Manifestacija koja je opravdala očekivanja

Čak i u svom 23. izdanju, koje se od 10. do 16. studenog održalo na četiri gradske lokacije i na jednoj internetskoj platformi, Zagreb Film Festival u potpunosti je opravdao očekivanja filmofila i, što bi rekao davni TV-slogan, onih koji će to tek postati. Ljubiteljima sedme umjetnosti ponuđen je bogat i atraktivan program u kojem je svatko mogao pronaći nešto za sebe, od izvrsnih dokudrama do duhovitih crowd pleasera te od intrigantnih domaćih kratkih filmova do novih ostvarenja autora koji su nekad sudjelovali i pobjeđivali na festivalu. Glavni festivalski žiri u kojem su bili redateljica Una Gunjak, filmski programer i producent Nicola Marzano te dokumentarni producent, scenarist i redatelj Meinholf Zurhorst najvažniju nagradu Zlatna kolica za najbolji dugometražni igrani film dodijelio je drami Vjetre, pričaj sa mnom srbijanskog redatelja Stefana Đorđevića. Hrvatska manjinska produkcija koju je suproducirala i Slovenija ljetos je na Sarajevo Film Festivalu osvojila Srce Sarajeva, a nagrađena je i na nekoliko festivala diljem svijeta. Posve zasluženo, jer riječ je o prilično neobičnom i hrabrom obiteljskom projektu. Nakon što mu je umrla majka, redatelj je odlučio uz suradnju čitave obitelji snimiti film o njoj. Film u kojem se neće tugovati za pokojnicom, nego će se slaviti njezin život. Riječ je o vrlo osobnoj i emotivnoj priči u kojoj autor prikazuje kako se nosi s gubitkom te kako se s tim suočavaju ostali članovi njegove obitelji.

Kadar iz nagrađenog filma Vjetre, pričaj sa mnom

Film stanja, a ne zbivanja

Posrijedi je film stanja, a ne zbivanja, dok je za njegovu realizaciju autor dobio ideju na temelju dviju činjenica. Posljednjeg ljeta majčina života dugo je razgovarao s njom, pa rekonstrukciju dijela tih razgovora vidimo i u filmu. Majka mu je tada rekla da često razgovara s vjetrom, da mu se povjerava, sluša njegov šapat. S druge strane, Đorđević kaže da je majka bila vrlo vesela osoba koja je jako voljela život. Na temelju toga s ostalim članovima obitelji odlučio je snimiti film koji neće biti tužan, nego će slaviti život i majčin altruizam. Kanio je odati počast njezinu duhu i osobnosti, u čemu je itekako uspio. Pred gledateljima je psihološka dokudrama koja sjajno funkcionira kao film sjete i zagledanosti u sebe kao i u svoje mikrookruženje. Teško je reći što je od onoga što gledamo stvarnost, a što fikcija, gdje prestaje dokumentarno i počinje igrano, odnosno u kolikoj mjeri je stvarnost nadograđena pseudofikcijom. U jednoj sceni zgodno se ruši tzv. četvrti zid prema gledateljima, kad se jedan dječak približi kameri. Dok gledamo njegov krupni plan, on upita otprilike „je l’ ovo snima?“, a protagonist mu odgovori poprilici „ne diraj kameru!“. Protagonist je zapravo redatelj kojeg dosta uvjerljivo glumi mlađi član njegove obitelji. Svi glumci, s iznimkom žene koja interpretira redateljevu pokojnu majku, imali su težak zadatak: glumiti same sebe, ali s pravim emocijama i određenim odmakom prema fikciji. Film je vrlo sigurno režiran, sugestivno sjetan i elegičan, za što je zaslužna i odlična fotografija Marka Brdara. Tijekom gledanja ponekad se mogu javiti asocijacije ne na Tarkovskog, što bi bila odveć pretenciozna usporedba, već na filmove Andreja Zvjaginceva. A to je dodatni plus djelu.

