KOPNA ZEMLJA

PROVINCIJSKI VLAK

Kolona dabrova prelazi željezničku prugu na

osami. Putnički provincijski vlak stoji na

otvorenoj pruzi već 17 minuta. U vlaku je

346 putnika i nitko ne zna kako s dabrovima.

Koje su im navike, što ih plaši, u što vjeruju,

kakve pjesme vole…? Jedna odrasla djevojka

nalik mojoj majci grli svoju majku. Autistična

je i ide na liječnički pregled. Ona zna sve o

dabrovima. Smije se grleno i neobuzdano.

Nosi majicu s natpisom Slađa od meda. Pogled

joj nije od svijeta kojeg dijele suputnici. Plesno

grmlje kaže kišna djevojka i kroz prozor pokazuje

na kolonu dabrova. Ustaje i pleše po vagonu.

Njena se galaksija otvara poput mog uma na

zabranjeno znanje. Iz sunčanog sata njene ruke

prolama se nebo, cvrkutavo kao turska ženska

odbojka. Ova pjesma objašnjava zašto svakog

jutra ulazim u ovaj vlak. Ova se pjesma čita uz

upaljenu svijeću od voska, spravljenu u dolini

dabrova. Pomaknem li ovu pjesmu; izmjestim li

piramidu ove pjesme iz ležišta ma i za milimetar/dva

dobit će na tajanstvenosti, ili se urušiti i vlak će krenuti.

OČEVA MANTRA

Ljetos nismo palili paprat

i spuzala je do pred kućna vrata.

Pustite, ne smeta! Bakino je

lice piljarice uvijek spremne

na cjenkanje slutilo neko malo

lukavstvo. Krajolik je bio označen

dvodijelnim ideogramom vode i

planine. Ispod pozlaćenih svijećnjaka

svirala je damenkapela. Sestra je za

stolom crtala goluba, cijelu godinu bezuspješno.

Noć prije majka je sanjala

ljubičasti ponor i jutros sva

zrcala okrenula prema Mjesecu.

Kao prvopričesniku hostija

riječ mi se zalijepila za nepce.

Što sam mislio naći u ladici

bakinog ormarića, među tankim

misnim knjigama i mirisnim

zrncima za kađenje?

Nešto kako bi me prošao strah?

Konci našeg grotesknog kućnog

pupenteatra bili su po običaju

u očevim rukama.

S mantrom ja se ipak tvrdoglavo

nadam sve nas je iz prikrajka gledao.

CEDULJICA

U suton, za meditacije uz čaj, označene

cilikom mjedenog zvona, dok preuređujem

popis želja na jednom od mjesta iz sjećanja,

kad počne kišiti i žabe izađu iz kraljevstva

jedna ptica što zna letjeti unatrag gura

ceduljicu ispod vrata molitvene dvorane.

Ceduljica klizi kao troakar u kravi ili

ključ u bravi.

Sud anonimne težine o meni tvrdi:

krhkiji od periske i orašastog ploda;

neosporni nasljednik plamteće među

dubokim disanjem ostalih zvijezda;

koristan, čak neprocjenjiv, premda

plahutav dok raste usporedo s maslačkom

i planinom, a ja možda tek ponešto znam

o stihu kojim se liječi mikrob iz tla i ne

više od toga.

PLESNA PROZA

                                             Tei Rimay Benčić

Ona ignorira zakone ženstva.

Ona ne vodi trubače na tužaljke

I ne vuče sidro po mulju.

U njenoj se sobi prave cigle od

Blata i slame. Na dasci za rezanje

Mesa ona spravlja vjetra tek da

Joj planinski masiv učini vidljivim.

Rub daske doima se sojem epigrama.

Montale i Rimay, cvijet iz cvijeta.

Kraj daske za rezanje grade riječi, radost

Jezika poezija je. Njihove su kralježnice

Iste dužine i dodiruju se.

ALERGIJE

S jeseni podivljaju moje

alergije. Ne pomažu

zdjele šumskih jagoda,

čajevi sa sjevera, izgled

tvoje dojke sputane

srebrnom kopčom.

S jeseni poželim napisati

oporuku; sve ostaviti

vjetru, on zna što s

nepotrebnim.

Kao mek paperjast papir

zrakom leti orahovina,

porculan, krzna, jazz,

Freud… i druga veziva.

