Teatar sveučilišne okrutnosti i teorija književnosti

Profesora Milivoja Solara imala sam čast susresti na poslijediplomskom studiju Kroatistike Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i slušati njegova predavanja o književnoj historiografiji iz očišta teoretičara književnosti, a onda i autora jedne književnopovijesne sinteze. Sasvim je jasno da je u stoljeću barbarizma struke, da se poslužim terminologijom Joséa Ortege y Gasseta, sam podvig da se autor odluči na pisanje jedne sinteze ravan donkihotovštini i muci antičkoga Atlasa. Pred piscem jedne književne historiografije otvara se misterij čovječanstva, on mora razriješiti njegov početak i kraj, njegovu pismenost ili duhovnu prosvijetljenost… Zato je pisanje književne historiografije i vrlo prepotentan čin, to je gotovo borba, hrvanje, kako bi rekao klasik najznačajnije medievalne kulturne historiografije, s anđelima.

Solarova su predavanja bila živa poduka o čovječnosti i skromnosti,
počivala su na pravoj mjeri svih stvari  / Snimio Marko Prpić /  PIXSELL

Čovječnost i skromnost

Professor emeritus Solar te je davne 2007. godine, kada je držao spomenuta predavanja, imao iza sebe atlasovsko breme svojega opusa koji je promišljao brojne aspekte književne i kulturne teorije, odnos trivijalne književnosti i popularne kulture, naratološke probleme, te izuzetno lucidne doprinose teoriji mita i komparativnoj mitologiji.

Solarova su predavanja bila živa poduka o čovječnosti i skromnosti, počivala su na pravoj mjeri svih stvari pa je njemu esej bio omiljeni oblik raspravljanja o svim književnoteorijskim pitanjima. Francuska riječ essai u prijevodu bi bila ogled, što je općeprihvaćeno, ali malo se njih bavilo njezinim značenjem pokušaja. Jedan od rijetkih koji su oživjeli etimologiju te francuske riječi, možda i jedini hrvatski književni teoretičar, bio je Milivoj Solar. Na taj je način otvorio svaki svoj književnoteorijski prinos koji je smatrao pokušajem žuđenoj raspravi. No, u vrijeme te posljednje dekade Solarova sveučilišnoga rada, dogodilo se kako to uvijek biva, da suvremenost, koja je privremenost, nikada nije svjesna svojih ograničenja, dogodilo se da je žudnja za novim trendovima, od kojih je neke Solar duhovito nazivao „izmima“, potpuno zamračila svijest o prethodnicima, pa se u sveučilišnoj produkciji raznih „izama“ gradila karijera na zatiranju dotadašnjih književnoteorijskih doprinosa i veličanju, često vremenom neprovjerenih, novih teoretičarskih zvijezda. I čovjeku bi bilo jasno da je Sveučilište gradski trg na kojem se ne uči sve i ne arhivira u elektroničke aleksandrijske bibliotečne košuljice; čovjeku bi bilo jasno da se ta prepotencija Novoga zbiva na gradskim ulicama ili seoskim potocima. Ali da se ona uvijek provodi kroz popise literature fakultetskih kolegija, da se ona provodi na simpozijima i konferencijama, moram reći da je zauvijek nešto vrlo nejasno, s obzirom na to da sva naša znanja zahvaljujemo prethodnicima, ukoliko se ne odlučimo na branje bobica i gađanje bizona strelicama u zoološkim vrtovima.

