Stoljeća vizualne imaginacije

Na koricama monografije Hrvatski crtež, najnovije knjige Mikice Maštrović, ne nalazi se neko od kanonskih djela hrvatske umjetnosti, već rijetko viđen crtež Hrvoja Šercara Mladi jockeyji na šetnji iz 1960. Rad se čuva u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – s fundusom koji broji više od dvjesto tisuća predmeta najveća je to zbirka u Hrvatskoj – a s kojom je profesionalni put autorice neraskidivo vezan: ondje je počela raditi kao kustosica, a od 1994. njome je i upravljala. Odabirom naslovnice Mikica Maštrović ne sugerira šetnju već utabanim stazama, nego skreće put onom marginalnom i zanemarenom u pisanjima o povijesti (i sadašnjosti) hrvatskog crteža.

Ova tvrdo ukoričena monografija predstavlja prvo cjelovito i sustavno sagledavanje razvoja crteža na našim prostorima. Objavljena ove godine u izdanju Naklade Ljevak u prepoznatljivom omotu biblioteke Povijest umjetnosti u Hrvatskoj i pod uredničkim vodstvom Nade Brnardić, monografija na jednome mjestu okuplja stoljeća vizualne imaginacije, od prvih tragova u stijenskim prikazima i srednjovjekovnih kodeksa do suvremenih praksi. Situacija je jasna samim pogledom na sadržaj kroz koji doista izvire ambicija da knjiga postane temeljno, gotovo enciklopedijsko djelo za bilo kakvo bavljenje ne samo temom hrvatskog crteža, već i širokim rasponom podtema.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

Naime, autorica predstavlja stvaralaštvo više od petsto autora, koje prati i nešto više od toliko reprodukcija crteža. Građu je prikupila iz čak dvadeset hrvatskih ustanova, kojima se pridružuje i bogata riznica bečke Albertine. Uz to, Mikica Maštrović donosi i pojmovnik s više od pedeset pojmova, koji služi kao temeljni orijentir u čitanju. Sve to smješteno je na nešto više od sedamsto stranica.

No, bez obzira na impresivne brojke, ono što ovu monografiju čini doista kvalitetnom jest način na koji Mikica Maštrović gradi priču o hrvatskom crtežu. Umjesto pukog taksativnog nabrajanja po nekom kronološkom redoslijedu, pred čitateljem se otvara naracija u kojoj se pravci, udruženja, teme, škole i fenomeni povezuju i nadopunjuju, tvoreći pitkom inače kompleksnu sliku o razvoju crteža. Široka je to tema, možda i preširoka, jer prije slike, grafike ili skulpture, uvijek stoji crta, a uzmimo u obzir da su prve crte na području današnje Hrvatske nastale prije više od trideset tisuća godina na stijenama. Uz stijene, uzmimo u obzir i ostale materijale na kojima se crta, pa čak i one multimedijalne ili pak prostorne. Uroniti se može u teme od matrikula bratovština do EXAT-a 51, od fresaka do Biafre, od autorskih čestitki do grafita i murala, ili pak od zaštite crteža na papiru do kostimografije, a pažnja se jednako posvetila, kako povijesti hrvatskog crteža, tako i suvremenim generacijama autora i autorica. Samo da se sve sistematizira, treba znanstvene preciznosti i prostora, a kamoli smjesti u široki likovni i povijesni kontekst te nadopuni odlično kuriranim vizualnim materijalom i čini se zaboravljenim crticama poput one da je od hrvatskih gradova prvu crtačku školu imao Osijek ili pak da su 1960-ih i 1970-ih godina umjetnici imali praksu svojim kolegama za različita postignuća slati autorske čestitke.

Poglavlje Izložbe hrvatskih autora crteža podsjeća na manifestacije koje su oblikovale recepciju crteža u Hrvatskoj – od riječkog međunarodnog bijenala originalnog crteža do pulskog i zagrebačkog trijenala. Najveći od tih projekata, izložba Suvremeni hrvatski crtež (2005–2010), poslužio je kao izravna inspiracija za završni dio knjige. Posljednjih šest poglavlja autorica je oblikovala prema tematskim skupinama u koje je inače, prema odabiru Tonka Maroevića, bila podijeljena izložba Suvremeni hrvatski crtež. Među koricama knjige tako je ponovno izložila djela koja su se ondje mogla vidjeti, ali ovoga puta bez popratnog teksta – nakon ispisane povijesti i sadašnjosti, za kraj je ostavila samo crtež.