Kako prepoznati dobru dječju predstavu?

Kazalište za djecu grana je scenske umjetnosti čija posebnost obuhvaća istovremeno i njezinu najveću prepreku. Pri stvaranju predstava namijenjenih najmlađima, pravo kazališno umijeće nalazi se u ciljanom, usmjerenom oblikovanju značenja i sadržaja na sceni, unutar jasno naznačenih okvira, pritom ostavljajući publici vrlo malo prostora za slobodnu interpretaciju. Mnogo se traži od dječje predstave – najmlađi gledatelji nerijetko su i najiskreniji, najkritičniji, a didaktička odgovornost može se katkad pretvoriti u dvosjekli mač – te je, stoga, i samo kazalište za djecu svojevrsni ispit za mnoge scenske umjetnike.

Riječko je Gradsko kazalište lutaka već desetljećima glavni i najuspješniji „krivac“ za razvoj novih generacija kazališnih gledatelja, dok se Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca aktivno – osobito posljednjih godina – trudi privući adolescentsku publiku. Premda različitih usmjerenja, prve ovosezonske premijere spomenutih kazališnih kuća pružaju zanimljivu priliku za usporedbu, posebno u okviru dječjeg kazališta.

Nezaboravnim lutkama i rekvizitima, Optuženi vuk stvara čarobnu komunikaciju između šumskih makro i mikrosvjetova / Snimio Petar Fabijan

Gradsko kazalište lutaka pozdravilo je jesen uz najmlađe pravom „šumskom“ pričom. Optuženi vuk, nastao prema motivima radioigre Žarka Petana, u režiji i adaptaciji Zorana Petroviča (dramaturginja je Nuša Komplet Peperko), spoj je gotovo svega onoga što volimo kod dječjeg kazališta – od ritmične dramaturške adaptacije, do izvanrednih glumačkih izvedbi, sugestivne glazbe (Josip Maršić) i scenografije koja, uz nezaboravne lutke i rekvizite (Miha Peperko), stvara čarobnu komunikaciju između šumskih makro i mikrosvjetova te se, kao kakva kineska kutija, rastvara otkrivajući šarolika iznenađenja. Andrea Špindel, Lino Brozić i David Petrović vješto utjelovljuju mnoštvo likova kroz čije priče Optuženi vuk progovara o suosjećanju, međusobnom poštovanju i suživotu s okolinom. Zahvaljujući domišljatoj upotrebi jednostavnih sastavnica (što dramaturških, što scenskih), predstava je u cijelosti primjerena uzrastu te osvaja i ostavlja trag u sjećanju publike.

Dok bi Optuženi vuk iz tog razloga možda i mogao tražiti aktivno sudjelovanje gledatelja, u slučaju nove predstave Talijanske drame, interakcija s publikom – točnije, neozbiljan pokušaj uspostavljanja (prividne) interakcije s publikom – tek je djelomice opravdana scenskim sadržajem. Ti porto via con me / Odvest ću te sa sobom autorski je projekt Brune De Franceschija inspiriran romanom Moby Dick Hermana Melvilla i namijenjen učenicima (talijanskih) osnovnih škola – nekako kriomice uvršten u Zajčev raspored svega tjedan dana prije premijere, kao zamjena za predstavu koja je, bez ikakvog priopćenja javnosti, nestala iz najavljenog programa.

Riječ je o projektu koji tinejdžerima pruža priliku za prisustvovanje scenskom radu iz sasvim posebne perspektive. Predstava postavlja gledatelje u ulogu mornara, istovremeno sudionika i promatrača Melvillove priče koja se razvija pred njihovim očima. Avantura tako započinje u foajeu Zajca, iz kojeg se publika seli u dvoranu na prvi kat, s tri strane okružujući scenski prostor u kojem se kao bujica izmjenjuju likovi koji čine priču. Glumci i glumice Talijanske drame (Aurora Cimino, Serena Ferraiuolo, Andrea Tich, Annamaria Ghirardelli, Giulio Settimo i Stefano Iagulli), uz studente riječke Akademije primijenjenih umjetnosti (Tonka Bušić, Ernest Belošević i Korina Lukanović), spretno se snalaze u mnogobrojnim ulascima i izlascima sa scene te tumače uloge energično i predano.

Nažalost, radi se, u velikoj mjeri, o uzaludnom trudu. Ti porto via con me plod je složene, slojevite i osnovnoškolskom uzrastu – predstava je izričito namijenjena djeci od 6 do 13 godina – potpuno neprimjerene dramaturške adaptacije. Premda dinamična i koncentrirana, uz ovakvu adaptaciju čuvenog romana, pouke i razmišljanja na koja nas navodi padaju, pred adolescentskom publikom, u drugi plan. Predstava svakako ostaje u sjećanju gledatelja. No, za namijenjenu publiku, takvo se sjećanje svodi gotovo isključivo na pokoju zanimljivu scensku dosjetku i interaktivno iskustvo – koje, doduše, ne zaživi puno dalje od pukog baratanja, tu i tamo, ponekim rekvizitom. Ipak, larpurlartizmu nije mjesto u kazalištu za djecu.

Postavljanje dobro oblikovanog kazališnog komada namijenjenog najmlađim gledateljima uistinu nije lak zadatak. Kazalište za djecu je, kao i mnogi drugi, ispit na kojem se prolazi ili se pada. U tom smislu, riječka kazališna scena već je na samome početku nove sezone ukazala na različite prakse i rezultate do kakvih one dovode. Uzeti preveliki zalogaj neki put može biti znak hrabrosti i ambicije, a ponekad je tek plod neopravdane naivnosti.