Samo je tvoja kratka

spavaćica vjetru nedokučiva

tajna.

BRVNARA

Moja se baka vraća iz seoske crkve.

Ljetno je jutro i timbar glasova

u opuštenoj šetnji.

Crkveno je dvorište puno

zemljanih posuda iz kojih dopire

budnica u izvođenju starih cvrčaka.

Ohrabren obrednom kupelji baki

prilazi gospodin odjeven u bijeli rips.

Naklon mu je predubok za

muškarca i baka ne zastaje.

Vraća se u svoju brvnaru u kojoj

rijetko spominju dušu, ali mijese

dobro tijesto. Miris koji klepsidru puni.

KOPNA ZEMLJA

Ima trs jedan trs

            jedan

            ima

kao visoku obalu korijen

                   javora

                   kvrgavi

obje strane brijega drži.

Obilazim ga noću

                     danju

raste i zrije zarastao u lozu.

Bobice se drže na peteljci

                        za peteljke

krupnija ispod sitnije uspostavlja

                                      feng shui

da slador ne iscuri.

Ja danju glavu u ruke i

                             pazi,

otvori četvore oči za isti slador.

Usta na čvorka, jezik na pepeljasti

                             grožđani moljac.

Za rezidbe, na predjelu okca, crveni

voćni pauk siše mladi listić, napast

                                 tankih leđa

Ruka noću produžena štapom, trpi

pod njom puž, puca rožnati oklop,

skiči pernati pomagač dok proždire

                           autohtonog mrava

Noću i slijepi miš guta moljce i blijedi

sadreni mali Isus u nadzor ponese

                                    bakin začin,

crkvene knjigovotkinje milodar i onda

zajedno:

           ja

          slijepi miš

          i mali sadreni Isus

molimo za trs na trsu!

NEDJELJNO JUTRO UZ KUPU

Strieglovi kolaži silaze s mojih zidova.

Skupljam ih u šalice. Poput kišnice. Moja je

majka cijeli život pila kišnicu iz limenih kutijica

kapriciozno naslaganih na trijemu rodne kuće.

Vatrogasna kapela u nedjeljno jutro. Marševi

i valceri. Progon parkovne sitneži.

Nedjeljom dugo ostajem u krevetu.

Crna turska i namjera da pročitam sve što postoji.

U ženskom sam životu. Zrcala, tanjuri, pegla na ugljen…

I hrabrost korak ispred.

Nedjeljom su mi bliski predjeli šutnje. Kontinenti ljubavi.

Krov nad glavom mijenjao bih za mrvice tišine.

I stol bih mijenjao, đurđice…

Samo ne samotne sate uz Kupu.

Kupa privlači melankolične. Oni najbolje uočavaju boje.

Smjer vjetra. Boje vjetra oko vižljastih zelenih guštera u

trošnim fasadama. Njihovi usponi i poniranja prije ljetne žege.

Bojišta predaka.

Gušteri u nedjeljna jutra imaju dva mala oka. Gledaju ih

dva krupna oka moje drage. Hipnotično.

Sklon sam toj ravnoteži. I gušterima.

Jedinom životinjskom društvu koje podnosim u ovom svijetu.

Nedjeljom.

KRVAVI USKRS

Šalteru informacija zagrebačkog

Autobusnog kolodvora prilaze

Dvije kosooke dame.

Pred službenicom čije poprsje

Na okupu drži minijaturni

Gumb od sedefa rastvaraju

Portabl zemljopisnu kartu Hrvatske

I uglas kažu;

PLI-TVI-CE…

Jato vrana strvinarki čuči na

Električnoj žici u formaciji

Morseovog slova K.

Grane svih stabala pružaju se prema Suncu.

Kraj je ožujka, sati nas dijele od

Uskrsa 91.

