Skitalica Nives i 21 županija

Nova knjiga jezikoslovke Nives Opačić obuhvaća dva ciklusa autoričinih putopisnih tekstova. U prvom dijelu, naslovljenom Po dolu i gaju skokovito, sabrane su kolumne objavljene u Vijencu tijekom 2023. i 2024. Drugi dio, naslovljen Malena mjesta srca moga, pretisak je njezinih putopisa već objavljenih u obliku knjige (Alfa, 2015). Ono što povezuje dva ciklusa tekstova i njihovo ukoričenje čini smislenim jest županijski ključ. Naime, oba ciklusa imaju isti zemljopisni pristup: zamišljeni su tako da svaka hrvatska županija bude zastupljena s ponekim tekstom. Kada se oba dijela zbroje, dođe se do brojke od 76 pojedinačnih zapisa, a raspodjela po županijama (vidjeti „županijsko“ kazalo, priloženo na kraju knjige!) pokazuje da su pojedine županije predstavljene s najmanje tri, a najviše pet tekstova.

Bez obzira na to s koliko je tekstova koja županija zastupljena, ukupan je dojam da su sve županije predstavljene na podjednak način i čitatelj ne vidi da bi neka autorici bila draža ili važnija od ostalih. Naprotiv, dojam je da ona svakom kutku ove zemlje pristupa s jednakim oduševljenjem, otvorenošću i razumijevanjem. Hrvatska nije velika zemlja, ali je poprilično raznolika, stoga čovjek treba biti dobro upućen i dobronamjeran da sve različitosti doživi s istom količinom domoljublja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Subjektivno i asocijativno o hrvatskim kockicama različitih boja

Bitno obilježje autoričina „dvostrukog hoda po domaji“, odnosno njezina svojevrsnoga camina po županijama, a ujedno i poveznica većine zapisa, jest da su odabrana manje poznata i rjeđe posjećena mjesta, ona do kojih, kako kaže autorica, „turističke zajednice sa svojim propagandnim tiskovinama ne dopiru“. Nećemo pročitati ništa o dubrovačkim zidinama, o šibenskoj ili trogirskoj katedrali ili zagrebačkom Gornjem gradu, ona ne opisuje plitvičke slapove, ne spominje baranjski kulen ili drniški pršut. Njezini putopisi jednostavno se ne podudaraju s top-five ili top-ten popisima turističkih odredišta koja svaki turist must-see. Nije ona potpuno izbjegavala tzv. turističke bisere, odnosno posjećena mjesta, naprotiv, u pojedinim zapisima bavila se i takvim mjestima kao što su primjerice Rovinj, Marija Bistrica ili Varaždin, no i kad piše o takvim mjestima njezin opis nije bedekerski, nego izrazito subjektivan i asocijativan. Takav odabir, strogo osobne naravi, nije slučajan, budući da je autorica pisala o mjestima koja nije posjećivala po itinerarima sastavljanima po uputama turističkih vodiča nego su ta putovanja bila vođena bilo njezinim predavačko-nastavnim nastupima, bilo obiteljskim skitanjima po Hrvatskoj. Za nekima od opisanih putovanja morala je posegnuti duboko u osobno pamćenje i prisjetiti se mjestâ koja je posjetila u mladosti kada je svako putovanje bilo mala avantura. Druga pak mjesta i predjele upoznala je u skorije vrijeme „pa su odmah poprimili pastozne poteze zrelosti“. Poneki su zapisi kombinacija davnih mladenačkih uspomena i nedavnih ponovnih posjeta, spojenih u „bogatije mozaike“.

