Pravocrtno gradiran ritual

Na domaćim repertoarima prave praizvedbe su rijetkost, misli li se zaista na one premijere koje javnosti otvore i doslovno predstave novi dramski tekst. Repertoarna i ekonomska nužnost inzistira na nekoj vrsti poznatosti koja osigurava interes i publike i medija, pa je upravo proza (uz lektirne klasike koji uvijek prolaze) najbolja kazališna roba. Činjenica da novi tekst Espija Tomičića, „pronađen“ putem javnog natječaja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, nije nigdje izveden, a ni u cijelosti tiskan (ulomak je objavljen u Vijencu br. 772 u listopadu 2023) do premijere predstave koju je po njemu, uz njega i s njim (i autorom i tekstom) postavila dramaturginja i redateljica Olja Lozica, čini taj događaj upravo takvom rijetkom pravom praizvedbom.

Međutim, ako je nagrađen i na repertoar uvršten dramski tekst toliko vrijedan, stara pravila nalagala bi da barem praizvedba bude „vjerna izvorniku“. Čak i nakon tek letimičnog pogleda na programsku knjižicu jasno je da ono što se gledatelje dočeka u dvorani Ansambla LADO, nije samo izvorni dramski tekst nego i autorsko kazalište. Ali ipak ne onako „čisto“ kao što je uobičajeno, kad redateljska vizija nadograđuje ispisanošću ili tiskanošću definiran i završen komad. Ovdje je riječ o, čini se, prilično uskoj suradnji dvoje autora, pri čemu ne treba zaboraviti da je Olja Lozica jedna od onih dramaturginja po obrazovanju koju zanima režija, a sudeći po reputaciji i osvojenim nagradama – i leži. Istodobno, Espi Tomičić već je i više nego zapažen autor, koji je na ovom projektu potpisan i kao dramaturg, što je još jedna granica koju se „ne prelazi“. Upravo zato ova produkcija, gledajući izvana, može biti još jedan argument u raspravi gdje je kraj režije, a početak dramaturgije, i obratno. 

Vlasta Ramljak kao Majka u gesti je stereotipna, ali britko dominantna / Snimila Mara Bratoš

Umjesto biografskih i autobiografskih načela i počela s jedne i unaprijed na neuspjeh osuđenog pokušaja strogog razgraničavanja funkcija u suvremenoj kazališnoj proizvodnji s druge strane, možda je ipak korisnije raspravljati o onome što na pozornici zaista jest te kako to što jest diše, kako govori i što čini. Komad Budi uvijek kao zmaj prati svojevrsnu struju svijesti protagonista Petra (koncentriran i sasvim točan, ali nepotrebno suzdržan Luka Dragić) čije misli vrludaju između osjećaja (ne)moralne bespomoćnosti u odnosu na zbiljske strahote i kompleksnog odnosa s obitelji. Prva struja je, uvjetno rečeno, univerzalna jer predstavlja osobu koja ne može ne vidjeti i ne čuti, a onda i, uslijed realne nemoći, reagirati naizgled jalovim unutarnjim i samorazdirućim vapajem.

Druga je bitno specifičnija, jer predstavlja obiteljsku povijest i nerazriješene, možda zaista i nerazrješive, račune iz prošlosti, najprije u odnosu s majkom (u gesti pomalo stereotipna, ali britko dominantna Vlasta Ramljak). Obje struje vežu se izvedbeno i tematski, spajajući prizore dječje igre rata, u ruševnom stanu u kojem skvotira majka s troje djece (zaigrani Lana Barić i Dušan Bućan su među njima), na egzistencijalnom rubu, ili već preko njega, s introspekcijskim protagonistovim ulomcima i „realnim“ susretima s majkom u „sadašnjem“ trenutku. Da bi stvar bila kompleksnija, protagonist je sada muškarac, ali je u vrijeme dječjih igara bio djevojčica (snažna krhkost forte je Olge Pakalović) koja upravo postaje djevojka (usput, sve ovo ne ide u smjeru vica da Dinastija završava tako što Blake Carrington otkrije kako je sam sebi otac pa se ubije).

U svijesti odrasloga protagonista, rastrgana između nesklapnosti današnjeg svijeta i svijeta djetinjstva, kao da nije riječ o istome svijetu u kojem je uvijek negdje neki rat kojega se odrasli igraju kao da su djeca i obratno, trauma je zbijena na odnos s majkom i u svojoj kompleksnosti je logična: kako možemo zamišljati svijet u miru kad se ne možemo pomiriti ni s onima, zaista i na svaki način, najbližima? Na to odgovara performativni sloj predstave, u kojem je redateljica maksimalno angažirala i koreografkinju Martinu Hrlić Rogić i skladatelje i izvođače glazbe Saru Renar i Dimitrija Simovića, pravocrtno gradiran uvođenjem sve duljih i intenzivnijih pojedinačnih neverbalnih izboja do  erupcije koreografiranog, istodobno pobunjeničkog i oslobađajućeg, po scenografiji Vanje Magića programirano destruktivnog  rituala. Jednako nužan i utopijski, dramaturški opravdan i nametnut, on funkcionira kao veliki, ali tek donekle i zarazni finale predstave koja jednostavno potvrđuje onu staru tezu da je intimno ujedno i političko, tj. da je ona nezacjeljiva rana svijeta ipak (i), sasvim osobno, naša.