Režiser iz dvorišča

Bilo je logično da ću se nakon Relje Bašića dohvatiti i Kreše Golika, redatelja nezaboravnoga najzagrebačkijeg filma Tko pjeva zlo ne misli (1970), ali i meni vrlo drage TV-serije Gruntovčani (1975), tkane na sasvim drugom razboju, no u jednom ipak zajedničkom – u duboku suosjećanju s likovima, zapravo s ljudskim sudbinama. Toplina i ljudskost tih ekipa pod režiserskom palicom Kreše Golika nešto je što se ne može previdjeti. Na svim mjestima gdje se spominje Golikov film nedostaje nešto bez čega je naslov zapravo nejasan (no slabije pismeni uopće ne uočavaju problem): jedan zarez. Naime, ako zarez stavimo (a morali bismo ga staviti da iskaz bude jednoznačno razumljiv) na ovo mjesto: tko pjeva, zlo ne misli, onda on i znači ono što su svi autori vjerojatno i željeli da znači: onaj tko pjeva taj ne misli zlo. No zarez bi mogao stajati i ovdje: tko pjeva zlo, ne misli, pa bi naslov značio: onaj tko pjeva loše zapravo bi trebao promisliti hoće li uopće zapjevati ili neće (jer to radi loše). Mogla bih navesti još jedan takav primjer. Ako napišemo samo: molim te lijepo piši, to nije jasno. Ako pak napišemo ovako: molim te, lijepo piši, onda znači da nekoga molimo da piše lijepo. Ako pak zarez smjestimo na drugo mjesto: molim te lijepo, piši, onda rečenica znači: nekoga lijepo molimo da nam piše (svejedno kakvim rukopisom). Znam, mnogi će moju opasku shvatiti kao cjepidlačenje. No ako se već možemo (i znamo) izraziti jasno, zašto da to i ne učinimo? Žao mi je što se tako (jasno) ne navodi taj dragi film (a moglo se da se mislilo, znalo i htjelo).

Krešo Golik / Vijenac, br. 211

No bolje da se vratim njegovu tvorcu, Kreši Goliku, rođenom u Fužinama 1922. godine, a umrlom u Zagrebu 1996. Samo usput, u malenim, ali turistički vrlo aktivnim, gorskokotarskim Fužinama rođen je još jedan vrlo zaslužan Hrvat, povjesničar dr. Franjo Rački (1828‒1894), prvi predsjednik tada novoosnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866), danas HAZU, kojoj je, kao desna ruka Josipu Jurju Strossmayeru, bio na čelu punih 20 godina. Krešo Golik počeo je raditi kao sportski novinar na Radio-Zagrebu te kao redatelj filmskih pregleda u Jadran filmu. Nije stoga nikakvo čudo što mu je prvi cjelovečernji film bio Plavi 9 (1950). Premda se od 1947. profesionalno bavio filmom, jedna nezgoda iz NDH udaljila ga je od filma na deset godina (kada nije mogao raditi samostalno, pa je radio za neke druge režisere), ali ga je približila radu s mladima na Akademiji za film, kazalište i televiziju, gdje je od 1979. do 1989. predavao režiju.

Prije svojega već spomenutoga najpoznatijeg filma, nakon Plavog 9 snimio je Djevojku i hrast (1955) i Imam dvije mame i dva tate (1968). A onda se razmahao u Tko pjeva, zlo ne misli (1970), po Dnevniku maloga Perice Vjekoslava Majera. I glumačka ekipa, i ona iza kamere, i ona prije samoga snimanja bila je izvrsna. Dramaturg je, uz Golika, bio Ivo Škrabalo, scenograf Željko Senečić, kostimografkinja Ljubica Wagner, a glumili su: Pericu Tomislav Žganec, Franju Šafraneka Franjo Majetić, njegovu ženu Anu Mirjana Bohanec Vidović, njezinu sestru Minu Mia Oremović, Ernesta Fulira Relja Bašić, a peglericu Marijanu Vida Jerman. Film se snimao u Zagrebu: u dvorištu kuće u Basaričekovoj 11, u krčmi K Žnidaršiću u Basaričekovoj 8, u Maksimiru, na Zrinjevcu, u Samoboru, na Savskom kupalištu iz 1935. godine, pa je očito da su mu ti ambijenti, kao i izvrsni dijalozi samih protagonista, dali etiketu najzagrebačkijeg filma. O, kako ja dobro znam kako teče život obitelji stiješnjenih u sobu-dvije u nekom dvorištu! Ta i sama sam stanovala u omaminoj takvoj kući u Tkalčićevoj 65, pa su mi svi ti jednostavni skromni životi raznih ljudi i ćudi izrazito bliski. Možda zato i o Kreši Goliku mislim tako, blisko i prisno, premda ga nisam osobno poznavala. No jedan podatak o njemu – da je stanovao u Vinogradskoj 33 u dvorišnoj zgradi – otkriva mi odakle sva ta toplina u Golikovu najpoznatijem filmu: iz jednoga dvorišta. Od negdašnjih glumaca živi su još samo Mirjana Bohanec Vidović i Tomislav Žganec (koji više ne glumi). 

Samu radnju filma prati i odgovarajuća glazba. Najprije vidimo nešto što više ne možemo vidjeti: ulične pjevače, kojima ljudi s prozora bacaju sitniš kao nagradu za njihov trud. Prvi takav duo čine Viki Glovacki (violina) i Drago Bahun (gitara), koji otvaraju film Paljetkovom Marijanom. U filmu se čuje još Paljetkovih pjesama: Fala i Kak taubeka dva. Slijedi Isaak Osipovič Dunajevski s pjesmama Srce i Za jedan časak radosti, pa Milan Asić Zar ne znaš, Eduard Gloz Noćas, Aleksandar Ujhelyi Najljepša si ti, pa Jaroslav Jankovec Kukavica. Ti su šlageri ostali popularni do naših dana.

Osim toga filma, Krešo Golik snimio je i izvrsnu TV-seriju Gruntovčani (1975) te kao zadnju seriju Dirigenti i mužikaši (1991). Voljela sam Gruntovčane (likove, mjesta, no iznad svega kajkavski jezik iz pera jezičnoga virtuoza Mladena Kerstnera). Kad me takvo što zaokupi, rado posjetim mjesta gdje se nešto pametno, lijepo i dobro snimalo, pa sam tako jednom posjetila i Sigetec, gdje me primila gđa Milica Lukačinec, koja mi je pokazala gdje su se snimali Gruntovčani. Ona im i danas svojim igrokazima produljuje život novim zapletima. Moram li reći da su njezini suseljani vjerna i angažirana publika? Serija se snimala prije 50 godina, pa sam htjela vidjeti što je od tih mjesta još ostalo. Osim u Sigetec, jednoga sam se nedjeljnog pospanog popodneva uputila do Vinogradske ulice 33 (ulična zgrada) da vidim gdje je Krešo Golik nekoć stanovao. Jer tako ljudski dojmljiv film ili TV-seriju može snimiti samo netko tko je bio iz dvorišča. Htjela sam vidjeti to dvorišče, pa sam ga i vidjela.