Zastave kao umijeće realnog

Tjeskoba golema poput mitskog opsega samog romana (čuvenih „nešto manje od dvije tisuće stranica“) osjećaj je koji obuzima svakog zainteresiranog gledatelja pri pomisli na (ne prvu, ali svaka je kao prva) kazališnu varijantu Zastava. Krležina summa summarum, kvalitativni i kvantitativni „apsolutni roman“ (kako ga je odredio Krešimir Nemec) aksiomatski svojim opsegom i razvedenošću izmiče kazališnom zahvatu. Redukcija i kompilacija nužne su metode, jedino je pitanje kako će se njima pristupiti. Odgovor redatelja Ivana Planinića, koji je i autor adaptacije teksta zajedno s dramaturzima Dubravkom Mihanovićem i Mirnom Rustemović (pri čemu su se koristili i ulomcima poznate adaptacije Georgija Para, priređene za predstavu izvedenu 1991. u ZKM-u, iako snimku nisu pogledali, ali su „pronašli“ i nikada izvedenu adaptaciju Petra Šarčevića, pohranjenu u arhivi HNK) poprilično je radikalan. Svesti čitav roman rijeku, što je još jedna (pod)žanrovska odrednica, doduše ne ekskluzivno primjenjivana, no svakako opisno točna, koja je pridavana Zastavama, na šest glumaca, tri plesača i tri glazbenika u nešto više od dvosatnog zbivanja na sceni HNK hrabar je zahvat, koji (u boljoj varijanti) zbija i svodi zbivanja na ukrštavanje osobnog, dok (u lošijoj) reducira i umanjuje potencijale predloška. Ako se tome pridodaju i poznate okolnosti odgode (premijera je izvorno trebala biti još krajem siječnja ove godine, da bi petnaestak dana prije prvotnog datuma bila pomaknuta na listopad) množina strepnji povezanih s viđenim u središnjem nacionalnom kazalištu mogla je samo narasti.

Glumačku podjelu predvodi Živko Anočić kao Kamilo Emerički, središnji lik romana, a onda i predstave / Snimio Marko Ercegović

Redukcija, Ahilej i kornjača

Strepiti, međutim, nad kazališnim događajem jalov je, pomalo besplodan posao, osobito za kritiku. Epizoda prekida strepnju. Naime, autorski tim Zastava upravio je svoje dramatizatorske napore prema epizodičnosti, barem na prvu. Prizori koji se nižu pokupljeni su iz različitih dijelova romana (nema osobitog nadopisivanja, što je u ovakvoj strukturi svakako dobro), Kamilo Emerički prati se u raznim fazama životnih fascinacija i rezignacija, s ipak primjetnim naglaskom na one djetinje. Spoznavanja političkih ideja i očeva kompromiserstva (koje će ga ipak izvući od Jojina usuda vječnog potucanja po popravilištima i tamnicama), prva seksualna iskustva, bombaški incident, pojavljivanje Ane Borongay i slavna parabola o Zenonovu paradoksu, Ahileju i kornjači, Bregalnica, Bregalnica i opet ona, odjeci Balkanskih ratova, Amadeo i njegovo cinično snalaženje koje kulminira ulaskom u politiku, završni prizori (ispred spuštenog crnog zastora) jedan na jedan, susreti Kamila sa svakom pojedinom ključnom osobom njegova meandriranja (Joja, Amadeo Trupac, stari Emerički, Ana). Povremena nadopunjavanja zbivanja glazbom (kojom predstava započinje i završava) i plesnim prizorima. Struktura zapravo naoko jednostavna, a opet složena u usmjeravanju na najvažnije točke golemog predloška. Svođenje maratona na utrku na sto metara, na neki način. Više Ahilej nego kornjača.

Fokus na dramskoj dinamici
odnosa između likova

Pristup je to koji je lako opisati kao suvremeno kompilacijsko odustajanje. (Pre)često se čuje kako suvremeno vrijeme nema strpljenja i pozornosti za dublje i pozornije čitanje, a Zastave su notorne po širini asocijacija, zahvata, intimnih i političkih preklapanja, ideoloških i povijesnih razdjelnica. Lako je u ovim scenskim Zastavama tražiti što nedostaje, od uloge Frana Supila u formiranju Kamilovih (ranih) idejnih traženja, preko odjeka Prvog svjetskog rata (koji ovdje kao da je potisnut u neki pozadinski plan), Kranjčevićeve poezije, do završnih voštanica, koja kao da najavljuju više nade i svjetla od onoga u što i sam Kamilo, komunist po zaključnom (ali, u nekom zamišljenom nastavku, ne i završnom) uvjerenju, pokazuje i iskazuje. No, zamjeriti ovako koncipiranim Zastavama nedostatak nečega bio bi, čini se nakon viđenog, put u nove redukcije. Iako paradoksalan, takav stav zapravo proizlazi iz ograničenih sredstava koje su autorima (svjesnom odlukom) bila na raspolaganju. Umjesto strukturiranja predstave poput freske na kojoj će se nazirati, u nekom kutu zbivanja, što više prizora, razgovora i događaja iz predloška, ove su se Zastave usmjerile na dramsku dinamiku krajnje izoštrenih odnosa između likova. Njihovo kretanje tako se pokazuje mnogo više determiniranim i, zapravo, cirkularnim nego nosivim za beskrajne meandre. Za scenu, na kojoj likovi čvrsto postavljenih karaktera u pravilu prolaze bolje od onih nedefiniranih, ta se odluka čini smislenom. Naravno, ostaje žal zainteresiranog čitatelja za snažnijim zahvatom u Krležin predložak, što bi predstavu produljilo i povećalo broj likova. No, ono što se autorima ovih kazališnih Zastava mora priznati je dosljednost u pristupu. Nisu ostali na pola puta, vrludajući između redukcije i barokne raširenosti kojom zavodi predložak. (Samo)dokidanje širenja sadržajnog temelja (p)ostaje tako dvojbena, no jasna odluka. Drugim riječima, HNK-ove Zastave pokazuju temeljitost u pristupu koji nije temeljit u sadržajnom pogledu, no jest u principima na kojima počiva.

