Vienac o HNK u Splitu 1893.

(...) Rodoljubljem vrlih Splićana, a plemenitim trudom njihova načelnika dra. Bulata, podignuto je evo u starodrenoj prijestolnici negdašnje samosvojne Hrvatske novo glumište, a naše zagrebačke umjetnike zapade časna zadaća, da posvete novi hram Talijin svojim umijećem. Lijepi taj vez obiju prijestolnica na polju umjetnosti urodit će bez sumnje i krasnim plodom za narodnu stvar, pa mi pozdravljamo one tri krasne slave, što udružiše Hrvate Banovce sa Hrvatima Primorcima i Dalmatincima u Makarskoj, Zagrebu i Splitu — kao vjesnice novoga sretnog narodnog preporoda.

(…)

Lijepa ova zamisao u kratko se vrijeme ostvari. Već 4. travnja 1891. bio je položen temeljni kamen kazališnoj zgradi, koja se nalazi na slobodnom povišem mjestu u predgradju „Dobrom“ iza sredovječnih gradskih zidina. Nacrt za impozantnu ovu zgradu sastavio je dr. Emil Viccietti, prof. vel. realke i drž. mjernik, Splićanin, a poduzeće je izveo uz velike žrtve rodoljubni gradjanin splitski, g. Brajnović. Evo joj u kratko opisa: Glavna fasada izradjena je u slogu talijanske renesanse, a lijepa rampa vodi do triju dveri, kroz koje se ulazi u glumište. Nad njima diže se loggia sa balkonima i ogromnim prozorima. Na vrhu pročelja nalazi se 9 metara dugi a 6 metara visoki luk, u kojem se nalazi plastična skupina, što predočuje u sredini Taliju, a sa strane vile mosorsku i marijansku sa guslama i tamburom, prikazujući epsku i lirsku (t. j. junačku i žensku narodnu) pjesmu. Zabavili bismo jedino, što nisu i drugi vanjski dijelovi glumišta jednakom pomnjom izvedeni; tako čini cijela zgrada nešto odveć trijezan utisak. Držimo, da se je prema historičkoj znamenitosti Splita mogao i vanjštini zgrade podati neki klasični izgled, koji bi posve u skladu bio i sa okolišnim koloritom, a mogle su se u tu svrhu upotrebiti i mnoge starine. No treba uvažiti, da je za gradnju ovoga velikog glumišta bila odredjena prilično niska svota, pak da je za odmjenu nutrinja zgrade upravo lijepo i raskošno uredjena.

Miletićev tekst i prateće fotografije u Viencu iz 1893.

(…)

U oči slave zaštitnika Splita, sv. Dujma, dne 6. svibnja bilo je lijepo ovo glumište svečanim otvorenjem predano svojoj svrsi uz sudjelovanje umjetnika hrvatskog glumišta iz Zagreba, koji otvoriše niz svojih predstava krasnom Demetrovom tragedijom „Teutom“. Teško bi nam bilo točno opisati oduševljenje i veselje, što nam napunjavaše dušu ove svečane i znamenite večeri. U 7 sati u veče skupiše se pozvani gosti u lijepo urešenom foyeru, dok je mnogobrojan narod već od ranog popodneva stajao oko zgrade. Pozdravivši goste otvori glumište načelnik, g. dr. Bulat, koji je najveće zasluge stekao za gradnju ovoga glumišta, pa u prekrasnom govoru, nadahnutom žarkim Hrvatstvom, spomenu, kako u preporodjenom Splitu ne može drugo, no hrvatsko glumište stajati i kako će iz njega na daleko sjajiti svjetlo hrvatskog rodoljublja. U ime općine i općinstva zahvali g. zast. Borčić jednako lijepim i patriotičnim govorom načelniku za njegov trud. Burni poklici: Živio dr. Bulat! Živila Hrvatska! Živili umjetnici Zagrebčani! — pratiše nas sve do gledališta, koje sjajno rasvijetljeno izgledaše upravo čarobno. Cvijet splitskih gospodja u krasnim toaletama uresio je lože i parket. Ali vidjelo se medju frakovima i uniformama i mnogo narodne nošnje, krasne u svojoj jednostavnosti. Čim je načelnik došao na svoje mjesto, zasvira orkestar carevku, koja se je stojećke slušala. Nekoliko časova zatim pojavi se dični naš umjetnik, g. Adam Mandrović, pred zastorom, da govori lijepi proslov, što ga je spjevao Splićanin Juraj Kapić. Rijetko čusmo vrijednoga umjetnika govoriti onako vatreno i zanosno, kako ove večeri, a burno povladjivanje i oduševljenje, koje ga je na mnogim mjestima prekidalo, bijaše mu najljepša nagrada za njegov trud. Osobito je simpatički primljeno ono mjesto prologa, gdje se spominje zajednička ljubav i vez Zagreba i Splita. Oduševljenje rek bi da je svakim časom raslo.

