Književni odrazi vršnjačkog nasilja i društvene šutnje

Književnost za mlade i književnost koja tematizira odrastanje u suvremenom društvu već dugo nastoji razotkriti mehanizme nasilja, šutnje i nepravde. U tom se nizu osobito ističu dvije recentne knjige hrvatskog i bosanskohercegovačkog književnog prostora: Samo jedna od Petre Prtajin i Škola Glorije Lujanović. Riječ je o djelima koja na različite načine, ali s jednakom snagom i angažiranošću, problematiziraju vršnjačko nasilje, društvenu nevidljivost žrtava i krhkost adolescencije u vremenu koje od mladih zahtijeva previše, a daje premalo.

Posebnosti književnih postupaka

Petra Prtajin u svom debitantskom romanu Samo jedna od uvodi čitatelja u svijet djevojke Pije, mlade junakinje koja se nastoji uklopiti u sredinu, pronaći prijatelje i izgraditi identitet u urbanom i prepoznatljivom zagrebačkom okruženju. Međutim, umjesto sigurnosti i podrške, Pia se susreće s ismijavanjem, ignoriranjem i brutalnošću vršnjaka. Njezina želja za pripadanjem ne nailazi na prihvaćanje, nego postaje povod dodatnom ruglu. U atmosferi postpotresnog i postpandemijskog Zagreba, gdje nesigurnost lebdi u zraku, Pia prolazi kroz krize koje ne pripadaju samo njoj; one su simptomi generacije. Autorica, koja je ovu knjigu započela pisati još u srednjoškolskim danima, posjeduje autentičan osjećaj za jezik i senzibilitet vlastite generacije: u tekstu se čuje puls adolescencije, s njezinim kontradikcijama, krhkošću i snagom.

S druge strane, Gloria Lujanović u Školi bira drugačiji književni postupak: roman u stihovima, odnosno poemu koja progovara o školskom sustavu kao mjestu kolektivnog nasilja, sustavnog zataškavanja i normaliziranja nepravde. U ovoj knjizi škola nije prostor znanja i igre, već prostor traume, poniženja i dugotrajne boli. Autorica gradi snažan monološki glas koji istodobno pripada pojedinačnom subjektu i univerzalnom iskustvu: svatko tko je ikada bio žrtva, svatko tko je osjetio nemoć pred sustavom, može se prepoznati u ovoj pripovijesti. Za razliku od Petre Prtajin, koja gradi prozni narativ usmjeren na lik i njegovu unutarnju borbu, Gloria Lujanović nudi kondenziranu, gotovo usijanu lirsku ispovijest, čije kratke rečenice i stihovi udaraju poput dijagnoze.

Obje autorice na različite načine tematiziraju vršnjačko nasilje, ali se njihovi tekstovi razlikuju u fokusu. Kod Petre Prtajin naglasak je na pojedinačnom iskustvu jedne djevojke i njezinoj želji da bude viđena, dok kod Glorije Lujanović fokus prelazi s pojedinca na sustav: škola postaje metafora društva koje se hrani šutnjom i ravnodušnošću. Pia iz Samo jedna od traga za svojim mjestom i povremenim tračcima nade, dok glas u Školi svjedoči o sustavu u kojem se nada sustavno guši. Ipak, obje knjige otvaraju isto pitanje: kolika je cijena pripadanja i koliko smo spremni žrtvovati vlastiti integritet kako bismo bili prihvaćeni?

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2025.

Škola kao metafora društva

Sociokulturni kontekst u kojem nastaju ova djela nije nevažan. Samo jedna od smještena je u Zagreb obilježen potresom i pandemijom, a ti događaji, iako samo okvir, naglašavaju fragilnost mladih ljudi. Njihova odrastanja nisu izolirana od šire društvene stvarnosti, nego su u nju uronjena, pa Pia postaje simbol cijele generacije koja se mora snalaziti u okolnostima nesigurnosti. U Školi pak nema vanjskih katastrofa: sama institucija škole dovoljna je da generira traumu. Time Gloria Lujanović dodatno naglašava zatvorenost i klaustrofobiju sustava, koji proizvodi nasilje bez potrebe za vanjskim potresom.

