Hrvatska znanstvena zajednica u obrani od pseudoznanosti

Ove se godine navršila 100. godišnjica izlaženja časopisa Acta Botanica Croatica i tim su povodom na inicijativu urednica časopisa Zrinke Ljubešić i Mirte Tkalec, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu,  Razred za prirodne znanosti i Razred za medicinske znanosti Hrvatske akademije znanosti organizirali 6. studenog u Knjižnici HAZU okrugli stol Važnost hrvatskih nacionalnih znanstvenih časopisa i njihovo vrednovanje unutar nacionalnih uvjeta. Na skupu je istaknuto da su znanstveni časopisi sastavni i strateški dio hrvatske znanstvene infrastrukture i zaslužuju sustavnu institucionalnu i financijsku potporu, kao i vidljivo mjesto u sustavu vrednovanja znanstvenog rada.

Na okruglom stolu je otvoreno i pitanje imaju li hrvatski znanstveni časopisi smisla i može li se mala znanstvena zajednica poput one u Hrvatskoj nositi s globalnim svjetskim trendovima / Izradila Gloria Lujanović

Riječ je o aktualnoj temi, s obzirom na to da je u tijeku javno savjetovanje o novim Nacionalnim kriterijima za izbore na znanstveno nastavna i znanstvena radna mjesta, a jedan od uvjeta je i broj i vrednovanje radova ovisno o kvartilu časpisa (Q1, Q2, Q3, Q4) u kojem su objavljeni, što ovisi o svjetskim bazama World of Science ili Scopus. Na okruglom stolu je otvoreno i pitanje imaju li hrvatski znanstveni časopisi smisla i može li se mala znanstvena zajednica poput one u Hrvatskoj nositi s globalnim svjetskim trendovima, pogotovo s hiperprodukcijom znanstvenih radova iz mnogoljudnih zemalja poput Kine i Indije, zloporabom umjetne inteligencije, kao i s urušavanjem etičkih kriterija i objektivnog rangiranja časopisa u svjetskim bazama. Prema riječima Zrinke Ljubešić, većina hrvatskih časopisa je ostala otporna na loše promjene te oni možda imaju čak i veći integritet od stranih časopisa. Tome svakako doprinosi i „dijamantni otvoreni pristup” – model znanstvenog izdavaštva u kojem izdavači, časopisi i platforme ne naplaćuju naknade ni autorima ni čitateljima i gdje sve sadržajne elemente izdavaštva izravno kontroliraju znanstvena zajednica i javne institucije. Međutim, kako bi stekli uvjete za napredovanje hrvatski znanstvenici, barem oni s područja prirodnih znanosti, radove uglavnom objavljuju u prestižnijim stranim časopisima, dok u hrvatskim časopisima radove objavljuju autori iz Azije i Afrike. Objavljivanje u stranim časopisima doprinosi i boljoj vidljivosti rezultata hrvatskih znanstvenika, no povijesni primjer da objavljivanje u nacionalnim časopisima ne znači da će izostati međunarodni odjek iznio je akademik Mirko Orlić podsjetivši da je Andrija Mohorovičić svoj najpoznatiji rad, o zakonitostima širenja potresnih valova i plohi diskontinuiteta u Zemljinoj kori, objavio 1910. u Godišnjem izvješću Zagrebačkog meteorološkog opservatorija. Orlić je upozorio na sve veću pojavu „predatorskih časopisa“. Oni agresivno pozivaju znanstvenike da im pošalju svoje radove te za objavu traže visoku cijenu, uz loše ili čak nepostojeće recenziranje, a u uređivačkim odborima lažno navode imena članova te izmišljaju faktore odjeka. “Na tjednoj osnovi me znaju zvati da budem gost urednik, ili da budem član uređivačkog odbora, u kojima ima na stotine članova. Iako se bavim oceanografijom, zovu me i iz časopisa koji se bave psihijatrijom“, kazao je Orlić. Po njegovim riječima, treba poticati standardno znanstveno izdavaštvo, sivo ograničiti, a predatorsko zabraniti. U tome međutim teško može pomoći umjetna inteligencija jer se i ona dijelom zasniva na neprovjerenim podacima.

O etičkim izazovima znanstvenom izdavaštvu govorila je Ana Marušić sa Sveučilišta u Splitu upozorivši na crno tržište u znanosti na kojem se mogu kupiti radovi, autorstvo, citati i recenzije, a ima i sveučilišta koji kupuju znanstvenike da stave njihovu afilijaciju kako bi bili citiraniji. Bilo je slučajeva objave znanstvenih članaka kojima je autor bio ChatGPT. “Ako se umjetna inteligencija koristi, to se mora deklarirati u članku jer čitatelji moraju biti upoznati s tim tko je koristi. No ona se ne smije koristiti za dobivanje novih podataka, niti ona može biti autor“, kazala je Ana Marušić. Zvjezdana Bencetić Klaić s Geofizičkog odsjeka zagrebačkog PMF-a upozorila je da predatorski časopisi omogućuju prodor pseudoznanosti, a često uzimaju nazive slične onima renomiranih časopisa. Časopisi u sivoj zoni su po njezinim riječima nešto manje nemoralni, a privlače mlade istraživače koji su pod pritiskom da što više publiciraju.

Ivana Matijević iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu predstavila je rezultate svoje bibliometrijske analize prema kojima je  porasla međunarodna suradnja hrvatskih znanstvenika, ne samo s europskim partnerima, nego i s onima iz azijskih i afričkih zemlja, a iznijela je i podatak da je Slovenija u području biologije financirala više znanstvenih radova objavljenih u hrvatskim časopisima od hrvatskih izvora, što svjedoči o nedostatku nacionalnog financiranja, ali i tome da hrvatski znanstvenici nisu prvi autori u takvim istraživanjima.

Predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj akademik Hrvoje Buljan govorio je o znanstvenim časopisima u kontekstu Nacionalnih kriterija za izbore na znanstveno nastavna i znanstvena radna mjesta i kao mogući put naveo agregaciju manjih časopisa u jedan veći i sveobuhvatniji, što bi omogućilo veću vidljivost i citiranost, u uvjetima kad broj znanstvenika u svijetu raste, a veliki izdavači uglednih časopisa poput Elseviera i Springer Naturea ostvaruju prihode od nekoliko milijardi dolara, uz istodobnu pojavu predatorskih časopisa. Prema Buljanovom mišljenju, osim broja radova kod napredovanja treba gledati i njihovu važnost, kao i druge parametre i na temelju toga napraviti kvalitativnu evaluaciju.

“Kakav god domaći časopis bio, mora se osigurati da ga se puni iz domaćih izvora, uz međunarodnu recenziju i onda ga zadržavati na svjetskoj razini, inače nema smisla postojati“, kazao je akademik Vlatko Silobrčić. Upraviteljica Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU Anja Nikolić Hoyt je međutim upozorila da je kod jezičnih časopisa teško naći dva strana recenzenta, pogotovo za radove koji se bave mjesnim govorima te istaknula da kod vrednovanja časopisa treba razmišljati o posebnom statusu onih iz društveno-humanističkih znanosti, posebno filologije koji su važni za očuvanje hrvatske jezične baštine.