Pjesnik koji je glazbu nosio u jeziku, a jezik pretvarao u glazbu

U Matici hrvatskoj 4. studenog obilježena je 150. obljetnica rođenja hrvatskog pjesnika Dragutina Domjanića, nakon čega je na Mirogoju položeno cvijeće na njegov grob. Književno-glazbeni recital povodom obljetnice organizirali su Odjel za književnost i Odjel za glazbu Matice hrvatske te Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Zbor Učiteljskog fakulteta u Zagrebu s dirigenticom Dianom Atanasov Piljek / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Voditeljica programa Cvijeta Pavlović uvodno je pozvala akademkinju Dubravku Oraić Tolić da se u ime Razreda za književnost HAZU-a obrati publici. Akademkinja Oraić Tolić navela je dva razloga radi kojih joj je izuzetna čast sudjelovati u obilježavanju obljetnice; jedan iz povijesti Akademije, a drugi iz povijesti hrvatske književnosti. Domjanić je bio prvi književnik koji je izabran u Razred za umjetnost Akademije 1919. godine, a istovremeno je bio pripadnik kanona hrvatske književnosti te popularan pisac uz Matoša i Cesarića.

Pjesnik duše, jednostavnosti
i ambijenta

Pozdravno slovo uputila je i gradonačelnica Svetog Ivana Zeline Eva Jendriš Škrljak, koja je ujedno i nastavak loze Dragutina Domjanića. Opisala je Domjanića kao „pjesnika duše, jednostavnosti i ambijenta, zbog čega su njegove pjesme toliko prihvaćene u narodu i opjevane.“ Uime grada, ali i osobno, nastavit će zalaganje za očuvanje tekovina kajkavštine i Dragutina Domjanića te njegove popularizacije, radi čega se i održavaju manifestacije poput Mali kaj u Svetom Ivanu Zelini.

Predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić kazao je da je Domjanić sastavni dio pučke tradicije, pa se njegove pjesme pjevaju i na hodočašćima, a da mnogi i ne znaju da im je Domjanić autor. Zorić, iako nije kajkavac, kazao je kako je „s Domjanićem učio taj lijepi dio hrvatskoga jezika i tradicije.“ Književnik, pjesnik i odvjetnik Dragutin Domjanić bio je i sam predsjednik Matice hrvatske od 1921. do 1926. godine, što je Zorić naveo kao razlog da Matica hrvatska uvijek mora dati svoj doprinos u obilježavanjima tog autora i prenošenja njegovih djela „nekim novim klincima.“

Damir Zorić, Eva Jendriš Škrljak, Dubravka Oraić Tolić, Cvijeta Pavlović, Tamara Jurkić-Sviben
i Eva Kirchmayer-Bilić; u sredini portret Dragutina Domjanića Trude Braun-Šaban

Župni zbor crkve sv. Blaža s dirigentom Dominikom Došenom / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Pročelnica Odjela za glazbu Matice hrvatske Tamara Jurkić Sviben približila je Domjanićevo stvaralaštvo publici, kazavši kako vjeruje da Domjanićeva poezija, čak i na one koji ne gaje prevelik interes za književnost i glazbu, ostavlja dojam muzikalnosti. „U njegovim stihovima melodija nije tek naknadno dodana – ona je već tu: u govoru, u ritmu, u tihoj treperavosti osjećaja i pjesničkih slika.“ Domjanić je pjesnik koji je glazbu nosio u jeziku, a jezik pretvarao u glazbu, radi čega su već više od jednog stoljeća hrvatski skladatelji skloni uglazbiti baš njegove stihove. Od 200-tinjak uglazbljenih Domjanićevih pjesama većinu čine pjesme na kajkavskom idiomu, koji radi svoje blage fonetske mekoće, intimnosti i lirske atmosfere djeluje kao magnet za skladateljsku kreativnost.

Domjanić u svojim stihovima prikazuje boje duhovnog identiteta sjevera Hrvatske, a njegov osobni interes za glazbu vidljiv je u naslovima nekih pjesama: Menuet (Po staroj ariji), Schopenov valc i Kiša Claudea Debussyja. Razlog za taj poseban senzibilitet prema muzikalnosti možda je njegov kratkak doticaj s formalnim glazbenim obrazovanjem, jer je 1884. godine učio svirati glasovir u Zagrebu. Jurkić Sviben prenijela je i riječi muzikologa Lovre Županovića o stvaralaštvu Dragutina Domjanića: „Glazba je, kao i u slučaju Dobriše Cesarića, toliko stopljena s njegovom poezijom, da je postala njezin organski dio bez kojega se ona uopće ne bi mogla zamisliti.“ Preko 80 skladatelja posegnulo je za Domjanićevim stihovima, među kojima su Srećko Albini, Jakov Gotovac, ali i Arsen Dedić.

Prozračne harmonije

Književno-glazbeni program obljetnice donosi presjek lirike Dragutina Domjanića, koji započinje izvedbama pjesama Večer i Roža. Pjesme je uglazbio Matija Antolić, a uz Doru Bunić na ukulelama i Tamaru Perc na akustičnoj gitari nastaje trio Živim. Pjesma Večer, prema Jurkić Sviben, „donosi sutonsku mekoću Domjanićeve lirike“, a Antolićeve „harmonije kreiraju zvukovno-meditativni ugođaj.“ Pjesma Roža simbol je tihe i čiste odanosti te sugerira blizinu doma i blizinu srca, a harmonije su prozračne te govor u pjesmi slijedi ritam i dah kajkavske fonacije.

Župni zbor crkve sv. Blaža s Evom Kirchmayer-Bilić na klaviru i dirigentom Dominikom Došenom izvodi pjesmu Rudolfa Matza K suncu prosi vsaka roža, poznatiju kao Bistrička, u kojoj „roža“ nije samo cvijet, već je molitva kojom se obraća Bogorodici. Zbor je izveo i pjesmu Ljiljane bijeli koju je uglazbio otac Anselmo Canjuga, u kojoj „ljiljan kao simbol čistoće vodi prema idealu majke nježnosti i zaštite.“ Harmonija u toj pjesmi donosi napetost samo kad se želi naglasiti emocija.

Zbor Učiteljskog fakulteta u Zagrebu (UFOVCI), s Dubravkom Fiolićem na klaviru i dirigenticom Dianom Atanasov Piljek, izveo je najprije pjesmu Tama je svud, koju je uglazbio Rudolf Taclik, a koja predstavlja noć božićnog iščekivanja. Potom su izveli popularnu pjesmu Popevke sem slagal, koju je uglazbio Vlaho Paljetak, a koja donosi pretvaranje skromnosti u snagu. Pjesmu Kaj, koju je također uglazbio Rudolf Taclik, izvela je sopranistica Marta Bradić uz klavirsku pratnju Eve Kirchmayer-Bilić.

Na završnici obilježavanja obljetnice u čast velikana Dragutina Domjanića, bez kojeg hrvatska književnost ne bi imala puninu impresionizma niti puninu secesije, prigodno je Zbor Učiteljskog fakulteta izveo jednu od najpoznatijih pjesama Fala, koju je u notni zapis prenio Vlaho Paljetak.