Meštrović i Marulić

U organizaciji Muzeja Ivana Meštrovića i autorice izložbe, muzejske savjetnice Zorane Jurić Šabić, u Galeriji Muzeja grada Splita 4. rujna otvorena je izložba Meštrovićev spomenik Marku Maruliću. Povod je obilježavanje stogodišnjice postavljanja spomenika na Trgu braće Radića – događaja kojim je Split 1925. dobio ne samo jedno od svojih najprepoznatljivijih urbanih obilježja, nego i kiparsko priznanje ocu hrvatske književnosti. Izložbu čini skupina izložaka od tri skulpture i šest crteža Ivana Meštrovića, popraćena naslovnicom kataloga umjetnikove samostalne izložbe u njujorškom Brooklynu 1924. godine, arhivskim fotografijama te dvjema suvremenim interpretacijama: videoradom multimedijalnog umjetnika Dragana Đokića i ilustracijom latvijskog dizajnera Valtsa Čibalsa.

Nedaleko od kuće Marulićevih

Izložba je smještena u intiman prostor Galerije Muzeja grada Splita, svega nekoliko koraka od jedne od kuća u kojima je živjela Marulićeva obitelj. Sama galerija nameće brojne izazove: dvije manje prostorije razdvojene nosivim zidom, manjak prirodnoga svjetla i dojam kamenih masa Dioklecijanove palače koje kao da ulaze u interijer. No ta ograničenja svladana su likovnim rješenjem Viktora Popovića, profesora s Umjetničke akademije u Splitu. Nadovezujući se na svoj raniji postav velike izložbe Meštrovićevih crteža u Galeriji Meštrović 2023. godine, Popović je ovdje upotrijebio dijagonalni raspored panoa, ali i neutralne tonove sive i bijele, kao i pomno osmišljenu segmentaciju teksta i interpretativnih materijala. Rezultat je prostor koji ne sputava, nego usmjerava pozornost na djela, pretvarajući ograničenja u dodatnu vrijednost.

Svečano otkrivanje spomenika, srpanj 1925. / Izvor Muzej grada Splita

Iz fundusa Muzeja grada Splita posuđen je brončani odljev glave Marka Marulića – posljednji koji je Meštrović odobrio neposredno prije smrti 1962. godine, na zamolbu tadašnjega ravnatelja Duška Kečkemeta. Time je u splitski muzej ušao rad koji povezuje Marulića i Papalićevu palaču, mjesto susreta humanistâ renesansnog Splita. U samoj obradi lica prepoznaje se Meštrovićev specifični realizam: široko čelo, poduža kosa razdijeljena na sredini, krupne uši, produbljene očne šupljine, istaknute jagodice, prominentan nos i brada. Crte lica izražavaju ozbiljnost i unutarnju napetost, što skulpturi daje snagu psihološkog portreta. Takvo čitanje postaje zanimljivije kad se uzme u obzir činjenica da se dijelom radi i o Meštrovićevu autoportretu.

Iz Atelijera Meštrović u Zagrebu, čija se kompleksna poslijepotresna obnova završava upravo ovih dana, posuđen je za potrebe izložbe gipsani model Marulićeve biste. S obzirom na njegovu smeđu patinu, ali i onečišćenja koja su se pojavila na površini modela, šteta je što nije izložen drugi gipsani model Marulićvoga poprsja iz fundusa obližnje Galerije umjetnina u Splitu. Ako je razlog takvoj odluci loše stanje skulpture, onda je obljetnica postavljanja Marulićevog spomenika u Splitu prava prilika da se prione potrebnim restauratorskim radovima.

Gipsani model na izložbi u
New Yorku 1924–1925.

Treća skulptura, Čovjek koji piše iz 1925, predstavlja omanji brončani autoportret. Figura sjedi frontalno, zbijena i kompaktna, s knjigom u lijevoj ruci i desnicom koja bilježi. Minimalizam pokreta i monumentalnost mase oblikuju figuru u simbolički spomenik duhu i intelektu. Iako malih dimenzija, djelo odiše smirenošću i introspektivnom snagom.

Između Splita i New Yorka

Intenzitet koji skulptura naznačuje na drugačiji je način vidljiv na crtežima. Autoportret Čovjek koji piše izveden olovkom i tušem daleko je od renesansne preciznosti i anatomskog rafiniranja: linije su brze, gestualne, katkad meke, a češće grube, modernistički akcentuirane. Dojam je skoro kao da Meštrović rezbari tušem, modelirajući masu sjenama i potezima.

Marko Marulić
(glava), gips,
Atelijer
Meštrović,
Zagreb / Snimio Damir Žižić

Na drugome crtežu, Sjedeći muškarac s knjigom (Prorok), nastalom u New Yorku iste godine, prevladavaju mekoća i redukcija poteza, ovoga puta ugljenom. Umjesto sjenčanja, volumen se gradi razmacima linija i kontrastom zaobljenih oblika torza i dijagonalno ispruženih ruku. Time se ostvaruje dinamičan kontrapost. Uz to, izložene su i četiri studije za spomenik Marku Maruliću, u kojima je autor istraživao različite impostacije i geste ruku, pokazujući proces nastanka monumentalnog rješenja.

