Najnesposobniji (filmski) šerif

Novi Meksiko, bit će zbog svog pretežito ravničarsko-prerijsko-savanskog krajolika, a možda i zbog mentaliteta tamošnjeg stanovništva ili nečega u zraku, u svijetu kinematografije nerijetko je poprište neveselih pripovijesti snažna nevoljna ugođaja kojemu nemalo doprinose oku i kameri zanimljiva široka prostranstva s mnogo prašine, pijeska, krša i kržljavog raslinja pod sunčevom pripekom, što ne odišu životodajnim obiljem i ugodom. Među znamenitim filmovima radnjom smještenima u tu američku saveznu državu nalaze se Senzacija/As u rukavu (1951) Billyja Wildera, Točno u podne (1952) Freda Zinnemana, Pat Garrett i Billy the Kid (1973) Sama Peckinpaha, Čovjek koji je pao na Zemlju (1976) Nicolasa Roega, Sicario (2015) Denisa Villeneuvea i Oppenheimer (2023) Christophera Nolana, sve ugledna djela što oporo i elegično promišljaju nevaljale aspekte (ne samo) američkog društva. U tu se sliku uklapa i ovogodišnji zbiljski događaj vezan uz sedmu umjetnost, neobične, gotovo bizarne okolnosti smrti glumca Genea Hackmana i supruge mu na njihovu imanju u Santa Feu, a u novomeksičkom se gradu Albuquerqueu zbio i neslavni slučaj u kojem je glumac Alec Baldwin 2021. nesretnim spletom okolnosti nasmrt ustrijelio četrdesetdvogodišnju snimateljicu Halynu Hutchins tijekom snimanja vesterna Rust (2024) Joela Souze.

Eddington je četvrti film američkog sineasta Arija Astera

I Eddington, četvrti film američkog sineasta Arija Astera (1986) koji se u zvijezde vinuo filmovima jeze Naslijeđeno zlo (2018) i Festival straha (2019) – hvali ga i Martin Scorsese – prožet je rečenom novomeksičkom nevoljnošću te o Sjedinjenim Američkim Državama današnjice zbori pod vrlo tmurnim osvjetljenjem. Smješten u izmišljeno mjestašce iz naslova, Eddington prati nekoliko dana u životu šerifa Joea Crossa (Joaquin Phoenix) koji se, skoro iz hira, nepromišljeno i nepripremljeno, odluči kandidirati za gradonačelnika ne bi li s tog položaja istisnuo uglađenog, zlatoustog, korumpiranog Teda Garciju (Pedro Pascal).

Crossove namjere možda su čestite, poštenije od Garcijinih, no do trenutka objave njegove nakane jasno je da je riječ o čovjeku koji, kako se kaže, ne zna tko mu glavu nosi, neodlučnoj, smotanoj osobi bez imalo autoriteta, nedorasloj svojoj sadašnjoj dužnosti, podjednako tako i eventualnoj gradonačelničkoj. Kako li je uopće izabran za šerifa i kako dosad već nije smijenjen taj čovjek sa zvijezdom koji unatoč službenom položaju ne zna razriješiti nijednu zaoštrenu situaciju, a iz gotovo svake se nemoćno povlači, ostavljajući da se rasplete sama od sebe? Odgovor neće biti izravno ponuđen, no predočeni događaji, međuljudski odnosi i oblikovanje likova pokazat će da u Eddingtonu malo što ima smisla i logike. Ne zato što bi gradić bio po nečemu poseban, odstupao od prosjeka, ili bio nastanjen ekscentricima, nego zato što je (provincijska) slika i prilika stanja u državi (a i šire) početkom trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća, kaotičnog i obezglavljenog realiteta u rasulu kojemu novi udar zbrke i zbunjenosti zadaje upravo nadošla pandemija bolesti COVID-19.

Raščupan, neuredan, nezgrapnih kretnji, kao prožvakan pa ispljunut, Cross samo glumi šerifa. Loše, kao što i većina prikazanih Edingtonaca, od njegovih pomoćnika do mladeži koja prosvjeduje protiv nepravdi, loše, bez razumijevanja glumi preslike iz medija,  uloge koje ni ne shvaćaju. Među malobrojnim razboritim mještanima tek su spomenuti Garcia i njegov neslužbeni nadređeni, poslovni čovjek i vladin savjetnik Warren (King Orba), no oni su svoje sposobnosti naperili na obmanu i stjecanje vlastitog profita na tuđi račun.

Događaja i likova u odugačkom filmu je mnogo, ne manjka ni akcije, potjera i vatrenih kreševa, ni privatnih intriga i zavrzlama, no Eddington se razvija i odvija razmjerno usporeno i neusmjereno, rahlo i razliveno. Jarom sunca otopljen, pješčanom prašinom zamućen, noćnom tminom zastrt. Počesto s nedovršenim situacijama ili onima koje se čine nehotično zaostalim dijelovima odbačenih prizora, a pozornost se učestalo posvećuje radnjama što se doimaju manje važnima od onih koje ostadoše neviđene. Aster, pretpostavljamo, i takvim izborima prisnažuje oslikavanju svog viđenja razdešene današnjice u kojoj se ne slušaju i ne čuju razum i stručnost, nego prevladavaju oni najuvjereniji u svoje mišljenje, koje utjeruju intenzitetom glasanja i tvrdoglavom upornošću. Nije važno jesam li u pravu, nego da bude po mom. Kako će jednom zgodom reći Cross: „Ne tjeraj me da razmišljam!“