Apoteoza narodnog ponosa

Prigoda 130. obljetnice rođenja Jakova Gotovca donijela je u Zagreb, u sklopu projekta K-HNK, gostovanje Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu s majstorovom Milom Gojsalića, „historijskom muzičkom dramom u tri dijela s prologom“, op. 28, na libreto Danka Angjelinovića. Time, uz repertoarnog Eru i Stanca te izložbu o Jakovu Gotovcu i Ivi Tijardoviću (također 130. obljetnica rođenja) u Kazališnom pop-up muzeju, zagrebački HNK dostojno slavi Gotovca.

Dostojno slavljenje Gotovčeve godine: gostovanje splitskog HNK u Zagrebu - u glavnim ulogama Ivica Šarić, Martina Mikelić i Bože Jurić Pešić / Snimila Marita Bulimbašić

I treba tako, da se podsjetimo na ljepotu Gotovčeva opernog opusa u kojemu je Mila Gojsalića poseban dragulj. Nastala je 1952, u doba kada Ivo Lhotka Kalinski, Ivan Brkanović pa i Tijardović progovaraju modernijim glazbenim jezikom, a Britten kuca na vrata, tako da njezin tipičan Gotovčev harmonijski slog, uza zdravu raspjevanost, ima naglašenu osobnu notu prepoznatljiva skladateljeva stila koji danas možemo doživjeti kao autohtonu vrijednost. I naivnost koju sadrži, kao izraz ljudske topline, vrijedna je kada pomislimo na sve veću hladnoću vremena u kojem živimo.

Narodna legenda o Mili, koja zrcali biblijsku temu o Juditi, snažno je oživljena i u glazbenoj i u scenskoj izvedbi. Dirigent Ivo Lipanović pouzdano i nadahnuto vodi splitski operni ansambl na čelu s prekrasnim zborom koji itekako ima što za reći u tome djelu (zborovođa Maro Rica). I orkestar, s istaknutom ulogom limenih puhača, daje svoj doprinos.

Najugodnije iznenađenje u solističkoj podjeli bio je, nakon tko zna koliko godina, susret s još uvijek aktivnim i odlično zvučećim basom Ivicom Šarićem (vršnjak je ove opere!) i snagom njegova umjetničkog izraza, u ulozi Milina oca Ivana. Podjelom prevladavaju duboki muški glasovi. Svaki na svoj način, istaknuli su se basovi Božo Župić kao Mehmed Topan-paša i Mate Akrap kao Kolumbat te baritoni Marko Lasić kao Jure i Joško Tranfić kao Bimbaša. Tenorsku ulogu Petra solidno je ostvario Bože Jurić Pešić, uz niz vrlo dobrih tumača epizodnih uloga.

Mila Gojsalića jedna je od rijetkih ženskih naslovnih opernih uloga u hrvatskoj baštini, jedna od najatraktivnijih i najzahtjevnijih. Mezzosopranistica Martina Mikelić ostvarila ju je pjevački suvereno, iako s ponešto premalo glasovnog intenziteta, davši joj očekivanu auru tragične junakinje koja se žrtvuje za svoj narod.

Tamni sklad scene Vesne Režić, svjetla Vesne Kolarec, kostima Tee Bašić i koreografije Maje Huber (sjajno kolo zbora u prvom prizoru!) te svojevrsna prigušena elegancija uprizorenja, s vizurom daleke priče iz etnografskog muzeja, nisu umanjili junački karakter djela. Dapače, podcrtali su njegovu apoteozu narodnog ponosa. Ova predstava vraća vjeru u redatelja Ozrena Prohića. Možda će se jednoga dana pojaviti i svjetlo da zamijeni tamu u njegovim radovima.