu vizualizirati pojedine stvari. Zanimljive su i usporedbe. Svatko se nađe u priči. Jako je zahvalno za mene autora i redatelja Sedlara da gledatelji ništa ne bi mijenjali. Iza sebe imamo ozbiljan rezultat na svim umjetničkim područjima.

Kako su autentične slavonske lokacije pridonijele atmosferi filma, točnije, je li idealan spoj imati hrvatsku kulisu, a holivudsku postprodukciju?

GUBINA: To je dobitna kombinacija. Dovoljno je samo pojmiti razliku u troškovima. Odgovorno tvrdim da ne postoji tako veliko srce kao hrvatsko, a Slavonci su poznati po gostoljubivosti, što se osobito vidjelo i kod snimanja filma. Ljubaznost, srdačnost i pomoć bili su nemjerljivi, svatko nam je dao ruku i imali smo sve što nam je potrebno. Čitava Slavonija disala je s produkcijom za vrijeme snimanja filma.

Film snimljen po Vašoj knjizi drama je o djetinjstvu, traumi, ali i oprostu. Novim naraštajima sve je teže tumačiti povijest, jer je česta parola „okrenimo se budućnosti”, iako bez poznavanja prošlosti nema ni bolje ni mirnije budućnosti.

GUBINA: Slažem se da trebamo graditi budućnost. Nedavno sam na konferenciji u Splitu Komunikacija na prvoj crti – sigurnost u doba krize razgovarao i s bivšim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem. Istaknuo sam zahvalnost na trudu za dijalogom, no za dijalog je potrebno razgovarati bez fige u džepu, a razgovor se mora temeljiti na istini, nikako na lažima. Moramo zgradu raditi od temelja. U prevedenom značenju - potrebno je poznavati našu povijest, znati što se dogodilo i poštivati žrtve. Srpske institucije moraju otkriti gdje su naši nestali branitelji i civili te reći: „Oprostite, mi to ne želimo više ponoviti“. Tada će i moje i svako drugo mirotvorstvo imati smisla. Nekomu se mirotvorstvo može činiti besmislenim, međutim, ako ništa drugo, odgajamo u tom duhu djecu, mlade, a i odrasle. Nikomu ne želimo ništa loše. Nije dovoljno reći „ne ponovilo se“. Na miru treba raditi. Znao sam svojim prijateljima braniteljima reći da razumijem njihovu ogorčenost. Ali ključno je pitanje želimo li da se to ponovo dogodi srpskom, bošnjačkom, mađarskom, bilo kojem djetetu. Ako je odgovor „ne“, pozivam ih da se pridruže u izgradnji kulture mira.