Jean-Michel Nicolier i istina o pomirenju

Nalazimo se u situaciji kad se čini da pred tolikim nasiljem koje je počinjeno nad narodima samo za trajanja naših života jednostavno treba ostati nijem. Pa ipak omalovažavanje i ignoriranje sjećanja je omalovažavanje i ignoriranje ljudskog identiteta, a omalovažavanje i ignoriranje ljudskog identiteta je omalovažavanje i ignoriranje ljudskog dostojanstva. Zato knjiga Ghislana Duboisa Moje uspomene na Hrvatsku, Jean-Michel, rođen kao Francuz, umro kao Hrvat, rekli bismo, dolazi u pravi trenutak, jer nas poziva na razmišljanje o, zapravo, najtežim i dubinski najosjetljivijim pitanjima ne samo našega vremena, nego i onome što čini memoriju nekog naroda, kao i o odnosu koji tijekom života gajimo prema Bogu, drugome i konačnici prema samome sebi.

Sjećanje kao temelj ljudskog dostojanstva

Borba o kojoj je ovdje riječ, nije prvotno ona koja se odvija na razini pojmovlja, nego se više dotiče upravo onih stvari koje nas čine ljudima i čuvaju nas da ne kliznemo u zaborav. Nasilje dobiva zastrašujući i gotovo apokaliptični izgled već stoljećima i zato je njegove učinke tako teško prebroditi. Moramo započeti spoznajom da smo mi ljudi i naša društva krhke građevine. U velikoj smo mjeri lišeni nagona, pa se osjećamo vrlo nesigurnima u neizvjesnom i često opasnom svijetu. Ne samo da se osjećamo nesigurnima i nezaštićenima, nego nam nije rečeno ni tko smo. Moramo pronaći sami sebe i provjeravati se neprestano u pogledu stvarnosti koja nas okružuje. Da bismo izliječili taj osjećaj ranjivosti i izbjegli stradanje u strahu, sami sebe moramo neprestano izgrađivati i obnavljati osjećaj sigurnosti i jastva. Jean-Michel Nicolier je možda i ne sluteći sudjelovao u tom stvaranju simbola. Povijest susreta našeg „ja“ s događajima obilato je zabilježena u pričama – pričama koje pričamo o sebi, i sebi i drugima. Te priče postaju temeljem ne samo za opis nas samih drugima, nego i za naše vlastito razumijevanje nas samih. One su naše istine. Kažu nam što trebamo znati o sebi, kako pamtimo što nam se dogodilo, kako smo se mogli promijeniti, i kako smo ostali istima – drugim riječima, kako uspijevamo biti ono što jesmo.

Autor knjige Ghislain Dubois s obitelji Nicolier u Vukovaru / Izvor Ghislain Dubois

Jedna od tih priča danas je nedvojbeno i ona o Jean-Michelu Nicolieru, kao i o drugim povijestima unutar onoga što nazivamo Domovinski rat. Naravno, nijedna osoba, nijedna kultura nikada ne ostaje zaista ista. Neprestano bivamo uvučeni u strujanje promjena, što je razlogom da priča nikada nije potpuno isto ispričana i da se zaista s vremenom mijenja. Dodajemo joj, mijenjamo je, pridajemo joj drugačije naglaske. Tako se način prepričavanja tradicije mijenja zajedno s mijenjanjem stečenog iskustva. Ne iznenađuje da u temeljnoj tradiciji kršćana imamo četiri evanđeoske pripovijetke umjesto jedne jedine. Moramo biti u stanju rasti i prilagođavati se našem promjenljivom svijetu, pa tako i naša temeljna priča mora biti donekle fleksibilna. Nasilje ugrožava našu sigurnost i jastvo. Bol koja je posljedica napada nadmašuje našu tjelesnu bol. Napadom su nas podsjetili koliko smo ranjivi. Ponavljanje napada može imati za posljedicu da posumnjamo u one vrijednosti koje kodiraju naš osjećaj sigurnosti i jastva, pa čak i da ih napustimo, s obzirom da nam se čini da ne nude sigurnost koju usred tih napada tražimo. Mučenje i druge vrste tjelesnih napada sistemski su pokušaji potkopavanja osobnog sjećanja sigurnosti, vrijeđanjem onog našeg vlasništva koje nosi najviše simbola, a to je naše tijelo. Tijekom samog postupka mučenja žrtve često bivaju svučene. Ta gesta naglašava ranjivost koju svi osjećamo pod površinom života. Tjelesni napad oduzima nam naše jastvo. S nama se postupa kao s komadom organskog materijala s kojim se može raditi što se hoće. Time se namjerno kidaju društvene veze kojima smo vezani za tradiciju koju s drugima dijelimo. Oni nam zapravo govore da smo odsječeni od tradicije, da joj više ne pripadamo.

