Pas s maslom

Riječ bugonia na starogrčkom jeziku doslovno znači rođen iz vola, a označava drevno narodno vjerovanje da se pčele spontano razmnožavaju iz lešine žrtvovanog vola, bika ili krave. Ritual se, prema svemu sudeći, doista obavljao u mediteranskom bazenu i opisan je, primjerice, u Geoponikama i u Vergilijevim Georgikama kao postupak kojim su pčelari obnavljali košnice. Budući da je rečeno spontano razmnožavanje nemoguće, pitanje je što se doista zbivalo te kako su i zašto pčelari ponavljali tu ne posve jednostavnu radnju koja u zbilji nije mogla uroditi plodom. Možda je uvjerenje u tlapnju bilo dovoljno.

U glavnim su ulogama Emma Stone, Jesse Plemons i Aidan Delbis / Izvor Editus

Iako nisu česta filmska tema, pčele, pčelari i entomolozi zainteresirani posebice za medonosne oprašivače bili su središnji likovi nekoliko iznimnih slikopisa. Vrlo zabavan animirani Pčelin film (2007) Simona J. Smitha i Stevea Hicknera u žustro je komičnom koraku i uz brojne šale (jedan od scenarista bio je Jerry Seinfeld) ozbiljno upozoravao na ugroženost pčela i moguće posljedice njihova izumiranja po čovječanstvo. Odmjerena obiteljska drama Uleejevo zlato (1997) Victora Nuñeza donijela je Peteru Fondi, za ulogu naslovnog pčelara, Zlatni globus i jedinu glumačku nominaciju za nagradu Oscar. Širom svijeta zapažen je sjevernomakedonski Medena zemlja (2019) Tamare Kotevske, osebujan dokumentarno-igrani prožetak o osamljenoj pčelarici Hatidže, olovoren brojnim priznanjima, uz ostalo Velikom nagradom žirija za dokumentarni film na filmskom festivalu Sundance te nominacijama za nagradu Oscar u kategorijama cjelovečernjeg dokumentarnog filma i cjelovečernjeg međunarodnog filma. Ne treba preskočiti ni Duh košnice (1973) Victora Ericea, o Španjolskoj neposredno po padu frankističkog režima, koji će nerijetko biti spomenut kao jedan od najboljih španjolskih filmova uopće. Među bizarnijim „pčelinjim“ filmovima nalaze se film strave Smrtonosne pčele (1966) Freddieja Francisa i film katastrofe Roj (1978) Irwina Allena, prilično loša ostvarenja u kojima su žuto-crni opnokrili člankonošci predstavljeni pogibeljno opasnima.

Mada u tematskom žarištu Bugonije, novog filma proslavljenog grčkog redatelja međunarodne karijere Yorgosa Lanthimosa (1973) nisu pčele, središnji lik Teddy Gatz (Jesse Plemons) jest pčelar zabrinut za budućnost čovječanstva koji će dati sve od sebe da pomogne opstanku ugroženog planeta i ljudske vrste. No je li to sve što od sebe daje najbolje ili najgore od njega, ostat će nerazjašnjeno, odnosno prepušteno slobodnom tumačenju gledatelja. Teddy smatra da ima dobre namjere i da nastoji djelovati za opće dobro, no njegovi postupci i razmišljanja u najmanju su ruku dvojbeni. Zapleten u mrežu teorija zavjera, taj besperspektivni radnik u moćnoj biomedicinskoj korporaciji Auxolith zaključi da su glavna prijetnja životu na Zemlji kakav znamo, bića iz zviježđa Andromede. Ona su tu, među nama, u ljudskom obličju, no krajnje zlih namjera. Jedno od najutjecajnijih nije nitko drugi doli čelnica njegove tvrtke, zlatousta Michelle Fuller (Emma Stone). Možda i previše mozgajući o andromedskoj spiralnoj maglici, Teddy pomisli da ima dobar plan – s autističnim rođakom Donom (Aidan Delbis) otet će gospođu izvanzemaljku, zatočiti je u podrumu, namazati antihistaminskom mašću i ošišati do kože kako ne bi mogla komunicirati sa svojima, da bi u noći punog Mjeseca odgovorila andromedski narod od nevaljala imperijalističkog nauma.

Ne bi, kako se kaže, pojeo ni pas s maslom. No, kad čovjek u nešto čvrsto vjeruje, pa makar i u najveću budalaštinu, za njega je to, zar ne, neoboriva, neupitna istina. Bugonia.

Negdašnji prvak tzv. grčkog uvrnutog vala, Yorgos Lanthimos je, stupivši i na međunarodnu pozornicu, nastavio stvarati uvelike pomaknuta djela, no sad izdašnije financirana, pa tako i znatno raskošnija. Njegova vizija iščašenoga naišla je na široko prihvaćanje te je dosad pet puta nominiran za nagradu Oscar, kao redatelj, producent i scenarist, a filmovi mu ostvaruju zadovoljavajući komercijalni uspjeh.

Svijetu se čudi, oslikava njegove apsurde i proturječnosti, primjećuje i pokazuje da se mnogo toga odvija izvan stereotipnog narativa kojem smo svjetonazorski izloženi. Pa tako i u ovom filmu – preinaci uspjelog i uspješnog južnokorejskog, komičnije ugođenog Spasite zeleni planet! (2003) Janga Joon-hwana – ponovno očuđujućem, često neugodnom, a crnohumorno zabavnom, vizualno i zvučno bogatom te sadržajnom promišljanju o čovjeku i svijetu današnjice. O kojima Lanthimos nema previsoko mišljenje, no ipak nudi tračak nade, jer pojam bugonia metaforički označava i rađanje novog života iz mrtvog tijela.