Najstariji komorni ansambl u novom koncertnom prostoru

Gornjogradskim posjetiteljima često promakne ljepota grkokatoličke konkatedrale sv. Ćirila i Metoda, nevelike jednobrodne crkve s polukružnim svetištem, izgrađene koncem 19. stoljeća u neobizantskom stilu historicizma, prema nacrtu hrvatskog arhitekta njemačkog podrijetla Hermanna Bolléa. Međutim, tako otmjena građevina, izvana i iznutra vrlo očuvana i detaljno uređena, srećom nije promaknula članovima Zagrebačkog kvarteta, nego je postala njihova nova koncertna pozornica – barem za šest koncerata u predstojećoj sezoni. Prvi od njih već se zbio u lađi crkve s glavnim oltarom, drvenim stropom i pjevnicama, dva biskupska i jednim carskim tronom te drvenom konstrukcijom ikonostasa od akustički zahvalne orahovine. Zvuk je stoga bio idealan za eksplicitno uranjanje u sastavnice žanrovski raznorodnih djela Ivana Jarnovića, Paula Hindemitha i Roberta Schumanna.

Očuvana grkokatolička konkatedrala, akustički zahvalna, nova je pozornica Zagrebačkog kvarteta / Izvor Zagrebački kvartet

Početak koncerta obilježio je zdušan pljesak publike, željne uobičajeno postavljenog Zagrebačkog kvarteta i tople interpretacije Jarnovićeva Drugog koncertantnog kvarteta u Es-duru, sačinjenog od uvodnog sonatnog stavka, središnjeg lirskog dijela i završnog ronda. Jarnovićevu nepomućenu vedrinu i pitkost sloga najviše je istaknuo violinist Martin Krpan, što je bilo i za očekivati, u vodećoj dionici s galantnim obilježjima francuskog rokokoa, a djelomično i Mozartova stila. Pedantan je bio i ostatak kvarteta, niti mrvicu pretanak u suptilnijim, melodijskim konturama umjerenog Adagia i prepoznatljivim plesnim uzorcima završnog Allegra.

Puna kvaliteta zagrebačkog sastava bila je zamjetna i u nastavku koncerta, u kojem je na red došao nešto zahtjevniji Hindemithov intenzivno kontrapunktski Četvrti gudački kvartet, op. 22. Njegov rukopis bio je dovršen 1921. godine, u vrijeme kada se Hindemith, još netaknut budućim suhim, pretežno akademskim neoklasicizmom, u znatnoj mjeri udaljio od ekspresionizma svojih ranijih djela. Blago atonalitetni prvi stavak naizmjence je donosio tugaljiva i uznemirujuća zvučna ozračja: od dvoglasnih tužaljki violine i viole, te violine i violončela, do agresivnih skupnih međuigara i tamnijih, također dvoglasnih zaključaka. Intenzitetom je pak obilovao početak idućega stavka, s akcentiranom prvom violinom, presudnom za ukupnu dinamiku zvuka tijekom pada općeg raspoloženja, stanja uznemirenosti i pasaža, u kojem je violončelist Martin Jordan bio gotovo bez greške. Na sličan način Jordan je iznio i violončelistički harmonijski ostinato u trećem stavku, bez kojega je bio nemoguć fascinantan dijalog violina, promjenjiv intenzitet i konačan smiraj. A najkraći i najčudniji, četvrti stavak, otvoren snažnim violončelom i njegovim burnim razgovorom s violinama, djelovao je zapravo kao neuklopljen u složenu i stabilnu glazbenu cjelinu, okončanu atonalitetnim, živahnim rondom s glavnim refrenom, možebitnim Hindemithovim (dvoglasnim) hommageom Johannu Sebastianu Bachu.

Nakon stanke, različitost sadržaja dodatno je upotpunio Schumannov Prvi gudački kvartet u a-molu, op. 41, br. 1, četverostavačno djelo koje se dugo smatralo nedovoljno vrijednim, zbog navodno neidiomatskog te suviše pijanističkog skladateljskog izričaja – što ipak nije u skladu s istinom. Čulo se to već u prvih nekoliko taktova izvedbe, u preglednoj silaznoj melodiji, od prve violine do violončela, koja je momentalno ukazala na Schumannovo kontinuirano proučavanje kontrapunkta. Energija i tuga, lirska ljepota i nezadrživi elan, slijedili su jedno drugo u organskom jedinstvu Zagrebačkog kvarteta koji je svojim vrhunskim tumačenjem odao počast Schumannovu skladateljskom geniju i impresivnoj dubini njegovih prozračnih skladateljskih rješenja. Sjajno je bila naglašena i romantička dvosmislenost F-dura, tonskog utočišta slijedećeg Allegra, užurbanost trodijelnog robusnog Scherza s kratkim Intermezzom i produljenim tonovima u napetoj reprizi, kao i okvirna naracija Adagia (u ponovljenom F-duru), započeta prije izražajne velike kantilene.

Završilo se također pjevno i fluidno, u zvučno i ritmički razrađenom finalu u čijem se monotematskom fokusu, osim stanke s koralnim proširenjem i turbulentne kode, nalazio i opojni trenutak koncentracije brzo silazećih terci. Terce su prikazale vedrinu i duh bečkih karnevalskih šala, ali i navijestile budući, zanimljiviji skupni ton sve boljeg i moćnijeg Zagrebačkog kvarteta.