Moćna religija tišine

Osamljena kuća pored mora u malom norveškom mjestu Dylgji, snijeg, tajna, nijemi govor života – sve je to meko ozračje duboke i mistične samoće Aslea, glavnoga lica (bolje rečeno, glavnoga duha) velebnoga romana Septologija norveškoga nobelovca Jona Fossea. Naklada Ljevak objavila je zadnji dio trilogije Novo ime, Septologija VI–VII, koji se nadovezuje na prethodna dva dijela – Drugo ime, Septologija I–II i Netko sam drugi, Septologija II–IV. Ovo remek-djelo s norveškoga je preveo Munib Delalić. Valja spomenuti da je Naklada Ljevak nedavno objavila i knjigu Otajstvo vjere, odnosno intervju koji je Fosse dao norveškom piscu i teologu Eskilu Skjeldalu (u prijevodu Vesne Salomonsen).

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.
Prevela Vesna Salamonsen

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.
Preveo Munib Delalić

Veliki dramatičar, pjesnik i prozaik Fosse u Septologiji, u relativno skromnoj radnji s malo likova, ispisuje poeziju tišine, u koju smo već uranjali čitajući njegove kratke romane Jutro i večer, Isijavanje i To je Ales (sve u Nakladi Ljevak). Septologija na oko 900 stranica opet pokazuje omiljeni Fosseov stil – napisana je u jednoj jedinoj rečenici, a izbjegavanje točke simbolizira i autorov svjetonazor u kojemu je sve prožeto, i čovjek i Bog, i živi i mrtvi, i prošlost, sadašnjost i budućnost. Vječnost je ovdje i sada, a ne samo onkraj ovozemaljskoga svijeta. Roman započinje tako što slikar i udovac Asle gleda u svoju sliku na kojoj su dvije crte, smeđa i ljubičasta, prekrižene na sredini te meditacijom ulazi u život drugoga slikara, istoga imena Asle, koji živi na drugome mjestu i time počinje tajanstvena igra identiteta. Život glavnoga lika Aslea, njegovo odrastanje, školovanje, prijateljstva i brak, lagano će se iskristalizirati pred kraj romana, kada će se njegov kontemplativni svijet koji živi i lebdi u isto vrijeme, bez jasne kronologije, početi spuštati na stvarno tlo, ali nikada do kraja. Asle se druži s jednako usamljenim susjedom Åsleikom, ponekad ode u grad Bjørgvin, gdje izlaže u galeriji, i gdje je nekoć studirao, sreo razne ljude i upoznao voljenu pokojnu ženu Ales. Često vidi sebe i nju kao mlade na igralištu, sjedi pored nje u kući i razgovara, i dalje živi s njom u vječnoj sadašnjosti.

Kako Asle meditacijom zalazi i u tuđe živote, u romanu se izmjenjuju prvo i treće lice pripovijedanja, a priča kao da leluja u svim smjerovima, bez gravitacijske sile. Asketski stil pisanja stvara nevjerojatnu, toplu duševnu katarzu, u sporosti bujaju mir i strpljenje. Svako poglavlje u svakoj knjizi završava molitvom, a novo počinje ponovnim gledanjem u istu sliku, što daje poseban ritam samoći, kao što je i jako usporeno pripovijedanje beskrajna kolijevka za zibanje vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Fosseova proza puna je čestih ponavljanja koja simboliziraju stalno vraćanje istoga, sa skromnim i rijetkim dijalozima, jer razgovor, kako autor kaže u Otajstvu vjere, samo oskvrnjuje tišinu. Genijalna Fosseova proza potpuno je izdvojena iz ovoga svijeta u kojem vlada ideologija profita i senzacionalizma, u kojem čovjek želi pripadati svijetu kao proizvođač ili potrošač, biti poput drugih, izgubiti tako osjećaj samoga sebe.

 „Svoju prozu ne nazivam romanom“, govori Fosse u Otajstvu vjere, i svoje sporo pripovijedanje objašnjava citatom Heideggera: „Jezik govori kao zvon u tišini.“ U tihom govoru Fosse, kako sam kaže, ne želi nikada iskazati sebe, ne želi unijeti u priču vlastito iskustvo u proživljenoj stvarnosti – dobro pisanje je poput vjere koja se može doživjeti samo tišinom.

U Fosseovim prozama, na granicama svijesti i podsvijesti, često se javlja mrak koji svijetli, u kojem su skriveni ljudi, tj. duhovi, što najbolje pokazuje kratki roman Isijavanje. U Otajstvu vjere Fosse će objasniti da je to misao velikoga dominikanca Mei­stera Eckharta („svjetlost u mraku“), kršćanskoga mistika koji je živio na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće i koji je autoru jedan od najvećih uzora. Oko kojim čovjek gleda Boga isto je oko kojim Bog gleda čovjeka, to je jedno oko, misle mnogi mistici koji traže unutarnje jedinstvo s Bogom, daleko od svih vanjskih ceremonija i svjetovnih slika svetoga. Fosse je istupio iz Norveške crkve i prešao na katoličanstvo, no ostao je mistični vjernik, oprezan s riječju Bog, jer se „svetost može vidjeti samo ako je skrivena“, jer je vjera neizrečena čežnja za nijemim.

Taj naizgled monoton Fosseov svijet nije dosadan, on je iznimno dubok i utješan, on dokida i strah od života, od neuspjeha kojega u vječnosti ionako nema. U istom će beskraju i ribar Johannes u romanu Jutro i večer netom nakon smrti spokojno hodati uz more, razgovarati s ljudima s kojima je živio i ponovno proživljavati svoj život. I usamljena Signe u romanu To je Ales u skromnoj će kući sama nanovo živjeti život sa svojim mužem koji je jednoga dana isplovio na otvoreno more i više se nije vratio.

U Otajstvu vjere Fosse svoje pripovijedanje opisuje kao omnitemporalnost – to je trajanje koje dokida vrijeme, jer je i Bog sveprisutan, dakle simultan i bezvremen. I kao što je sve u Božjoj kreaciji isprepleteno, tako je i umjetnost puna sinestezija, pa se slika može čuti, priča i pjesma mogu se vidjeti i slušati, a dobra proza i drama postaju poetične. Septologija je također i poezija i proza, i glazba i slika i drama. Slikar Asle u Septologiji stalno slika i želi uroniti u svoju jedinstvenu unutarnju sliku, no kada se to dogodi, hoće li time uroniti i u svoju konačnost, u svoju smrt, početnu točku beskraja? Odgovor na to neće dati kritika nego nevidljivo pero Fosseove tišine.