Povijesnoumjetnička promišljanja u didaskalijama

Kako sam autor zbirke tekstova O drugome, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar te dugogodišnji sveučilišni profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu Zvonko Maković u predgovornoj crtici piše, riječ je o onoj vrsti knjiga „koje nastanu slučajno, neplanirano, ali kada ih se jednom započne stvarati, postanu na svoj način važne.“ Činjenica da Maković možda nikada nije planirao da će niz tekstova sadržanih u ovoj knjizi postati dio jedne ukoričene cjeline, ne govori o tome da on sam vlastite zapise nije smatrao važnima, nego su nastajali onako kako je autor pratio pojedine teme, pripremao izlaganja za znanstvene skupove, pisao za kulturne rubrike dnevnih novina i uopće kroz pisanje bio posvećen želji da vlastitim razmišljanjima približi različitoj vrsti publike svoja shvaćanja o umjetnosti, o struci i inim stvarima koje povezujemo s ovim humanističkim područjem.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2025.

Struktura tekstova umrežena u ovoj knjizi počiva na autoru jasnoj tematskoj logici omogućujući čitatelju da kroz razne sadržajne obrasce upozna Makovićev intelektualni habitus kojim nadopunjuje neke segmente vlastitoga profesionalnog rada koji bi bez knjige O drugome možda ostali izvan vidokruga publike koja Makovića i njegov rad prati već više od pola stoljeća. „Sigurno da je umjesno pitanje o svrsi ove knjige. Upravo zato što su mi ti tekstovi važni, jer zaključuju neke teme koje sam možda tek dijelom elaborirao na drugim mjestima“, piše Maković o svrsi ovdje sabranih tekstova.

Na tragu druge linije

U prvom se dijelu knjige dotiče fenomena hrvatskog i europskog identiteta te uloge povijesti umjetnosti unutar hrvatskog, ali i europskog kulturnog kruga nastojeći pokazati da identitet hrvatske kulture treba gledati kroz povijesnu vizuru Europe koja se gradila na prihvaćanju razlikâ i promjenâ kao njezine trajne sastavnice: „Osnovni identitet suvremene Europe temelji se na postojanju razlika, možda čak odbijanju unificiranja. S druge strane, ideja Europe i svih njezinih kulturnih vrijednosti je živa ideja koja podliježe mijenama. Nije tu nipošto riječ o nekoj statičnoj i zatvorenoj formuli, već o procesu.“

Jacques Le Goff u eseju Stara i naša Europa ističe kako je starogrčka civilizacija postavila nekoliko najvažnijih tema povijesti Europe koje će se preko Rimskoga Carstva i ostalih državnih uređenja perpetuirano mijenjati do današnjih dana. „Europa nije stara, ona je drevna. Svijet nije moderan, on je sadašnji (...)“, a put Europe je povijesna sila koja će opet naći novi sadržaj usmjeren „ako ne prema napretku, barem prema napretcima“, zaključuje Le Goff. Napredak je karakterističan i za Makovićeva nastojanja na polju struke povijesti umjetnosti jer ni ona nije statična kategorija, „prije da je riječ o disciplini koja itekako osluškuje bȉlo vremena, koja se neprestano mijenja“, a te je mijene Maković pratio zalazeći u nova područja umjetnosti koja su u sklopu struke još uvijek bila pomalo egzotična. Još kao mladi povjesničar umjetnosti otkrivao je svijet vizualne kulture koju su obilježile ne samo transformacije tradicionalnih medija, nego je njegov interes tražio nove narative i ulazio u svijet nove (popularne) vizualnosti koja je nastajala kao otklon od tradicije ne samo u sklopu domaće likovne scene, nego i šire. Znao je Maković da je struka koju je izabrao kompaktna masa sklona transformaciji na što upućuje navodeći knjigu Kraj povijesti umjetnosti? Hansa Beltinga objavljenu 1983. godine pri čemu je upravo upitnik na kraju naslova simptomatičan podsjetnik da se povijest umjetnosti od Vasarija, preko Winckelmanna, brojnih pripadnika bečke škole povijesti umjetnosti te Heinricha Wölfflina, Abyja Warburga ili Erwina Panofskog mijenjala šireći svoje sadržajno područje.