Ona djela koja su tijekom rata učinjena u Vukovaru, ali i drugdje u Hrvatskoj, imala su za cilj natjerati nas da posumnjamo u koheziju vlastitih vrijednosti. Ona nas podsjećaju na njihovu krhkost kao i na činjenicu da te vrijednosti u bilo koje vrijeme netko može prekinuti ili raznijeti u komadiće. Iz djela nasilja proizlazi bol, a bol koju bilježi duša dok nam trgaju simbole je patnja. Prema tome, bol i patnja nisu ista stvar. Patnja je ljudska borba sa i protiv boli. To je iskustvo sloma naših značenjskih sustava i istine o nama samima, a ujedno i borba za obnavljanje osjećaja sigurnosti i jastva. Patnja sama po sebi nije ni plemenita ni otkupljujuća. Ona je u biti erozija značenja, prekid i uništenje onih osnovnih osjećaja sigurnosti i jastva bez kojih ne možemo preživjeti ni kao osobe ni kao društva. Patnja postaje otkupljujućom i oplemenjujućom tek onda kada se protiv tih rastakajućih snaga borimo i ponovno sebe izgrađujemo, unatoč boli koju proživljavamo. A ta je bol trajala godinama. Dobro je da istinu, primjerice, Jean-Michela Nicoliera, poput autora ovog djela Ghislain Duboisa, povežemo s drugim, širim istinama, poput njegove, u smislu bivstva osobe koja se duhovno i stvarno povezuje s Hrvatima i Hrvatskom.

Patnja koja postaje otkupljujuća

Autor ove knjige upravo je to prihvatio. Ne prihvaća nasilje kao uništenje onih vrijednosti koje održavaju ljudski identitet i, umjesto njih, podmeću svoju ideologiju. Ako gledamo samo ono što se događalo u obiteljima pokojnih branitelja i njihovih razmišljanja, sigurno možemo reći da se patnju prouzročenu nasiljem može prevladati upravo upornim bavljenjem njome. Obitelj to najbolje zna, iz dana u dan. Stoga to jest proces, no on nije nužno i metodičan proces. Započinjemo tako da priznajemo nasilje koje je nad nama počinjeno, ispuštamo krik prosvjeda i jadikujemo. Šutnja je prijatelj tlačenja, a krik imenuje onoga tko je nad nama izvršio nasilje. Našoj boli krik daje glas i priziva druge na našu stranu kako bi nam pomogli da se ponovno uklopimo u širu mrežu društva. Krikom se obraćamo Bogu, vapimo Bogu da nismo u stanju izaći na kraj s onim s čime smo suočeni, jer to prelazi granice naših sposobnosti. Upravo u toj spoznaji svoje nemoći osposobljavamo se za prihvaćanje drugih vrijednosti kako bismo se suprotstavili laži. Jezgra ljudskosti obnavlja se u nama ponovnom uspostavom sposobnosti povjerenja.

Ponovna izgradnja sjećanja

Rekonstrukcija sjećanja, pa tako i na Jean-Michela Nicoliera i brojne druge branitelje nije puko prizivanje sjećanja. To staro pamćenje tako se poveže s nasiljem da je previše bolno i prisjetiti ga se. Zanimljivo je da se u ovom samostanu i Hrvatskoj dominikanskoj provinciji, istodobno sjećamo fra Dominika Barača kojega su partizani 17. studenog 1945. strijeljali u Trogiru, poglavito zbog njegove knjige Socijalna filozofija boljševizma iz 1944. godine. Stoga danas, i uopće, moramo razmišljati o načinima kako prebrodili patnju, kako stara sjećanja odvojiti od tih nasilnih djela. To se čini čestim prepričavanjem priče o nasilju sa svrhom da se olakša teret traume koju ona sa sobom nosi. To donekle počinje omeđivati nasilje kako bi ga izdvojilo iz sjećanja. Međutim, krakovi laži zadiru duboko u pamćenje i njihovo vađenje oštećuje mu tkanje. Zato sjećanje treba iznova izgraditi. Ono više nikada neće biti potpuno isto; nosit će na sebi ožiljke svoje prošlosti.

Ali može ga se ponovno izgraditi. Kršćanstvo, kao i sve ostale velike vjerske tradicije, bavi se pitanjem načina patnje i ponovnog stjecanja ljudskosti. Ono pruža širu tradiciju s kojom možemo povezati svoju vlastitu, i nudi sjećanje koje može poslužiti kao okvir za ponovnu izgradnju našeg vlastitog rastrojenog sjećanja. Nova istina koja prevladava laž je istina o muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Tijelo, krv i križ simboli su koji se neprestano ponavljaju. Ovi simboli mogu podnijeti paradoks koji leži u samoj srži preobražaja patnje i smrti u oslobođenje i život. Nasilje naših situacija nailazi na nasilje Isusove smrti. Svitanje uskrsnuća najavljuje ono „novo mjesto“ na kojem se ti izmireni nadaju naći.

