Raskrinkavanje privlačnosti zla

Svojim dosad objavljenim knjigama (Boja smrti: bosanska ratna zbilja, 1994, Razgovori u Hrvatskoj: Identitet i(li) kaos, 2001, Teret šutnje: knjiga razgovora, 2015, i Pogled iza maske: (p)ogledi i kritike, 2017) hrvatski književnik, novinar i glumac Andrija Tunjić pridružio je opsežan antiratni roman Bolero za Ionesca. Čitatelji koji malo duže pamte vjerojatno će u povodu ovog (prvog) Tunjićeva romana s pravom u sjećanje prizvati Boju smrti – Tunjićevu knjigu bosanskih ratnih reportaža objavljivanih najprije u hrvatskim dnevnim novinama i tjednicima prije više od tri desetljeća, a u njegovu naslovu prepoznati autorovu trajnu predanost kazalištu i glumi.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2025.

Premda roman govori o posljedicama ratnih zbivanja u sjeveroistočnoj Bosni 1990-ih (riječ je o Brčkom i selima u njegovoj blizini, području iz kojeg potječe autor), on vremenski seže bitno dublje u prošlost, a prostorno i brojem likova znatno šire nego što se čini u prvi mah. Bolero za Ionesca doima se kao neka inačica „pronađenog rukopisa“: jednog dana novinara Frana nazove kći glavnog junaka romana Jakova da bi mu prema želji preminuloga oca predala njegove zapise. Fran je iznenađen što nije znao za smrt daljeg rođaka i prijatelja svoga pokojnog strica, budući da su radili u istim dnevnim novinama, Fran kao novinar, Jakov kao lektor.

Prvih desetak stranica pripovjedač romana je Fran, ali on s čitateljem škrto komunicira, ne dajući mu mnogo podataka o njihovu međusobnom odnosu, a ni o tome intervenira li i na koji način u Jakovljevu rukopisu. Navodi tek neke pisane poruke što ih Jakov upućuje njemu (među ostalim moli ga da rukopis pročita pažljivo, „možda će biti pouzdan trag do ubojica. I krivaca.“), a po svemu sudeći tekst ne dira, ili to čini samo neznatno. Nakon tih desetak uvodnih stranica slijedi naslov Jakovljeva ispovijed, što je znak da se riječ predaje novom pripovjedaču u prvom licu, Jakovu, uz minimalne Franove opaske. Tako priča ide do kraja, uz Jakovljevu naznaku da je rukopis dovršio „Na Dušni dan 1997. godine“ i želju: „Kada umrem, želim da sve što si pročitao spališ.“ Kao što vidite i kao što već i iz iskustva znate, kada je riječ o „pronađenim rukopisima“ koji bi publiku mogli zanimati, papiri kadšto ne izgore u plamenu, oporučna se želja ne ispuni.

Tko je Jakša, glavni lik Tunjićeva romana? Rođen je u Donjem Selu kod neimenovanoga grada na Savi (vjerojatno Brčko), diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti u Zagrebu, vratio se u svoj grad i predavao na gimnaziji. Kad je počeo rat, odveli su ga u obližnji srpski logor, neko su ga vrijeme mučili pa odveli na strijeljanje, ali se pukim slučajem spasio. Potom je dospio u Beč, a nakon dvije godine došao je kćeri koja je studirala u Zagrebu; supruga, Vukovarka, napustila ih je na samome početku rata. Brat Bruno poginuo je kao liječnik dragovoljac u Vukovaru, sestru Saru silovali su šešeljevci pa je završila na psihijatriji, a majka i otac nestali su kad je počeo rat, ne zna se tko ih je odveo i gdje im je grob. Razdiran tolikim smrtima i nevoljama, dvije godine nakon završetka rata shvatio je da mora na „svojevrsni križni put“ – mora otići u svoj „ubijeni i spaljeni zavičaj“, „tamo gdje nikoga mojega više nema“ – ne bi li ipak doznao istinu o tome tko je kriv za majčinu i očevu smrt.

Jakovljev boravak na tom putu trajao je sedam dana, pa je tekst tako i raščlanjen, od Dana prvog do Dana sedmog; unutar svakog od njih Jakov opisuje gdje je sve bio i koga je susreo – u Donjem Selu koje su prije rata nastanjivali Hrvati pa i njegova obitelj, a sad je spaljeno i potpuno uništeno, bez stanovnika; jednom se popeo i u Gornje Selo, u kojem su nastanjeni Srbi, gdje se susreo s vršnjakom Ratkom, s čijom su obitelji njegovi već generacijama održavali prijateljske veze; govori također i o svojim dolascima u grad. Jakov je, naravno, usredotočen na sadašnjost, na to da dozna nešto o sudbini svojih roditelja, ali kako ga nakon godina izbivanja neki ljudi, situacije i pojedini predjeli podsjećaju na davna i nešto manje davna zbivanja, to on bilježi u analepsama koje su ugrađene u svim dijelovima romana. Spomenut ću samo jedno takvo sjećanje od kojeg je Jakova cijelog „prožeo dubok osjećaj stida“ i suočilo ga s „porazom savjesti“: prolazeći pokraj nekih stuba sjetio se kako je vidio dvojicu rezervista kako siluju dvije šesnaestogodišnjakinje, „moje učenice. Kojima nisam pomogao, a one su zvale upomoć!“

Autor je osobitu pažnju usmjerio na činjenje zla, i suočavanje sa zlom: „Suočenje sa zlom, pa i kada su njegove posljedice nesagledive i tragične, jedini je put u suočenju sa zločincima i jedini mogući put oprosta i početka zaborava. Bez toga, koliko god se užasu zla opirali, koliko god mu sudili i presuđivali, posljedice zla poticat će na osvetu. (…) moram raskrinkati i možda razumjeti privlačnost zla, koje je namamilo zločince da se obruše na ovo mjesto što je bilo više prostor pastorale negoli izum povijesnih zabluda, koje je trebalo osvojiti i ubiti, jer se u njemu nalazio izmišljeni, nepostojeći neprijatelj.“

Roman koji ponegdje ima viškova (osobito pjesme, koje su inače sjajne, ali ovdje uglavnom nefunkcionalne), ali mnogo više snažnih, dramatičnih, upečatljivih stranica.