Svesti Krležine Zastave od 2000 stranica na šest glumaca, tri plesača i tri glazbenika hrabar je zahvat

Isti princip koji gledatelja obuzima u sagledavanju dramatizacije, nalazi se i u temelju vizualnih rješenja i determinaciji mizanscene. Scenograf (Ivan Lušičić Liik, koji je ujedno i oblikovatelj svjetla) postavio je na scenu apstraktni niz razina, istovremeno stuba i rampi, po kojima se glumci premještaju. Ta metafora uspona i pada na društvenim i političkim ljestvicama, ali i efektan prostor igre, sličnog je reduktivnog potencijala u odnosu na Krležu i njegov zahvat. Istovremeno, teško se, barem za gledatelje koji su imali prilike vidjeti već brojne klasične drame i dramatizacije na scenama koje koriste sličnu varijaciju na scenografsku temu, oteti dojmu ponavljanja.

Rješenje, koliko god praktično, a opet vizualno zanimljivo u izbjegavanju plastične ilustrativnosti, realizma meiningenskog tipa kojim se često rješavalo Krležine predloške, ne uzmiče problemu vlastite dovitljivosti, koja, međutim, nije prerasla u upečatljivu značenjsku samosvojnost. Kostimi Tee Bašić u sličnom su slogu, uredni su i svedeni na poprilično apstraktnu vremensku odrednicu, što im nije priskrbilo dodatnu vrijednost u cjelini vizualnog koda predstave.

Manire i povučenosti

Glumačku podjelu predvodi Živko Anočić kao Kamilo Emerički, središnji lik romana, a onda i predstave. U toj ulozi, Anočić je ostao isti tijekom cijelog zbivanja, djelujući nekako povučeno, gotovo uplašeno što je, osobito s Kamilovim sazrijevanjem i preuzimanjem koherentnijih političkih programa, ali i sve dubljim razočaranjima, rezultiralo napetošću između onoga što i kako Kamilo govori i njegove scenske persone. Anočićev Kamilo kao da je cijelim svojim sazrijevanjem ostao u intelektualnoj povučenosti, u kojoj bi njegovom liku bilo lakše povjerovati kada bi mu netko zadao zadatak da, primjerice, nacrta konja ili cijeli dan uči nepravilne francuske glagole, nego da piše političke pamflete, vodi rasprave s Jojom i barata dinamitom. Nina Violić igra nekoliko uloga, od kojih je daleko najistaknutija ona Ane Borongay, poetese i Kamilove intimne družice. U prepoznatljivoj, scenski dominantnoj i glumački superiornoj maniri, Violićeva kreira uloge u kojima je jednako uvjerljiva kada kao Marta uz palačinke uči dvojicu mladaca, Kamila i Joju, prvim erotskim iskustvima, razotkriva licemjerja i laži političkih ideologija, ili kao Kamilova tetka ismijava provincijalizam, ali i izgovara suptilne, poezijom sasvim natopljene, replike Ane Borongay. Ipak, teško se oteti dojmu kako je sve to, koliko god uvjerljivo i glumački suvereno bilo, od ove nacionalne prvakinje zagrebačkog HNK već mnogo puta viđeno u sličnim ulogama. Livio Badurina kao stari Emerički, Kamilov u isti mah protivnik i najbolji saveznik, antiuzor i savjest u jednome, igra sav u „von oben“, pomalo ciničnoj impostaciji, što jest jedna dimenzija karaktera Kamilova oca, ali nikako jedina. Problem je što je glumac stalno isti, neovisno o kojoj se dimenziji karaktera radi. Jadranka Đokić, u nizu malih uloga, od kojih je najistaknutija ona Kamilove majke Hortenzije, pokazala je najveću glumačku versatilnost u podjeli, spretno kreirajući svaku minijaturu u različitom karakternom slogu.

Marin Klišmanić kao Joja spretno se nosio s Krležinom rečenicom, koja je uvijek bila tečno i čvrsto izrečena, makar joj i nedostajalo strasti i snage. Kod Gorana Grgića kao oportunista Amadea je pak obratno, njegov je lik pun ironične snage i mačjeg instinkta za preživljavanje, dok je scenski govor, barem na premijernoj izvedbi, bio manje uvjerljiv.

Summa summarum, ove su Zastave rezultat kompromisa između želja i mogućnosti. Onoga što je u današnjem „stanju stvari“ središnje nacionalne dramske scene i njezina povijesnog trenutka realno i ostvarivo. I onoga kakve bi Zastave, u idealn(iji)m uvjetima, mogle i trebale biti. Autorski je tim, redatelj i dramaturzi, cjelinu uspio učiniti urednom i, u velikoj mjeri, uspješnom. A to je, za tako težak zadatak kakav se postavljao pred njih, već mnogo. Za idealnim Zastavama, koje se, sva je prilika, nikada neće ostvariti, ostaje moguće sanjati. Do tada postoje ove. I to je dobro, i za sve koji će ih gledati korisno i katarzično iskustvo.