Umjetnički čin snage i originalnosti

Povodom obilježavanja deset godina djelovanja i prijateljstva između Umjetničke organizacije Cristoforium i Festivala Cziffra u Budimpešti, u Zagreb, a potom i na Rijeci predstavio se jedan od najvažnijih pijanista današnjice – János Balázs. Nastupao je na najvažnijim svjetskim pozornicama i surađivao s vodećim orkestrima i dirigentima, a posebno se ističe njegov rad na očuvanju i promicanju ostavštine Györgyja Cziffre kroz spomenuti festival, čiji je osnivač i umjetnički ravnatelj. U Palači šećera otvorio je devetu sezonu ciklusa Glazbena Rijeka programom koji je spojio klasike romantičkog repertoara, Lisztove i Cziffrine parafraze te vlastite aranžmane.

Koncert je otvorio dvama Chopinovim valcerima u čijim je prvim taktovima dao do znanja da publiku očekuje večer oslobođena predvidljivosti. U Grande valse brillante u Es-duru, op. 18, naglasio je plesnu raskoš i sjaj, ali izbjegao površnu koketnost; svaka fraza bila je promišljena, ritam slobodan, a virtuozne pasaže zvučale su gotovo improvizacijski. U Valceru u cis-molu, op. 64 br. 2, ton je postao intimniji. U uvodnoj temi tempo je bio fleksibilan, s odmjerenim rubatom koji je naglašavao melodijsku liniju, a pritom održavao logičan puls; osjećalo se da svaka agogička sloboda ima dramaturšku funkciju.

Kod izvođenja Mađarskih plesova ponovno je došao do izražaja Balázsev virtuozitet / Izvor: Muzej grada Rijeke / FB

Nakon valcera uslijedila je Lisztova kasna meditacija Les jeux d’eaux à la villa d’Este, u kojoj je pokazao zavidnu kontrolu nad složenom klavirskom partiturom. Arpeggia u desnoj ruci oblikovao je s gotovo harfističkom lakoćom i kristalnom jasnoćom, dok je lijeva ruka održavala stabilnu harmonijsku osnovu. Pedalizacija je bila besprijekorno dozirana; dovoljno bogata da stvori dojam lebdećeg zvučnog vela, ali uvijek s jasno čujnim pojedinačnim glasovima. Fraze su bile oblikovane u dugim, logičnim lukovima, a suptilne agogičke varijacije davale su osjećaj prirodnog disanja glazbe, nalik valovima koji se šire i povlače. Dinamička paleta bila je jako raskošna; od eteričnih pianissima, koja su gotovo zaustavljala vrijeme, do blistavih fortissima koja su ispunjala prostor, a ipak zadržavala mekoću i puninu tona.

Pravi vrhunac večeri bila je izvedba An der schönen blauen Donau (Na lijepom plavom Dunavu). Poznatu Cziffrinu parafrazu pretvorio je u pravi koncertni spektakl, učinivši je još zahtjevnijom vlastitim intervencijama i dodatnim bravurama. Balázs je precizno gradio dramaturgiju, povećavao intenzitet i širinu zvuka, sve dok dvorana nije zatreperila u simfonijskom fortissimu. Njegova izvedba bila je spoj briljantne tehnike i umjetničke maštovitosti; blistave oktave i pasaže nizale su se bez imalo napora, ritam je bio elastičan i prirodan, a rubato odmjeren. U nekoliko navrata činilo se kao da Balázs improvizira, dodajući ornamentalne ukrase i nagle dinamičke kontraste koji su valcer pretvorili u pijanistički vatromet. Završni akord publika je dočekala snažnim aplauzom i ovacijama, potpuno oduševljena izvedbom koja je bila i hommage Cziffri i demonstracija Balázseva jedinstvena umjetničkog identiteta.

Nakon euforije, publici je pružio intimniji predah u vlastitom aranžmanu Ponceove Estrellite. U njegovoj interpretaciji ova kratka, jednostavna skladba dobila je pjevnu, gotovo vokalnu liniju, s pažljivo oblikovanim frazama i toplim, suzdržanim tonom. Potom je uslijedila eksplozija energije s Brahmsovim Mađarskim plesovima, br. 17 i 6. Istaknuo je njihovu plesnost i ritmičku živost, uz oštro profilirane sinkope i rubato koji je davao dojam spontanosti. Ovdje je virtuozitet ponovno došao do izražaja, no uvijek u funkciji glazbenog izraza; svaka fraza bila je oblikovana s jasnoćom i svježinom, a nagle promjene tempa i karaktera budile su osmijehe u publici.

Na oduševljenje publike, Balázs se vratio na pozornicu i za bis izveo Ples Šećerne vile iz Orašara u vlastitoj, briljantnoj transkripciji koja je spojila humor i virtuozitet. Zvuk je bio kristalan, s perlastim staccatima i pedantno doziranim pedalom koji su dočarali vilinsku lakoću i prozračnost partiture.

Nakon eruptivne energije Mađarskih plesova, ovaj je bis djelovao kao fini ironični osmijeh, suptilna igra između umjetnika i publike. Balázs je dokazao da vrhunska umjetnost nije puka demonstracija tehnike, nego spoj preciznosti i mašte, ozbiljnosti i zaigranosti, trenutak u kojem se najfiniji detalji i najveće geste susreću u savršenoj ravnoteži. Publika je to osjetila i uzvratila dugotrajnim ovacijama koje nisu bile samo znak oduševljenja, nego potvrda da su upravo svjedočili umjetničkom činu rijetke snage i originalnosti.