Bartol Kašić, otac hrvatske gramatike

Bartol Kašić – često izučavan, rijetko dovoljno proučen, otac je hrvatskog jezikoslovlja i autor prve hrvatske gramatike, čija se 450. obljetnica rođenja i 375. obljetnica obilježava ove godine. Tim je povodom održana manifestacija Dani Bartola Kašića (Zagreb i Pag, 4–7. studenoga). U sklopu manifestacije održan je znanstveni skup u organizaciji Instituta za hrvatski jezik, Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskoga filološkog društva te Instituta za hrvatski jezik, Grada Paga i Ogranka Matice hrvatske u Pagu, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH. 

Bista Bartola Kašića, djelo kipara Ivana Mirkovića, na središnjem gradskom trgu u Pagu

Manifestacija je otvorena 4. studenoga u Gradskoj knjižnici, uz uvodnu riječ Natalije Dragonja uime domaćina, Središnjega odjela za djecu i mlade, Lahorke Plejić Poje i Marijane Horvat uime organizacijskog odbora te Željka Jozića uime Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Predstavljena je knjiga Kašićevo Pismo od nasledovan’ja Gospodina našega Jesusa skupine autora, koju je uredio Željko Jozić, a izdao Institut za hrvatski jezik. Kako je istaknula Marijana Horvat, riječ je o posljednjem djelu Bartola Kašića, prijevodu znamenitog srednjovjekovnog teksta De imitatione Christi, što je važna potvrda o Kašićevu prinosu izgradnji književnog jezika. Knjigu su predstavili Sanja Perić Gavrančić, Kristina Štrkalj Despot i Igor Medić, a potom je prikazan film Od malog Bartola do velikana i igrokaz Knjige i ja. Otvaranju je prisustvovao Mladen Pavić, izaslanik ministrice kulture i medija.

Među piscima 17. stoljeća Bartol Kašić ističe se bogatim književnim opusom, ali i prvom gramatikom hrvatskoga jezika Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604) te kao prevoditelj Biblije i najvažnijih crkvenih knjiga na hrvatski jezik. Njegova se jezikoslovna promišljanja iščitavaju i u predgovoru Rituala rimskog (1640), što se može smatrati ranim teorijskim tekstom hrvatskog jezikoslovlja. U njemu Kašić navodi da je zbog opće razumljivosti „bosanski“ jezik, kako on zove štokavštinu, najpogodniji za naddijalektno funkcioniranje, što je uvelike odredilo daljnji put prema standardizaciji hrvatskog jezika. O tom znamenitom isusovcu i filologu izrečeno je i da je autor moralno-didaktičkih rasprava, životopisa svetaca, prepjeva psalama i himni, drame Venefrida te prevoditelj najvažnijih crkvenih knjiga na hrvatski jezik. No, često se nepravedno izostavlja širi kontekst njegova djelovanja. 

Tako se Antal Molnár u svojem predavanju usmjerio na izdavanje Kašićeva Ilirskoga brevijara (1648), sastavljenog na hrvatskom narodnom jeziku i tiskanog latinicom, naglašavajući suvremenost i pragmatizam Kašićeva lingvističkog razmišljanja. Petar Bašić usredotočio se na manje poznate podatke vezane za Kašićev prijevod Biblije. Tako se od neobrađenih pitanja može uzeti kao primjer ono što je Sante Graciotti pišući o Misalu Neofiti 55 nazvao dvostrukim prevođenjima, što u prijevodu Svetog pisma Kašić donosi na marginama. Hana Brekalo Kustura bavila se obilježjima kvadratne gregorijanske notacije i usporedbom sa srodnim izvorima u kontekstu Rituala rimskog. Usto, zanimljivo je pratiti i komparativnu sliku konkordanci notnog zapisa Kašićeva Rituala s tiskanim izdanjem objavljenog u Mlecima 1827. u kojemu se uočavaju neznatne preinake melodija. Sanja Cvetnić govorila je o Kašićevim popularno-nabožnim grafikama u kontekstu mogućeg rimskog podrijetla te grafičke sacra conversazione kao i značajkama njegovih djelā tiskanih u Rimu. Relja Seferović ukazao je na zasluge Bartola Kašića u okviru širenja isusovačke duhovnosti, što najbolje ističe realističan prikaz njegova boravka u Dubrovniku u usporedbi s hagiografskim osvrtima na velikane franjevačkog i dominikanskog reda koji su ranije pohodili taj kraj.