Stilski, ove dvije knjige pokazuju različite književne strategije. Petra Prtajin gradi narativ jednostavnim, ali emotivno nabijenim jezikom, uključuje elemente suvremenog slenga, internetskog žargona i dinamiku društvenih mreža, što pridonosi uvjerljivosti i omogućava identifikaciju mladih čitatelja. Gloria Lujanović, naprotiv, bira formu poeme: fragmenti, stihovi, kratke i sječne rečenice koje podsjećaju na refrene. Takva struktura potencira osjećaj traume, jer trauma se ne pripovijeda linearnim narativom, nego u trzajima, u neprestanom ponavljanju koje podsjeća na udarce. Čitatelj je tako suočen ne samo s temom, nego i s formom koja odražava iskustvo nasilja.

Ista bol i ista potraga za smislom

Vrijednost obiju knjiga leži i u tome što ne ostaju samo na razini književne fikcije, nego ulaze u polje etičkog i društvenog angažmana. Vršnjačko nasilje jedno je od ključnih pitanja suvremenog odrastanja, a književnost ima moć artikulirati ono što se često prešućuje. I Samo jedna od i Škola razbijaju šutnju: prva otvara prostor za empatiju i identifikaciju s likom koji je neprestano na rubu, dok druga bez kompromisa pokazuje sustavne nepravde koje se upisuju u same temelje odgojno-obrazovnog procesa.

Važno je napomenuti kako obje knjige imaju potencijal doprijeti do različite publike. Djelo Petre Prtajin posebno će biti blisko adolescentima i mladima, jer govori njihovim jezikom i kroz prizmu njihovih iskustava. Djelo Glorije Lujanović, zbog svoje forme i izravnog angažmana, možda će snažnije odjeknuti u akademskim i kritičkim krugovima, ali i među roditeljima, nastavnicima i svima koji se bave problematikom odgoja. Time se dvije knjige međusobno nadopunjuju: dok jedna gradi most prema mladim čitateljima, druga gradi most prema odraslima koji imaju moć intervenirati.

Zajednička im je i činjenica da se ne boje postavljati teška pitanja. Koliko su odrasli spremni priznati odgovornost? Zašto su institucije pasivne pred očitim oblicima nasilja? Kako se mladi nose s osjećajem bezvrijednosti i nepripadanja? Na ta pitanja književnost ne nudi konačne odgovore, ali nudi ono što je možda i važnije: prostor za prepoznavanje i razgovor. A upravo je razgovor ono što nasilje najviše pokušava ugušiti.

Dodatno, obje knjige zaslužuju pažnju i zbog svoje književne vrijednosti. Samo jedna od pokazuje kako mladi autori, ako im se pruži prostor, mogu vrlo precizno i autentično artikulirati iskustvo svoje generacije, bez patroniziranja i nametanja odraslog pogleda. Upravo ta svježina i izravnost daju romanu snagu. Škola pak svjedoči o tome kako se poetska forma može uspješno upotrijebiti za društveno angažiranu temu: stih ne gubi ništa od ozbiljnosti i težine, nego upravo suprotno, dobiva oštrinu i probojnost. Gloria Lujanović pokazuje da se o nasilju može govoriti i lirskim glasom, a da taj glas ne gubi ništa od vjerodostojnosti.

U konačnici, Samo jedna od Petre Prtajin i Škola Glorije Lujanović dva su djela koja na različite načine svjedoče o istoj boli i istoj potrazi za smislom. Njihova je snaga u iskrenosti i u tome što ne podcjenjuju čitatelja: obje autorice vjeruju da književnost može i mora biti mjesto istine, ma koliko ona bila bolna. Upravo zato, ove su knjige ne samo važni književni prinosi, nego i društveni činovi hrabrosti, tekstovi koji prodiru tamo gdje se inače šuti i otvaraju put mogućim promjenama. Zaključno, možemo reći da su Samo jedna od i Škola dvije komplementarne knjige o vršnjačkom nasilju, napisane iz različitih perspektiva, ali s istim ciljem: raskrinkati mehanizme nasilja i otvoriti prostor za empatiju i promjenu. Njihova je vrijednost višestruka: estetska, etička i društvena; te potvrđuje da književnost itekako ima snagu oblikovati i transformirati način na koji promišljamo o sebi i drugima. Upravo zbog toga, obje knjige mogu poslužiti i kao poticaj za konkretne društvene rasprave, radionice u školama, pa i kao materijal u obrazovnim programima, jer književnost u ovom slučaju nije tek umjetnost radi umjetnosti, nego i alat za razumijevanje, suočavanje i, u konačnici, mijenjanje stvarnosti.