Kada smrt više nije horor

Fantastična melodrama, Chuckov život (The Life od Chuck) u režiji Mikea Flanagana, još je jedna ekranizacija djela Stephena Kinga, njegove istoimene novele iz zbirke If It Bleeds (Ako ima krvi). U glavnim ulogama su: Tom Hiddleston (odrasli Chuck), Benjamin Pajak (jedanaestogodišnji Chuck), Chiwetel Ejiofor, Karen Gillan i Mark Hamill. Film počinje krajem svijeta i smrću protagonista u trećem činu Hvala, Chuck; pa se vraća u nešto bližu prošlost u drugom činu Zabavljači, zauvijek; te se u prvom činu Ja sadržim mnoštva vraća u Chuckovo djetinjstvo i životne trenutke koji su ga oblikovali. Prvi, najizdašniji čin, naslov je dobio prema stihu iz Pjesme o meni Walta Whitmana („I am large, I contain multitudes“) a prema fabulističkoj strukturi tipična je kingovska priča.

Strukturiranje priče od smrti ka životu donosi težinu, a kako se pripovjedno film kreće unatrag, životne okolnosti koje su dovele do tog kraja otkrivaju se postupno, što ritmu filma daje meditativnost. Narativ filma često se zaustavlja na naizgled nevažnim trenucima želeći im dati dublji smisao. Chuckov život je na prošlogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu osvojio glavnu nagradu publike, no tek je sredinom rujna stigao u svjetske kinodvorane.

Najveća je vrijednost filma u pokušaju spajanja intimnosti s kozmičkom perspektivom

Obraćanje unatrag daje prednost simbolici i refleksiji, ali smanjuje impulzivnost emocionalnog naboja, jer nakon što su spočetka uvedeni u posljedicu, gledatelji se kroz daljnji razvoj radnje upoznaju s njoj predstojećim događajima, što zahtijeva strpljivost. Sigurni koncept oslanjanja na introspekciju, flashbackove i kontrast između osobnog i kozmičkog za nekoga tko je, poput Flanagana, poznat po horor estetici, sasvim je logičan odabir u slučaju filma vizualno snažnih dramskih obrata popraćenih zvučnim nagovještajem. Ali za one koji uz to očekuju linearnu napetost ili vole neizvjesnost, ovaj pristup može djelovati sporo ili konceptualno razlomljeno, te na koncu, vrlo nezanimljivo. Neizostavno je spomenuti sličnost narativnom obrascu filma Neobična priča o Benjaminu Buttonu iz 2008. redatelja Davida Finchera, prema pripovijetki F. Scotta Fitzgeralda.

Flanaganova horor estetika prigušeno je prisutna, dok je njegovo istraživanje života i smrti ovdje dobilo novi format. Apokaliptični dijelovi u trećem činu neravnomjerno kontrastiraju s intimnim trenucima Chuckovog života, zbog čega je film tonalno neuravnotežen. Prelazak između „velikog“ (globalne katastrofe koju čitamo na početku filma) i „malog“ (vraćanja u Chuckovo djetinjstvo) pokušao se izgladiti naracijom, ali unatoč tome nije optimalno izveden. Stoga se na trenutke teško povezati s mnoštvom fantastičnih elemenata iz Chuckovog života, a njegov nam svijet nije blizak te ne postaje bliži kako vrijeme odmiče. Sve to pomavlo zbunjuje, no dijelom i otvara prostor promišljanja, što se očekuje od filmskog uratka ovakve teme i obrnute naracije.

Hiddleston i mladi, izvrsni Pajak maestralno su utjelovili protagonista, s mnogo pripreme, posebno oko plesa te detaljne razrade scenskog pokreta. Unatoč tome, lik Chucka nam ne postaje sve stvarniji nego sve začudniji, a taj poticaj na samorefleksiju i introspekciju dijelom je izveden površno, mistifikacijom Chuckova karaktera umjesto razlaganjem osobina lika, kojima bi on mogao fascinirati, ali i potaknuti gledatelje. Emotivni naboj djeluje predvidljivo i pretjerano nostalgično, što će ovaj film zapravo i svrstati u melodramu, a ne čistu dramu.

Mike Flanagan postao je gotovo „kućni autor“ za ekranizacije djela Stephena Kinga te on uspijeva Kingovu sentimentalnost spojiti sa svojom snažnom vizualnom simbolikom. U Chuckovu životu Flanagan prikazuje smrt mnogo intimnije baveći se pomirenjem s vlastitom nutrinom, a ne opakom borbom s demonima. Dugogodišnji Flanaganovi suradnici, The Newton Brothers, autori su izvrsnog originalnog soundtracka, što je njihova jedanaesta suradnja kao autora glazbe za njegove uratke.

Ovo nije film koji će redefinirati stil pripovijedanja, barem ne u adaptaciji Kingovih djela. Njegova vrijednost je u pokušaju spajanja intimnosti i emotivne skromnosti s kozmičkom perspektivom i time poticaj gledateljima na razmišljanje o vlastitoj prošlosti i vrijednosti malih trenutaka. Bez snažnih dramskih obrata i šokova, film prikazuje život u fragmentima, smrt s pogledom unatrag dok, često prenaglašeno, pokušava pronaći ljepotu u svemu. Chuckov život najviše je uspio kao meditativna melodrama, posebno za ljubitelje nostalgičnih emotivnih priča, ujedno raspoložene i za introspekciju.