Križ kao odgovor na
nasilje svijeta

Simbol tijela sredstvo je za obnavljanje uništenih tijela patnika i za prikupljanje raštrkane zajednice onih koji su se razišli u vrijeme nasilja i tlačenja. Simbol krvi nosi uspomenu na nasilje koju treba izliječiti, a onima koji su krvarili vlastitom krvlju naviješta nov život. Križ otkriva lažnost tlačiteljeve ideologije i dovodi u pitanje poimanje onoga što predstavlja snagu svijeta. Bog otkriva snagu tamo gdje je moćnici ovoga svijeta najmanje očekuju, a najočitije u samom pomirenju tijekom kojeg slabi, slomljeni i potlačeni ukazuju put onima koji su upotrijebili silu. Mi smo danas naučili čekati. To čekanje iziskuje pomirenje i suosjećanje. Pozornost izrasta iz učenja čekanja. Elektronički su mediji znatno skratili naše vrijeme koncentracije. Ako želimo da do pomirenja dođe, pozornost treba ponovno izgraditi. Nesposobnost koncentracije često zna biti posljedica mučenja jer, naprimjer, bol izazvana mučenjem ugrađuje strah da će se, zadržimo li se predugo na jednom mjestu, bol ponovno vratiti. Nedostatak pozornosti pokušaj je bijega iz postojeće situacije. Pažnja zahtijeva unutarnji mir. Isto tako, ona je potrebna da bismo se mogli suočiti sa svim onim što se dogodilo. Nema nade za razvoj bilo kakve duhovnosti ako se pažnja neprestano ne usmjerava na Boga. Jednako je tako od bitnog značenja za službu pomirenja usmjeriti pozornost na liječenje bolnih uspomena. Pozornost je pak osnova suosjećanja, sposobnost čekanja i bivanja sa žrtvom, koračanja uz žrtvu žrtvinim korakom. Dakako, korijen riječi suosjećanje je „osjećati ili patiti s nekim“.

Međutim, nikada ne možemo u potpunosti ući u tuđu patnju, premda možemo ponovno ući u vlastitu patnju koja bi mogla odgovarati tuđoj. Ono što nedostaje našoj empatiji ili paralelnom iskustvu možemo nadoknaditi pozornošću, pažnjom koja žrtvu ne razapinje, već za nju stvara okruženje povjerenja i sigurnosti. Okupljanjem oko euharistijskog stola, slomljena, oštećena i zlorabljena tijela pojedinačnih žrtava i slomljeno tijelo Crkve primljeni su u tijelo Kristovo. Kristovo je tijelo upoznalo mučenje, upoznalo je sram. Potpuno se solidarizirajući sa žrtvama, Krist je otišao do granice nasilne smrti. Njegovo je tijelo time postalo svetim lijekom koji liječi današnja slomljena tijela. Posljednje sredstvo koje Crkva može ponuditi je križ. Učiniti sredstvo mučenja samim simbolom spoznaje sebe, kao navjestitelja Božje dobre vijesti, odvažan je čin. Križ strši u krajoliku, istovremeno instrument mučenja i prijestolje Božje, kako ga Ivanovo evanđelje jasno opisuje. Križ sažima paradoks našega svijeta i Boga koji se s njime suodnosi. Naš je svijet izmučen nasiljem, ali je u stanju stvoriti nevjerojatnu ljepotu. Guši se u ideologijama laži, ali može izgraditi tradicije istine. Usred toga svijeta stoji križ da nikada ne zaboravimo muku slomljenih tijela i duhova ali, isto tako, da ne izgubimo nadu. Jer Bog je upravo križem odabrao pomiriti svijet. Takvom upotrebom križa Bog nas poučava nečem osnovnom o prirodi moći. Ljudska je moć vrlo nestalna i lako se sunovrati u nasilje. Božanska nam moć prilazi kao služenje i solidarnost. Moć kao samolišavajuća i puna povjerenja. Moć koja odlučno ostaje uz one koji pate kada se bijeg čini boljom strategijom. Samo ovakva moć može prevladati. To je moć svučenog i mučenog na križu koji je odabrao ne sići s križa, već ostati sa žrtvama nasilja, sve do ralja smrti. Takva je otkupljujuća istina ponuđena žrtvama nasilja. Takav je Bog koji nam nudi pomirenje.