Vrijednu dopunu umjetninama čine arhivske fotografije koje svjedoče o vremenu nastanka i recepcije spomenika. Jedna od njih prikazuje gipsani model na izložbi u Brooklynu 1924. i upućuje na izloženu naslovnicu kataloga te njujorške izložbe. Ondje je američkoj publici, ističe kustosica Zorana Jurić Šabić, premijerno predstavljen spomenik koji Splićani još nisu ni vidjeli, a koji je tek trebao biti postavljen na jednome od središnjih gradskih trgova. Druga fotografija bilježi svečano otkrivanje spomenika, okružena lovorovim vijencima. Posebno je zanimljiva treća fotografija: spomenik u svakodnevnome životu grada, okružen štandovima s voćem i povrćem koje su stoljećima na prodaju donosili stanovnici okolice Splita i Zagore.

U katalogu je prenesen i jedan odlomak iz Meštrovićevog pisma don Frani Buliću u kojem kipar naglašava kako „ne treba mijenjati ni običaj puka i da će se moći i dalje i pored spomenika obavljati prodavanje voća“. Upravo će takav suživot, smatrao je, „spomeniku dati u neku ruku života i Marulića napraviti familijarnim sa onim pukom u čijem je jeziku pisao verse“. Pisao ih je u svom jeziku upravo zato da dopre do ljudi „koji nisu naučni knjige latinske aliti djačke“, kako piše u uvodu svoje Judite, prvoga epa spjevanoga na hrvatskom jeziku.

Dvije suvremene interpretacije

Uz skulpture i fotografije, izložba uključuje i dvojezične interpretativne panele te dvije suvremene umjetničke interpretacije spomenika. Latvijski dizajner Valts Čibals autor je ilustracije namijenjene popratnim edukativnim radionicama, dok je multimedijalni umjetnik Dragan Đokić izradio videorad koji iz perspektive samoga spomenika prikazuje prostorni kontekst splitskoga urbanog tkiva. Time je naglašena i Meštrovićeva ambicija da svojim javnim spomenicima sudjeluje u oblikovanju najvažnijih gradskih prostora i simbola modernog Splita.

Spomenik je, naime, podignut u godini kada je izgradnjom ličke pruge Split bio povezan sa Zagrebom i sjevernom Hrvatskom, a sama ideja nastala je dvije godine ranije, 1924, u povodu 400. obljetnice Marulićeve smrti. Meštrović se odrekao honorara za izradu gipsanog modela, potvrđujući još jednom svoju odanost hrvatskom narodu i kulturi te istodobno učvrstivši svoju ulogu jednog od najvećih umjetničkih donatora u povijesti Hrvata.

U raspravi o Maruliću povodom postavljanja spomenika dr. Ivan Bulić navodi najuzvišenije komplimente koje su Maruliću davali njegovi suvremenici: „vir doctus et eruditus, ingenio clarus, princeps suae aetatis philosophus, poeta gravis et ingeniousus, sacrarum literarum scientia nemini secundus – učen, izobražen, uman, prvag svoga doba u filozofiji, pjesnik ozbiljan i darovit, u bogoslovlju bez premca.“

Iz današnje perspektive, osobito u godini obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, dragocjeno je ponovno istaknuti da je Marko Marulić, europski priznati humanist i pisac, imao razvijen hrvatski nacionalni kulturni identitet. Uz latinski i talijanski, pisao je i na svojem materinskom jeziku, oblikujući hrvatsku književnost u renesansnome ključu, ali i otvarajući je europskim horizontima. Njegova Molitva suprotiva Turkom, nastala u ozračju sve jačih i sve opasnijih turskih prijetnji, sadrži jedan od prvih spomena hrvatskoga imena u domaćoj književnosti.

Poziv na popularizaciju ključnih kulturnih tema

Izložba se prirodno nadovezuje na proslavu Godine Marka Marulića 2024, koju je Vlada Republike Hrvatske proglasila povodom 500. obljetnice pjesnikove smrti (5. siječnja 1524). Takve obljetnice nisu samo povod za znanstvena istraživanja – one su i prilika za popularizaciju ključnih kulturnih tema i otvaranje prostora inovativnim projektima koji baštine i prenose hrvatski identitet u suvremeni kontekst. Meštrović je i sam razmišljao univerzalno: gipsani model Marulićeva spomenika izlagao je diljem svijeta, a jedan primjerak darovao je prestižnom Umjetničkom institutu u Chicagu. Povod je bila i zajednica Hrvata u Chicagu kojima je htio pokloniti ovu važnu kulturno-povijesnu i identitetsku referencu. Time je hrvatsku kulturnu baštinu uključio u globalni kulturni dijalog, potvrđujući svoje uvjerenje da nacionalna umjetnost može imati općeljudsko značenje.

U vremenu u kojem se svijet ponovo suočava s nasiljem, ratovima i nesigurnostima, Marulićeve poruke, utemeljene na kršćanskom humanizmu i moralnoj odgovornosti, mogu biti putokaz i nadahnuće. Meštrovićev spomenik, kao i izložba koja obilježava njegovu stogodišnjicu, podsjećaju nas da umjetnost ne pripada samo prošlosti, nego da može oblikovati i našu sadašnjost i budućnost – kao trajni poziv na dostojanstvo, mudrost i snagu ljudskog duha. U tom je svjetlu znakovito da hrvatsko društvo uskoro iščekuje i velika izložba u Galeriji Klovićevi dvori, U početku bijaše kraljevstvo, kojom će se obilježiti 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva. Ta izložba predstavlja ključnu priliku za promišljanje i jačanje intelektualne i kulturne budućnosti hrvatskog naroda, otvarajući prostor za nove generacije da nastave njegovati i oblikovati bogatu baštinu naše nacije i razvijati hrvatski kulturni identitet i umjetnost.