Začudna je vjera u vlastitu zvjezdanu neponovljivost, jer se na kraju uvijek nepogrešivo dokaže da je riječ o kometama kratkoga dosega a još kraćeg trajanja, da ne kažem vrlo minornoga traga koji za takvima ostaje. Stoga nije slučajno da je Antun Gustav Matoš jednom prilikom napisao da Smrt ima puno više ukusa od hrvatskoga općinstva. Jer ona odvodi čovjeka, ali oživljava autora. U tom smislu, ostao mi je urezan u pamćenju jedan feljton Pavla Pavličića koji sam još kao studentica pročitala u Vijencu. Nosio je naslov Piščeva maramica te opisivao susret Pavličića dječaka s idealiziranim piscem koji je došao u posjet njegovoj školi. Ne sjećam se točno što je učinio taj pisac sa svojom maramicom da je u dječakovim očima izgubio diviniziranu aureolu. Ali nešto jest. I doista, ima pisaca koje je bolje nikada ne upoznati, jer su najbolje od sebe utisnuli u svoja djela, no postoje i pisci sa skromnim opusima i neograničenom erudicijom i talentima, koje treba susresti jer ti susreti očude i prošire duhovni kozmos. U tom smislu nikada neću zaboraviti susret s Radovanom Ivšićem i njegovom bibliotekom u kutijama za naranče u pariškom stanu Rue de Mazagran, njegovim probranim ali omalenim, u tri knjige sabranim opusom koji mu je objavio ugledni pariški izdavač Gallimard. Kvantiteta sasvim sigurno ne određuje važnost opusa, ali množina nenapisanih tekstova koji su spomenuti ili ispripovijedani, ostavlja žal što nepovratno odlaze s tim piscem, a da nikad nisu zabilježeni.

Impresivan opus kapitalnih djela

Solar je bio jedan od rijetkih pisaca koji je utjelovljavao ovu samo prividnu antitezu: ostavio je impresivan opus kapitalnih djela, ali bio je i jedan od najboljih hrvatskih sveučilišnih profesora. Njega je jednako vrijedilo sresti, koliko i čitati njegova djela.

To se odnosi i na njegovu poduku o pisanju književnohistorijskoga djela i ukazivanju na metodološke probleme koji se otvaraju prilikom pisanja povijesti književnosti. Solar je napisao svoju Povijest svjetske književnosti u vrijeme kada je svaki koncept historiografskoga diskursa bio moguć, ali i unaprijed osuđen na negativnu kritiku.

U uvodnom tekstu Povijesti svjetske književnosti naslovljenom Pretpostavke povijesti svjetske književnosti Solar je upozorio na ograničenja i neizbježne propuste kojima je izložen svaki autor tog zahtjevnoga utopistički zamišljenog projekta, ali ukazao i na logične razloge zbog kojih se upustio u takav pothvat: „Pa ako danas svatko misli da može napisati – ili barem ispripovijedati – povijest vlastitog života, ako znanstvenici uporno pišu povijesti gradova, država i naroda, pa i povijesti životinja, Zemlje i Sunčevog sustava, sve do povijesti i samog vremena koje je – kažu fizičari – krenulo u velikom prasku prije nekih petnaest milijardi godina, onda ni povijest svjetske književnosti ne može biti suvišna. I, ako fizičari kažu da se o povijesti svemira može pisati jedino kao o teorijskoj projekciji na temelju dosad poznatih podataka, zašto da se i znanost o književnosti u svojim okvirima ne okuša u takvoj projekciji, na temelju znanja koje ona pokušava ne samo skupiti, nego i povezati u neku preglednu cjelinu?“ Solar je naveo tržišne i didaktičke poticaje za svoj sintetski prikaz, a oni su, osim potražnje izdavača, nemogućnost studenata da sintetiziraju opsežnu građu.