Poetski vrtlog sačinjen od mraka i svjetla

Piše Darija Žilić

Bogdan Arnautović književnu je karijeru počeo graditi još osamdesetih godina, kad je objavljivao poeziju, prozu, kritiku i esejistiku u brojnim časopisima i novinama, te u televizijskim i radijskim emisijama. Nagrađivan je za poeziju i prozu uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama, nositelj je i Spomenice Domovinskog rata.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća objavio je više pjesničkih knjiga, među kojima treba izdvojiti zbirku I prešućujem drhtanje iz 1988, za koju je dobio nagradu na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju u Crnoj Gori. U kritici te knjige književni kritičar Saša Radonjić ističe da je Bogdan Arnautović jedan od rijetkih, ako ne i jedini relevantan autor mlađe generacije koji prostore za realizaciju pjesničkih nagnuća otkriva u okvirima pastoralnog, odnosno ruralnog. Ističe i melankoliju lirskog subjekta, odbljeske erotičnog, majstorstvo u stvaranju atmosfere, racionalno korištenje jezičnih sredstava koje onemogućava patetičnost, a ističe i arhetipsko mitološke komponente koje zajedno s ezoterijskim daju posebnu dimenziju pjesničkom tkivu. Neke od tih oznaka bit će primjenjive i za noviju poeziju. Sljedeća pjesnička knjiga objavljena mu je 1994, a riječ je o zbirci Poljubac vode.

Arnautović se u međuvremenu posvetio novinarskom, uredničkom, izdavačkom i redateljskom poslu. Zanimljivo je da se nakon više godina odsutnosti pojavio s novom zbirkom Postelja za haubice. Premda je rođen u Bosni i Hercegovini 1961, Arnautović godinama živi i radi u Sisku. Njegove nove pjesme itekako odražavaju ambijent tog kraja, njegovu prošlost, mitologiju, poetiku, povijest, stradanje.

Postelja za haubice fascinantna je poema i čita se gotovo u dahu, a govori o Triplex confiniumu, tromeđi, hrvatskoj Banovini, za koju u uvodu stoji da je „trokutast rt, mističan i nikad do kraja proučen i pročitan prostor između Kupe i Une, osuđen na status ’predziđa kršćanstva‘“. Upravo su otvorenost i granični položaj tog prostora pridonijeli surovosti kraja koji je vječno bio na udaru osvajača, uvijek militariziran. Sve to upisalo se u kôd, sav taj usud, pa je čovjek Banovine predestiniran na tegobnu sudbinu. Arnautović piše svoju poemu u vrijeme kada se ondje događaju potresi koji donose novu dimenziju rasula u ionako napuštenom kraju. U potrebi da sačuva krhotine, razlomljene okrajke povijesti i sjećanja, te neizvjesnu budućnost, pjesnik stvara poemu u kojoj sublimira mentalitet ljudi tog kraja, a sve to kroz britku autoironiju, ali isto tako i nježnost, razumijevanje. U međuvremenu, Arnautović je dobitnik značajne Nagrade Vesna Parun i još nekih nagrada.

U novom rukopisu Kopna Zemlja pjesnik nastavlja tragati za poetskim istraživanjem kraja u kojem je odrastao, kroz memorabilije koje se odnose na djetinjstvo, ali bavi se i odnosom flore i faune, nedavnom ratnom povjesnicom, poetizacijom suvremenoga doba prepunog ratova, te opisom življenja u provinciji. Izraz mu je, u odnosu na prethodnu zbirku, gušći, pun metaforike. Prisutno je snažno nadahnuće, pjesnik ne bježi od daha starog vremena koje povezuje s novim, pa nalazimo stih u sjajnoj pjesmi Provincijski vlak: „Ova se pjesma čita uz / upaljenu svijeću od voska, spravljenu u dolini / dabrova.“ Kroz tu premreženost prirode i ljudskog, u dodiru ruba i provincije, nastaju snažne slike, zapravo freske, samoće, šume, dodira loze, sjećanja na djetinjstvo, baku i djeda, život uz Kupu... Prisutne su brojne intertekstualne reference, alegorije, miješa se nadrealno i ono snovito, vidljivo i nevidljivo, stvarnosno, moderno i staromodno u isto vrijeme.

Kako bilježi Irena Matijašević, Arnautović začudnim koloritom ispisuje goli život ponajviše ekspresivnim slikama uvlačeći nas u taj život kao u poetski vrtlog sačinjen od mraka i svjetla, gnjeva i srčanosti, oporosti i blagosti. Riječ je o vrlo zanimljivom i snažnom poetskom rukopisu iz kojeg donosimo nekoliko pjesama, a koji potvrđuje da se Bogdan Arnautović definitivno vratio u pjesničko okrilje na velika vrata.