Naslov knjige O drugome prizvao mi je u sjećanje tezu Ješe Denegrija koji je novu umjetničku praksu naslonjenu na avangardne i neoavangardne pokrete u umjetnosti sedamdesetih nazivao drugom linijom, onom strujom vizualnosti koja se opire tradicijskom poimanju lijepih umjetnosti. Maković je također aktivno pisao o umjetničkim pojavama nastalima na tragu druge linije, a neke teme ove provenijencije analizirao je i u ovoj knjizi u esejima poput Junaci šutnje. Jedan aspekt figurativne umjetnosti pedesetih ili Šezdesete: kulturne i umjetničke veze Hrvatske i Italije. Međutim, Makovića ne bih svrstao u tvrdolinijskoga povjesničara umjetnosti budući da su njegovi interesi isuviše široki da bi se ograničio tek na pojedine segmente vizualne produkcije. Podjednako detaljno tako piše o Leu Juneku, Nini Ivančić, Tomu Gotovcu, Gerhardu Richteru, Picassu i Cézanneu, ruskom slikaru Ilji Kabakovu, fotografu Dariju Petkoviću, umjetnici Valeski Gert, stripašu Juliju Radiloviću, ali i o temama i osobama iz područja književnosti koja mu je također osobito bliska jer je i sam pjesnik. Unutar Makovićeva interesa ovdje su se našli Edmund de Waal i njegova knjiga Zec jantarnih očiju, književni opus Alberta Goldsteina, kao i poezija Delimira Rešickog.

Između slučajnoga i nužnoga

Makovićev opus u tematskom, kvalitativnom i kvantitativnom smislu dostojno nastavlja razvijati neke teme koja je otvorila njemu zasigurno najvažnija profesorica, a koju je kasnije i naslijedio na Filozofskom fakultetu. Riječ je o Veri Horvat Pintarić. Osvrnuvši se na drugo izdanje njezine knjige Od kiča do vječnosti, Maković ističe kako je akademkinja Vera Horvat Pintarić imala vrlo istančan smisao za vidjeti umjetnost i vizualnu činjenicu te da je svojim djelovanjem ne samo utabavala nove puteve suvremenoj umjetnosti postavangardnog perioda, nego je pisala i o temama „koje baš nitko u ovoj sredini nije doticao, niti se usudio doticati“. U kontekstu knjige Od kiča do vječnosti Vera Horvat Pintarić bavila se elementima totalitarističkih propagandi i umjetnosti koja je bila u službi državnoga aparata. Među tekstovima koje Maković ovdje sabire nalazimo nekoliko njih kroz koje autor nastoji razumjeti promjene koje su oblikovale neke segmente umjetnosti u okviru Prvoga i Drugog svjetskog rata. U osvrtu na izložbu Ruska dada: 1914‒1924 Maković vrlo analitički promišlja ulogu dadaizma, kako u kontekstu ruske situacije tako i u okviru tada suvremenih umjetničkih kretanja u Europi. Na tome tragu ulančava se članak Ikone moći: Konstrukcija i dekonstrukcija ikone V. I. Lenjina u kojem razmatra model mitologizacije Lenjinova lika nakon njegove smrti pišući da „za mitologizaciju Lenjina, stvaranju od njegova lika ključne figure političke i ideološke moći, odlučnu su ulogu odigrali masovni mediji, od filma do novina (...) a osobito plakati i grafike (...)“. Osim likom Lenjina, bavio se Maković i Hitlerovim nacizmom dajući opširan osvrt na berlinsku izložbu Hitler i Nijemci – narod i zločin održanu od listopada 2010. do veljače 2011. godine. I u ovome se tekstu bavi načinom konstrukcije Hitlerova lika kao Führera čemu je osobito doprinio fotograf Heinrich Hoffmann što bi se moglo nadovezati na citiranu Rilkeovu elegiju koju Maković donosi u tekstu o Petkoviću: „jer ljepota nije drugo / do početak užasa, početak koji još možemo podnijeti“.

Ako je knjiga O drugome jedna od onih knjiga „koje nastanu slučajno, neplanirano“, onda je za zaključiti kako slučaj ponekad može biti početak projekta koji u određenom trenutku može biti vrlo važan – a ovaj projekt to i jest bio. Premda su tekstovi pisani različitim povodima i pripremani za raznovrsne publikacije, konstanta koja se provlači kroz svaki od njih je Makovićev stil pisanja, jasan i razumljiv ne samo stručnom auditoriju, nego i prosječnom zaljubljeniku u umjetnost. Rekli bismo – od slučaja do slučaja. Nadam se da će slučajan nastanak ove knjige potaknuti Makovića da se opet prepusti slučaju budući da je njegov opus pozamašan. Koristi od čitanja njegove detaljne i precizne, a opet nepretenciozne analize, mogu biti značajan doprinos našem budućem razumijevanju nekih tema kako iz područja vizualne umjetnosti tako i iz polja književnosti.