Iza prologa izvodio je skladni orkestar splitske narodne glazbe novu simfoniju kapelnika g. Rosenberga-Ružića, veoma darovitoga mladog Hrvata Varaždinca. Ovim svojim djelom pokazao je mladi vještak prelijepi dar, od koga se imademo nadati krasnim djelima. Simfonija je osnovana na nekim narodnim motivima. Čim je općinstvo zamijetilo prve zvukove krasne naše narodne himne „Lijepa naša domovino“, ustade jednodušno, pa stajaše, dok se ne svrši. Ova ljubav dičnih Splićana za našu narodnu pjesmu usjekla nam se duboko u zahvalno srce, ona nam je najboljim dokazom, kako smo po srcu i misli jednaki.

Malo zatim digne se po prvi put zastor i prve hrvatske riječi zamnješe novim hramom Talijinim. Vidjesmo u tom času mnogu suzu, što se je zacaklila u očima ozbiljnih muževa. Ćutismo svi, da je hrvatska vila umjetnica osvanula kano pobjednica. Prvi je čin slušalo općinstvo jošte nekim nemirnim zanimanjem. Krasote hrvatskog jezika, vještačko glumljenje naših dramskih prvaka, skupocjena odijela i krasne dekoracije zadiviše ga. Ali od prizora do prizora raslo je oduševljenje, koje je iz glumišnih prostorija prelazilo i na narod, što je pred glumištem stajao i zabavljao se gledanjem sjajnog vatrometa. Prvi pljesak na otvorenoj pozornici izvojšti dični naš Fijan, a zatim se mnogo povladjivalo gg. Milanu i Mandroviću, pak gdjici Sobjeski i drugim nosiocima znatnijih uloga. I mladi Splićanin g. Dević pokazao se ove večeri prvi put na pozorišnim daskama. Općinstvo bivalo je sve više i više razdragano. Gotovo iza svake promjene morao se je zastor nebrojeno puta dići, a još prije svršetka predstave stekoše Splićani uvjerenje, da naše zagrebačko glumište stoji na kud i kamo savršenijoj umjetničkoj visini od talijanskih društava, koja ih do sada obilažahu. To priznanje moradoše našoj glumi izreći i najokorjeliji Talijanaši. Vrijedni naši umjetnici po tome nijesu samo nosioci rodoljubne ideje, nego i svećenici prosvjete i dramskog umijeća.

Mnogo poslije ponoći ostavismo glumište prepuna srca u uzbudjenim grudima. Nutarnja neka čežnja gonila nas na žal divnoga hrvatskog mora, da njegovim valovima dojavimo cijeloj domovini radosni dogadjaj, kojemu bijasmo evo svjedoci. Gotovo nedogledno sterao se u svečanom noćnom miru elemenat morski pred očima našim; srebrni sjaj mjesečev pleo po njegovim valovima čarobne slike, nebrojene zvijezde treptjele s nevine radosti na nebeskom svodu. A kao bijeli prorok, obasjan mjesečinom, zakriljivaše ondje sa istoka kameni Mosor drevnu prijestolnicu Zvonimirovu, ponosni Split. I mi u duši razdragani rodoljubnom vatrom, a opojeni krasotom veličajne prirode, što bijaše na domaku oku našemu, ne mogosmo a da ne kliknemo od neznana zanosa: „Ne — još Hrvatska nije propala“.

Stjepan Miletić

***

Iz Pripomenka knjige Hrvatski kraljevi Stjepana Miletića

Kralj Tomislav pod nebom Solina    

Izd. Matica hrvatska 1902. / faksimil 2025.

Pisac se podavao snu, da gleda jednom svu ovu pentalogiju kao „svečane predstave“, koje bi se izvodile na historičkom tlu, na solinskom polju, pod vedrim nebom, a sanjao je taj san i nekadašnji „intendant hrv. zem kazališta“ držeći, da bi takove predstave, za kojih bi se izvodila izvorna djela iz narodnoga života i prošlosti od prilike svake treće godine, domamljivale strane i domaće općinstvo na poljane Zvonimirova grada. Sasvim je različit naime dojam, da li se koje djelo prikaže na obične dane i u obične ure u glumištu, ili pak kao „svečana igra“ na svečanu mjestu. O tom nas mogu najbolje uvjeriti predstave Wagnerova djela „Ring des Nibelungen“ u Bayreuthu, ili na kojemu drugom stalnom kazalištu.