Mateo Žagar obratio je pozornost na karakteristične poveznice iz leksika Kašićevih biblijskih tekstova prema raspoloživim mu čakavskim lekcionarima 15. i 16. stoljeća, prema dostupnom protestantskom prijevodu Novoga testamenta (1562/1563) te prema stanju u dubrovačkim, štokavskim (ćiriličkim) lekcionarima i misalu (latiničkome) Neofiti 55 iz 16. stoljeća. Frano Musić progovorio je o liturgijskom nazivlju u Ritualu, usmjerivši se na opis postanja odabranih liturgijskih naziva, popunjavajući barem dijelom spomenutu prazninu. Marijana Horvat i Ivana Lovrić Jović dale su uvid u tvorbena i leksička obilježja Kašićeva Nasledovan’ja, poznatog pod nazivom „peto evanđelje“, ponajprije njegove hapakse i prvopotvrđenice, te leksik temeljen na onome iz dubrovačke književnosti. Željka Brlobaš i Martina Horvat govorile su o Kašićevu pristupu opisu glagolskog vida u gramatici, što je utjecalo na ostale gramatičke opise hrvatskoga jezika njegovih neposrednih sljedbenika. Amir Kapetanović bavio se varijacijama u jezičnoj uporabi Bartola Kašića, s ciljem predočavanja plastičnije slike o njegovoj jezičnoj uporabi, i to u odnosu s opisanim jezikom gramatike nastale na početku njegova djelovanja. O Kašićevoj trodijelnoj podjeli glagola po prezentskom završetku govorila je Tomislava Bošnjak Botica, naglasivši kako je taj glagolski sustav utjecao na kasnije gramatičke opise, uključujući i najnovije pristupe.

Divna Mrdeža Antonina predočila je usporedbu lika sv. Venefride u engleskoj jakobskoj drami Williama Rowleya i Kašićevoj hagiografskoj tragediji. Pozornost zavređuju načini romantiziranja lika i naracije u obojice autora, odnos prema vrlini djevičanstva u isusovačkom trionfu protureformacijskog stava, kao i relativizacija antikatoličkog stava u jakobskoj komediji. Analizom pripovjednih postupaka kojima Bartol Kašić konstruira vlastitu biografiju kao svojevrsni svetački životopis, Zrinka Blažević i Lahorka Plejić Poje naglasile su kako se Kašićevo diskurzivno samooblikovanje prema modelu athleta Christi može protumačiti ne (samo) kao retrospektivna konstrukcija idealnotipskog sebstva nego i kao hagiografski exemplum za buduće misionare na prostoru međukonfesionalne i međureligijske „kontaktne zone.“ Andrea Radošević analizirala je glagoljski prijepis Kašićevih pjesama te utvrdila poveznice između Kašićevih i glagoljskih himni. Za kraj, Sanja Perić Gavrančić govorila je o žanrovskom modelu i tipu diskursa Kašićeve Apologije. Osim što je važan za razumijevanje sudbine Kašićeva prijevoda Svetog pisma, taj je spis zanimljiv i po tipu diskursa u kojemu prepoznajemo neka obilježja žanrovske zadanosti, ali i stilističke slojevitosti. 

U okviru popularno-znanstvenih aktivnosti u Pagu, 6. i 7. studenoga održana su dva  predavanja: Paška prezimena Domagoja Vidovića te Pater Bartol Kašić i europski gradovi – zemljopisni oris jednoga života Dalibora Vrgoča. Ponovno je predstavljena knjiga Kašićevo Pismo od nasledovan΄ja Gospodina našega Jesusa.