Dojam intimnosti pojačavaju i mnogobrojni autobiografski detalji. U pojedinim putopisima upoznaje nas sa svojim prijateljima, kolegama, suradnicima, studentima i članovima uže i šire obitelji, posebice s precima. Od svih bližnjih najčešće se kao lik ipak pojavljuje njezin suprug, vjerni suputnik na većini putovanja, čije zasluge uvijek ističe, nazivajući ga opetovano putnim „tovarušom“. A putovalo se na različite načine, u prošlosti ponajviše vlakom i brodom, kasnije i osobnim vozilom, a jadranske je županije upoznala i ploveći malom plastičnom pasarom koju su suprug i ona između sebe nazivali „Uresom Jadrana“. Bez obzira što su te obiteljske plovidbe iz razumljivog strahopoštovanja prema čudima mora bile „žabarski ziheraške“, uspjela je na taj način upoznati dio jadranskih otoka i skrovitih uvala na autentičan način i na vrijeme, dok još nisu bili pretrpani plovećim kućama i sličnim grdosijama. Opisani su i pješački pohodi po predjelima gdje i nema drugog načina kretanja, primjerice po Velebitu.

Budući da s autoricom dijelim otvorenost pa i sklonost posjećivanju manje poznatih mjesta, za ovaj prikaz odabrao sam tri njezina zapisa koja ću predstaviti s po rečenicom, dvije više, vjerujući da će taj uzorak privući čitatelje da posegnu za knjigom i pročitaju je u cijelosti. Naša najistočnija županija, Vukovarsko-srijemska, zastupljena je s tri putopisa. Jedan je u cijelosti posvećen Vukovaru, inače autoričinu rodnom mjestu, a pobliže je opisan nastup na tribini u Hrvatskom domu, gdje je stigla na poziv svoga nekadašnjeg studenta. Doživljajima sa studentima autorica je inače posvetila dio zapisa. Vukovaru je posvećen i veći dio drugog srijemskog putovanja u kojem je stigla i do Iloka, dok je odredište trećeg putovanja u najistočniju županiju manje zvučno mjesto Bapska. Naslov putopisa Iz Bapske put ne vodi dalje – kao i mnogi drugi naslovi ili citati preuzet iz literature, u ovom slučaju iz pjesme Jasne Melvinger, što je uredno i navedeno – vrlo dobro oslikava zemljopisni položaj mjesta. Do Bapske se ne dolazi slučajno niti u prolazu, do tog mjesta mora se u Šarengradu ciljano skrenuti s glavne ceste Vukovar‒Ilok. I zaista kada jednom stignete u Bapsku, stigli ste i do same hrvatske granice i dalje se ne može ići. Naša je autorica u Bapsku stigla iz obližnjega Šarengrada, gdje je boravila na poziv jedne od svojih mnogobrojnih suradnica, koja ju je odvezla u Bapsku kako bi na mjesnome groblju obišle crkvu Blažene Djevice Marije, najstariju sačuvanu romaničku crkvu u tom dijelu Hrvatske. Osim zbog te crkve u stručnoj literaturi Bapska se spominje i zbog arheološkog lokaliteta Gradac, kasnoneolitičkog naselja koje arheolozi sporadično istražuju već dulje od stotinu godina. Stjecajem okolnosti Bapska je i meni dobro poznata budući da već nekoliko godina tamo redovito navraćam sa svojim nogometnim društvom. Osim što u neposrednoj blizini državne granice odigramo prijateljsku (u svakom smislu riječi) utakmicu s Bapčanima, uživamo i u blagodatima gostoprimstva te pomalo upoznajemo Srijem, kako s naše tako i s druge strane granice.

Red uspomena, poučak iz opće kulture i baštine

S autoricom se u cijelosti slažem i kada kaže da „ima u Hrvatskoj jedna posebna planina“. Naravno, riječ je o Velebitu, planini na kojoj sam i sam u dodiru s prirodom doživio mnoge lijepe trenutke. Prisjeća se ona Velebitskog botaničkog vrta, pogleda na otoke sa Zavižana, uspona na Sveto brdo, obilaska obiju Paklenica, Tulovih greda i Dabara te posebice Premužićeve staze, zaista jedinstvenog graditeljskog pothvata, no Velebit je najintenzivnije doživjela provevši jednu noć u bespuću negdje iznad Borisova doma i Velike Paklenice. Ona i suprug morali su zanoćiti nakon što su prethodno pogrešno procijenili svoje hodačke mogućnosti, pa ih je noć zatekla bez odgovarajuće opreme, šatora i tople vreće za spavanje. Smjestili su se nekako na dva susjedna stabla, a da noću koliko-toliko održe tjelesnu temperaturu pomogli su se novinskim papirom. Noć provedena u velebitskoj divljini prošla je, srećom, bez ikakvih ugroza pa je noćnicima podarila jedinstven doživljaj iskonske prirode.