Istinita tragična priča

U natjecateljskom programu Ponovo s nama žiri koji su činili redatelj Bruno Anković, književnica Dora Šustić i producentica Tina Tišljar nagradu Zlatni bicikl dodijelio je drami Sentimentalna vrijednost Norvežanina Joachima Triera, ističući da je ostvarenje autora zapaženih naslova Oslo, 31. kolovoza, Glasnije od bombi, Thelma i ostalih, djelo „izrazito kompleksne i impresivne režije, emocionalne dubine, raskošne i maštovite dramaturške strukture i izuzetnog glumačkog ansambla.“ U obrazloženju nagrade skrenuli su pozornost na još jedan izvrstan film, dramu Glas Hind Rajab redateljice Kaouther Ben Hanije. Ostvarenje koje je ove godine u Veneciji osvojilo Srebrnog lava i još tri nagrade također je dokudrama, rekonstrukcija stvarnih tragičnih događaja. Krajem siječnja prošle godine izraelska vojska je u Pojasu Gaze ubila 6-godišnju djevojčicu Hind Rabi Iyad Rajab, kao i šestoro članova njezine šire obitelji te dvojicu pripadnika Crvenog polumjeseca, a film rekonstruira tu tragediju i traumu. Rekonstrukcija nečeg što se može nazvati ratnim zločinom izvedena je izuzetno uspješno, a u suštini je riječ o snažnoj karakternoj drami čiji intenzitet od početka do odjavne špice ne pada ni trenutka. Ne opada ni melodramska tenzija, upravo stoga što znamo da gledamo interpretaciju istinitih zbivanja, a dok slušamo snimke autentičnog glasa djevojčice teško je suspregnuti suze.

Cjelina je koncipirana tako da su autentične snimke razgovora djevojčice s pripadnicima Crvenog polumjeseca umetnute u igranu, odnosno dijelom fikcijsku priču. Slušamo njezin glas iz automobila u kojem je i sama ranjena satima bila zarobljena, a gledamo glumce i glumice koji tumače djelatnike Crvenog polumjeseca koji ju pokušavaju spasiti. Sve je izvedeno vrlo vješto i uvjerljivo, te se doima prilično autentično. Pritom autorica, čiji je dokumentarac Četiri sestre prošle godine pobijedio na ZagrebDoxu, ne bježi od činjenice da je film rekonstrukcija. U dvije ili tri scene kratko čujemo snimke glasova stvarnih članova Crvenog polumjeseca, koje potom preuzimaju glumci. Time je Ben Hania željela dodatno naglasiti stvarnu traumatičnu pozadinu čitave priče. Glumci su redom izvrsni. Vjerujem da im u takvom kontekstu nije bio problem iskazati iskrene osjećaje, sav očaj, nemoć i tugu. Umetnut je dodatan motiv za koji je teško reći koliko je stvaran, sa sukobom šefa službe i djelatnika koji funkcionira kao neformalan protagonist. Dok je šef prikazan kao birokratski tip koji se ne usudi bilo što poduzeti dok ne dobije dopuštenje ili potvrdu da je sve sigurno, djelatnik bi djelovao odmah, bez obzira na to što ga to može dovesti do opasnosti. Njihov sukob dodatno pojačava dramsku tenziju u filmu koji je težak i koji nije lako gledati, ali svakako zaslužuje preporuku ako jednom dio redovitog repertoara.

Adaptacija Camusova romana

U popratnom programu Velikih 5 prikazan je novi film uglednog francuskog scenarista i redatelja Françoisa Ozona, drama Stranac temeljena na glasovitom istoimenom romanu Alberta Camusa. Dosad možda i najuspjeliji film autora hvaljenih i ponekad osporavanih ostvarenja 8 žena, Bazen, Trofejna žena, Franz i ostalih, koji su mu priskrbili nadimak l’enfant terriblea galske kinematografije, impresivnom je crno-bijelom fotografijom snimljeno djelo u kojem je autor uspio uhvatiti duh Camusove proze i one slojeve koji su u njoj najvažniji. Pisac je razlagao filozofiju apsurda, uz tezu da je život besmislen i prilično kaotičan te da pojedinac ne treba imati velike ambicije i kovati kojekakve planove. Takav pojedinac je mladi Mersault, činovnik u francuskom veleposlanstvu u Alžiru. On je u suštini musilovski čovjek bez svojstava, hladan distanciran i bezosjećajan. To se neće promijeniti ni kad započne vezu s u njega zaljubljenom Marie, ali hoće nakon što iracionalno počini ubojstvo jednog od braće djevojke s kojom se zabavlja njegov susjed. Tada, dok u završnici čekajući izvršenje smrtne kazne razgovara sa svećenikom, nakon što ga isprva omalovaži i pokuša otjerati, Mersault će mu kroz suze ipak pokušati objasniti svoje stavove, čak i neke svoje osjećaje. U cjelini itekako uspio film nenametljivo estetizirane crno-bijele fotografije koja dodatno naglašava distancu i hladnoću protagonista. Boja bi u konkretnom slučaju bila kontraproduktivna, odnosno više bi štetila.