O jednom etnologu i glazbi prije punka

Kad su Robert Plant i Jimmy Page u veljači 1998. prvi put gostovali u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova, pripremali su se i uvježbavali upravo u našem glavnom gradu koji je bio prva postaja njihove tadašnje turneje. Radio 101, kao medijski pokrovitelj tog koncertnog spektakla, dobio je ekskluzivna prava na intervjue sa slavnim glazbenicima, no sve se odvilo nekako nabrzinu i u žurbi, pa sam kao glazbeni urednik Stojedinice, koji je trebao s njima voditi razgovor, o tome saznao u zadnji čas. Bilo kako bilo, kad je Plant toga jutra u dogovoreno vrijeme nonšalantno ušetao u radijsku režiju u Gajevoj ulici, najprije se stao raspitivati o nekoj staroj, opskurnoj blues pjesmi koju je prethodne večeri čuo na našem radiju, a koju je kolega Davor Milišić, tadašnji urednik Rock antologije, pustio u sklopu svoje emisije. Nažalost, ne sjećam se o kojoj je skladbi bila riječ (poznavajući Davorove afinitete, ne sumnjajte da je vrlo opskurna), no valja još jednom istaknuti strast kojom bivši pjevač Led Zeppelina i dalje istražuje svjetsku arhivu folka i bluesa. Uz ponešto ograda, Plant je strastveni etnolog amater, toliko koliko i vrhunski pjevač.

Strastveni etnolog amater

Izd. Nonesuch / Dancing Bear, 2025.

To se prepoznaje i čuje na svim njegovim samostalnim projektima, bez obzira na to radi li se o „čistim“ solo pločama ili – češće – o nekoj od brojnih suradničkih ekskurzija. Takva je i ova, recentna, koju je nazvao Saving Grace (Nonesuch/Dancing Bear, 2025). Ustvari, Saving Grace nije tek naslov albuma, nego i ime sastava s kojim Plant u posljednje vrijeme nastupa i snima – skupina vrsnih lokalnih glazbenika iz „Crne pokrajine“ (Black Country) u Midlandsu, gdje su i Plantovi korijeni. Na ovitku je, osim njegova imena, istaknuto i ime njihove pjevačice Suzi Dian koja ovdje ima ulogu koju je Alison Krauss imala na njihovim dvama suradničkim albumima. Njezin topao, suptilan glas nerijetko stvara savršen kontrast Plantovoj vokalnoj razbarušenosti, posebice u izvedbi pjesme Too Far From You američke kantautorice Sarah Siskin ili pak Ticket Taker, posuđenoj iz kataloga sastava Low Anthem. Album je općenito „spuštenoga“ tempa, vijugajući između suvremenog i arhivskog materijala. Sugestivna balada It’s a Beautiful Day Today preuzeta je iz opusa benda Moby Grape, dok je pomalo zaboravljeni komad psihodeličnog rock bluesa Chevrolet (iz autorskog pera Memphis Minnie) izvorno proslavio Donovan, a Plant mu je dao vlastiti pečat. U kolaž je ubačeno i ponešto bliskoistočnih motiva (izvrsna Everybody’s Song), a sve skupa pomalo nalikuje na uspjeli etnomuzikološki eksperiment izveden u društvu starih prijatelja.

Arsen Drugi

Slušajući stare ploče Arsena Dedića također imate osjećaj da vam pjevuši stari prijatelj – osim što taj prijatelj zvuči kao jedan od najboljih pjesnika svojega vremena. Nastavljajući reizdavački niz diskografskih dragulja iz vlastita kataloga, Croatia Records objavljuje njegov drugi album, Arsen 2., nadopunjen s dva „bonusa“ (Sve bilo je muzika i Djevojka za jedan dan), a otisnut je na zlatnome vinilu, kako i dolikuje, s obzirom na dragocjenost koju nosi. Arsen 2. stiže dvije godine poslije epohalnog prvijenca Čovjek kao ja (1969), koji je u osnovi bio sastavljen od znanih klasika nakupljenih tijekom šezdesetih. Ovo je, međutim, bila potpuno nova zbirka pjesama, albumsko djelo u punom smislu toga pojma, što je – kao što ističu naknadni osvrti – pridonijelo činjenici da je prva reakcija publike bila nešto suzdržanija. No Arsenova je „dvica“ postupno stekla reputaciju neupitnog klasika domaće diskografije, a kako i ne bi kad sadrži pjesme kalibra Ne plači i šansonijersku Takvim sjajem može sjati – a to su tek prve dvije na A-strani. Potonja će se, zajedno s Baladom o prolaznosti, iduće 1972. godine naći i u filmu Živa istina Tomislava Radića, s Božidarkom Frajt u naslovnoj ulozi. Obje su veličanstvene i govore o prolaznosti i o nevoljkosti da više cijenimo trenutak sadašnji: „Ove bitke, ove rane, otkrit će ljepotu svu / kada budu stvari davne, kada ne budu više tu“.

Izd. Croatia Records, 1975/2025.

Prvu stranu vinilnog reizdanja zaključuje jedna od dviju dodanih skladbi, Sve bilo je muzika (singlica nagrađena na Vašem šlageru sezone u Sarajevu 1970), no ona se stilom i naglašenim komercijalnim impulsom tek djelomice uklapa u ostatak ploče. Najbolja s B-strane je elegična O, mladosti, ne računamo li sjajan prepjev ionako besmrtne Brelove Ne me quitte pas (Nemoj poći sad). Drugi „bonus“, završna tema Djevojka za jedan dan (predstavljena na Zagrebačkom festivalu 1970. te izvorno objavljena na Jugotonovoj singlici), zaokružuje reizdanje jednog od najboljih hrvatskih albuma s početka sedamdesetih. Nitko kao Arsen s tolikim poetskim zanosom, lucidnošću i zrncem ironije ne pjeva o ljubavi i žudnji, o prilikama koje su prohujale s vjetrom, o društvenom trenutku (u naoko neozbiljnoj Po glavi stanovnika) i ostalim temama koje su njemu bile važne onda, a ostale su relevantne i sada, nakon više od pola stoljeća.

Kongres rock majstora

Od kompilacijskog albuma Kongres rock majstora (Croatia Records, 1975/2025) prošlo je točno pola stoljeća, no i ta kriška povijesti rocka iznova je dostupna domaćem slušatelju. Riječ je o dvostrukom albumu čija je svaka strana vinila pripala po jednome velikom gitaristu ondašnje glazbene scene: Goranu Bregoviću, Vedranu Božiću, Josipu Bočeku i Miodragu Bati Kostiću. Posljednja trojica potvrdila su sve svoje vještine, ali zvijezda projekta svakako je šef Dugmeta koji je uz potporu svojega sastava, dakako s Bebekom na vokalu, ali i u dodatnoj pratnji Zagrebačkog (gudačkog) kvarteta zaslužan za vrhunac albuma – Ima neka tajna veza. Znanje na akustičnoj gitari ugradio je u vrlo dobru Minijaturu za moju majku. Svaki „majstor“ uz pratnju suradnika izveo je četiri skladbe među kojima su se našli Bočekov tvrdokuhani funk Dinamit te Božićev Shuffle, pokazujući da je i lokalna scena u razdoblju prije punka i novog vala raspolagala s dovoljno materijala kojim se mogla ponositi.