Treći zapis koji pobliže spominjem jest onaj o Glini. Za razliku od Bapske ili Velebita, i meni bliskih i dobro poznatih zemljopisnih entiteta, o Glini nemam nekih osobnih iskustava ili doživljaja pa ono što je profesorica Opačić zapisala čitam bez predznanja. Taj sam zapis izdvojio budući da povezuje dvije bitne sastavnice njezina putopisanja. S jedne strane to su detalji iz obiteljskoga naslijeđa, u slučaju Gline riječ je o djedovini njezina supruga, koju je posjećivala i davno prije Domovinskog rata, ali i nakon njega, a s druge strane to je opće znanje pa internetski popis znamenitih Glinjana dopunjuje nedostajućim, a njoj poznatim imenima. Red uspomena, poučak iz opće kulture i baštine, usto i poneka sličica iz nedavne prošlosti (uglavnom za autoricu nešto razočaravajuće), to je recept na kojem se zasniva većina putopisa.

Zapisi se mogu čitati redoslijedom kako kome odgovara. Potpuno je nebitno hoće li čitatelj knjigu čitati straničnim redom, hoće li se odlučiti da krene po županijama, a pritom je svejedno s koje strane svijeta će početi ili će pak zapise čitati nekim samo njemu bliskim redoslijedom. Svaki od 76 zapisa priča je i slika za sebe, a opet u konačnici daju lijep uvid u Hrvatsku kao zemlju različitosti i njezine sastavnice kao kockice različitih boja i oblika složene u skladnu cjelinu.

Važan putopisni prinos domovinskome zemljopisu

Da je autorica načitana i da poznaje baštinu, poznato je već dulje vrijeme svima koji redovito čitaju njezine kolumne u Vijencu. U ovoj prigodi autorici treba priznati i da dobro i temeljito poznaje i zemljopis Hrvatske, i to ne samo knjiški nego iz prve ruke. Pokušajmo mi čitatelji na sličan način opisati vlastita putovanja svojom zemljom, zapitajmo se bismo li mogli iz svake županije opisati po jedno mjesto, povezati ga s nekim događajem, dragom osobom ili nečim trećim što smo osobno doživjeli? Samo po jedan tekst za svaku županiju, a ne najmanje tri poput profesorice Opačić. Krenut ću od samoga sebe i pošteno priznati da ne bih bio kadar to napraviti. Kako god nategnuo, ostalo bi mi nekoliko rupa jer ne samo o jednoj, nego o nekoliko županija ne bih imao što napisati, a putovao sam po Hrvatskoj, nije da nisam. Prolazio sam kroz sve županije, ali zaustavljao se nisam u svakoj, pa bi papir ostao prazan. A o kojim to dijelovima Hrvatske ne bih mogao ništa osobno napisati, zadržat ću za sebe, ne zato da prikrijem ili umanjim vlastito nepoznavanje, nego zato da, ne daj Bože, ne uvrijedim nekoga tko tamo živi ili od tamo potječe. 

I najnovija knjiga Nives Opačić važan je putopisni prinos domovinskome zemljopisu. Kao i prethodne, i ona pokazuje koliko je važno putovati, pritom gledati oko sebe, uočavati i propitivati, ali isto tako i za put se unaprijed pripremiti, a nakon puta štošta još provjeriti i dopuniti. Njezina knjiga upućuje nas i kamo da putujemo te što da tamo posjetimo, otkrivajući odredišta o kojima dosad nismo razmišljali. Naposljetku, na tragu postupka kojim se često i rado služi naša autorica, a to je povezivanje zemljopisa i književnosti, čitajući njezin hod ili skitnje po domaji prisjetio sam se jedne od Priča iz davnine pa sam prikaz i naslovio u skladu s time, ne pitajući poštovanu profesoricu smijem li, a nadajući se da neće imati ništa protiv.