Polovično uspjela priča o Bossu

Scenarist, redatelj i nekadašnji glumac Scott Cooper, autor filma o Bruceu Springsteenu, neosporno je zanimljiv filmaš i to ponajviše zbog svog redateljskog prvijenca Ludo srce iz 2009. godine – emotivne i snažne priče o nekadašnjem country glazbeniku kojeg glumi Jeff Bridges, za tu ulogu zasluženo ovjenčan Oscarom. Tim je ostvarenjem Cooper pokazao da zna prikazati kompleksna psihička stanja slomljenog čovjeka koji je nekad bio zvijezda, a sad živi kao siromah. U međuvremenu je režirao niz više (Svi smo neprijatelji i dobrim dijelom Čelična pravda) ili manje uspjelih djela (Crna misa, Duhovi tame, Blijedoplavo oko), kojima se afirmirao kao vješt zanatlija koji dobro poznaje različite žanrove od socijalne drame s elementima trilera preko horora i vesterna do gangsterske drame, kojem forte uvijek predstavljaju psihička stanja protagonista. Redatelj je to koji se ne libi adaptacije književnih naslova temeljenih na istinitim događajima i sa stvarnim protagonistima.

Jeremy Allan White u filmu nema glumačku snagu i sugestivnost kojima bi mogao dočarati Springsteenova složenija psihička stanja i lomove / Izvor Blitz distribucija

Dok je Ludo srce bila ekranizacija istoimenog romana američkog književnika Thomasa Cobba, dijelom temeljena na sudbini country pjevača Hanka Thompsona, u Crnoj misi kao predložak mu je poslužila faction knjiga autora Dicka Lehra i Gerarda O’Neilla, U Duhovima tame adaptirao je kratku priču američkog pisca Nicholasa J. Antosce, a Blijedoplavo oko prilagodba je romana Louisa Bayarda. Recentni film Springsteen: Izbavi me od ništavila temelji se na istoimenoj biografskoj prozi književnika i nekadašnjeg glazbenika Warrena Zanesa, gitarista koji je među ostalim svirao s Tomom Pettyjem i Slashom iz Guns ‘n’ Rosesa te s bendovima ZZ Top i INXS. Na temelju toga može se pretpostaviti da dobro poznaje svijet glazbe i živote ljudi o kojima piše. S druge strane, Scott Cooper u većini svojih filmova stvara zanimljive socijalne kontekste. U Čeličnoj pravdi mogu se uočiti utjecaji američkog nezavisnog filma. Voli prikazivati milje tzv. plavih ovratnika, odnosno radničke klase. Ona je jako važna i u Springsteenu, u kojem autor opet razrađuje tezu da neku osobu najviše formira socijalni kontekst, ponajprije djetinjstvo i obiteljsko okruženje. Boss potječe iz problematične obitelji u kojoj je otac pio i tukao majku te je i sam kao dječak znao dobiti batina, sve dok se jednom nije pobunio i oca udario palicom za bejzbol nakon čega se njihov odnos počeo mijenjati. To je jedna od dramski najvažnijih scena, kad mu otac dijelom iznenađen kaže “tako treba, udari svakog tko ti napadne majku“. U jednoj će se sceni Bruceu učiniti da oca vidi među publikom u kinu, da bi mu se ovaj pred kraj na određeni način i ispričao. Film prikazuje glazbenikovu borbu protiv depresije tijekom jedne godine, za vrijeme nastanka albuma Nebraska, koji je isprva trebao biti naslovljen prezimenom serijskog ubojice Charlesa Starkweathera koji u naslovnoj pjesmi Springsteenovim stihovima progovara u prvom licu. Bossova depresija najslabiji je segment filma jer je prikazana površno i trivijalno, njegovom zagledanošću u daljinu sa suznim očima, šetnjama ili sjedenjem pored jezera, tužno-zabrinutim izrazom lica s cigaretom u ustima te nemogućnošću očuvanja veze sa ženom koja ga voli i do koje mu je stalo. Konobarica Faye zanimljiv je lik kojem nažalost nije dano dovoljno vremena da uistinu zaživi. Ona je stvorena kao križanac nekoliko žena s kojima je Bruce bio u manje ili više ozbiljnim vezama u vrijeme u kojem se priča odigrava, a značajna je i radi toga što je on u njoj, odnosno u njima, tražio spas iz ništavila u naslovu filma.

Dramski je neosporno najvažnija scena ona u kojoj očajnom i posve izgubljenom Springsteenu menadžer i prijatelj John Landau doslovce spasi život, u telefonskom razgovoru ga uspjevši nagovoriti da za svoje psihičke probleme potraži stručnu pomoć. Možda najzanimljiviji detalji u filmu, barem za one koji nisu upoznati s okolnostima nastanka albuma Nebraska, elaboriranje su utjecaja pod kojima ga je Boss napisao i skladao. Od filmova Noć lovca Charlesa Laughtona, kojeg je gledao s ocem, i Pustara Terrencea Malicka, koji ga je fascinirao pričom o mladim odmetnicima, preko kratkih priča i romana Flannery O’Connor do dakako ubojice Starkweathera. Takvi su detalji dosta efektni jer daju slojeve možda ne karaktera, ali svakako autorske osobnosti Brucea Springsteena. Njega glumi Jeremy Allen White, najpoznatiji po ulogama u serijama The Bear i Besramnici. Njegova interpretacija u cjelini je sasvim korektna, prilično uvjerljiva dok Boss na pozornici svira, pjeva i gubi litre znoja, ali znatno slabija kad mora dočarati njegova depresivna stanja. Nažalost, White u ovom filmu nema glumačku snagu i sugestivnost kojima bi mogao dočarati Springsteenova složenija psihička stanja i lomove.