O Solarovu doprinosu metodologiji književne historiografije meritorno je pisao Davor Dukić u studiji iz 1995. u kojoj na uzorku fundamentalnih tekstova petorice hrvatskih teoretičara uspostavlja kanon ideja o književnoj historiografiji. Dukić pokazuje da je tek u studijama Milivoja Solara bila eks­plicitno postavljena „ideja povijesti“ u rakurs promišljanja o povijesti književnosti. Solar oplođuje i prilagođava novim književnoteorijskim strujanjima hegelijanski spekulativni model povijesti pa Dukić s pravom opservira kako Solar kao da nastoji „popraviti“ Hegela. Solar se ne odriče ideje totaliteta povijesnoga hoda u kojemu bi se sagledala književnost pa stoga Dukić napominje da „Solar vjeruje u mogućnost zadovoljavajućeg rješenja problema književne povijesti među koricama jedne, pa makar i odeblje knjige“. Solar je u svojim promišljanjima o povijesti književnosti začetim prije više od pola stoljeća iznio i niz ideja homolognih kasnijim teoretičarima književnosti. Jedna je o aktivnom odnosu prema tradiciji ili naslijeđenim tekstovima, a druga o kulturalnom okviru u kojemu treba promatrati interakcije različitih društvenih praksi. Milivoj Solar svoje je hipoteze o književnoj historiografiji samo djelomično, ali ipak uspješno, provjerio u svom pregledu Povijesti svjetske književnosti.

Jedan od najvećih profesora komparativne književnosti

U vrijeme kada je bilo pomodno kritizirati književnu historiografiju napisane su i brojne anakrone studije koje su tom Solarovu „kratkom pregledu“ štošta zamjerale. No da je tada bio među nama Danilo Kiš, on bi isto odgovorio, kao što je odgovorio 1971. godine napadačima knjige Sukob na književnoj ljevici 1928‒1952 (1970) Stanka Lasića, otprilike ovako: „Ako je autor i ostavio otvorenim probleme, on je knjigu zatvorio. Tu manjkavosti nema.“ Tako je odgovarao svjetski klasik kada je pisao o nemogućnosti jednoga konačnog rješenja otvorenih pitanja, a što je Solar činio izborom eseja kao omiljenoga žanra.

Odlazak u Elezium jednog od najvećih profesora komparativne književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu potaknuo me na žanrovsku pobunu, jer mi se čini da živimo u trenutku kada smo jedini recipijenti vlastitih tekstova. Zato su prigodnice postale izlišne jer one pokazuju da smo samo za jednu temu zadržali mjeru čovječnosti – Smrt. Nije li onda memento mori zapravo jedino ljudsko traganje za čovječnošću, refren koji je duboko ukorijenjen u mitsku svijest. Solar je vrlo lucidno i tu temu nagovijestio pišući o mitu koji se, osim na izvorni i novi, može klasificirati na naš i tuđi, jer je naš mit uvijek svet i u njega vjerujemo, dok je tuđi mit profan i nerijetko ga doživljavamo tek literarnom fabulacijom. Dočim tuđa Smrt nikad nije bez podsjećanja da je i naša vlastita. Smrt nije tuđi mit, ona je zvono koje Tebi zvoni, a ti se u tom trenutku pitaš kao lica iz danse macabra, gdje je tvoja lutka, tvoj ljubavnik, tvoje dijete, tvoja slika, knjiga, skulptura, tvoja ljudskost. Jesi li je se doista morao odreći zbog shizofrenosti modernoga života, a motao si se po bibliotekama, uvijek skeptičan koliko je moguća znanost o književnosti.

Promišljanje nad odlaskom Milivoja Solara učvrstilo me u jednome: onaj tko u pokušajima i traganjima na poljanama znanosti o književnosti ne pronađe svoju ljudsku mjeru i ne pronađe humanistički koncept duhovnosti, taj je, kako bi sugestivno rekli Vojnović i Krleža, zaludu tragao. A omiljeni profesor Milivoj Solar u svakom svojem esejističkom retku, u dubokoj svijesti o granicama ljudskoga i njegovim prometejskim pokušajima – ne osjećajući pripadnost ni filozofskim akademijama, niti burzi književnoteorijskih pravaca – nastavio je podučavati svakog svoga studenta i svakog novog recipijenta čovječnosti. Njegovo djelo ostalo je zrcalo jednoga skromnoga, a velikoga duha kojega je bio praznik susresti, koliko i čitati.