Govorim ti o ljubavi, a ti mi govoriš o sifonu

Kronološki prve dvije od četiriju predstava izvedenih na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta u organizaciji Umjetničke organizacije Novo kazalište mnogošto povezuje. Osim što su obje na francuskom jeziku, tematske im se poveznice mogu se primijetiti kroz beskompromisno izražavanje suvremenih hipokrizija, koje istovremeno navodi na smijeh i suze. Bile one posljedica kapitalizma i dokidanja stvaralačke slobode (kao u Lacrimi) ili klišejiziranih predodžbi o romantičnoj ljubavi (kao u Sans tambour), efekti su jednako razorni.

(Ne)dodirljivost procesa izrade vjenčanice

U predstavi Lacrima (Théâtre national de Strasbourg, Francuska, autorica i redateljica Caroline Guiela Nguyen, ZKM, 14. rujna) engleska princeza u Londonu 2025. objavljuje zaruke, a pariška modna kuća zaprima narudžbu za vjenčanicu. Započinje osmomjesečni proces izrade veličanstvene haljine, čiji dijelovi najstrože povjerljivo prolaze kroz ruke šačice majstora obrtnika.

Centralni dio narudžbe je sedmometarski veo, zamišljen tako da protkan s 200.000 bisera replicira uzorak znamenitog vela iz Alençona i proslavi se kao dotad nezapamćena kreacija. Krojačka radionica u Parizu, tkalci u Bombayu i čipkarice u Alençonu tri su svijeta povezana stručnošću, vizijom, gotovo misionarskim odnosom prema svome zanatu, ali i nevidljivim teretom kolonizacije, ne samo povijesne, nego i one kapitalistički suvremene, koja bez ikakve odgovornosti stručnu posvećenost izrabljuje do krajnjih granica, prelazeći na sljedećeg roba u nizu.

Izvođači grade vlastite lirske, muzičke i scenske svjetove u kojima nema čvrste granice između glazbe i svega ostalog, tvoreći tako specifičnu estetiku predstave Sans tambour pariškog Théâtre des Bouffes du Nord / Treba "Snimio ©Jean-Louis Fernandez".

Je li stvaranje privilegija ili razorna opsesija? Filmske tehnike u predstavi otvaraju slojevite perspektive života u kojem se privatno i profesionalno ne razlikuju, a suvremeno ropstvo ogleda se na razinama od industrijske do obiteljsko-emocionalne. Uz pomoć videozida ponad scene i kamera utkanih u scenski prostor uživo prodiremo u kompleksan bod života i zajednice, gdje je svaka nit upisana u kolektivnu priču koju nije moguće raspetljati, a da se tkanje nepopravljivo ne uništi. Glazba pulsira kao neprekidna pozadinska napetost. Ona postaje zvučna metafora pritiska i nositeljica nerazrješive nelagode koja se uvlači u tijela publike.

U dokumentarnom stilu izmjenjuju se podaci, intervjui, snimke, dok princezin voice-over (božanski, ali ravnodušni glas) diktira tijek narativa bez dodira sa stvarnošću, održavajući stilsku dokumentarnost, ali i ironično (re)konstruirajući l’histoire dok sama ostaje povlašteno nedodirljiva.

U predstavi Lacrima Nacionalnog kazališta u Strasbourgu, uz pomoć videozida ponad scene i kamera utkanih u scenski prostor uživo prodiremo u kompleksan bod života i zajednice / Izvor Festival svjetskog kazališta

Stvaranje u
postpandemijskom hibridu

Scenski prostor oblikovan je kao filmsko-kazališni postpandemijski hibrid, u kojem se glumci maestralno snalaze. Načelna statika pozornice oživljava kroz kadrove: krupni planovi lica, mikroskopski detalji pod kratkovidnim pogledom čipkarica i tkalaca, ruke koje vezu u realnom vremenu (iako je onaj kome pripadaju marginaliziran). Stavljeni u perspektivu materijala, iz neposredne blizine svjedočimo naporima i ponekoj riječi ljudi koji se licem i rukama unose u svoj rad. Stvara se začudni, magično-dokumentarni realizam.

Kamera, nevidljiva prisutnost oblikuje, ali ne dominira, nego nadilazi fizički prostor; jedan od dojmljivih primjera je upotreba oštrine, koja se može tumačiti kao referenca na vid majstora koji konstantno slabi, ali i zahtjeve naručitelja koji su sasvim izvan fokusa realnosti. Predstava ogoljuje apsurd tajnosti i luksuza u kojem ljepota kontrastira s osjećajima beznađa i vječnog gubitka, a deluzije jednog čovjeka lako urušavaju tuđu stvarnost.

Ironijski problematizirajući etičke norme u međuljudskim odnosima i pitanje totalne odgovornosti koja se unedogled prebacuje na pojedince koji su tek kotačići u sustavu, Lacrima snažno prokazuje suvremene oblike kolonijalizma, izazivajući gađenje spram privilegirane oholosti i sustava u kojem oni koji su na vrhu zanata, royalties svoga umijeća, istodobno do iznemoglosti nose mučenički teret vlastitog djela, dok ih profit i priznanja (royalties) zaobilaze.

Originalni veo odlazi u drvenoj škrinji nalik na lijes. U svijetu koji tretira ljude kao potrošnu robu, moraju umrijeti ili djelo, ili ljudi. Predstava to ne ublažava, već izoštrava spoznaju da ljudski život nije odgodiv, nije beskonačan resurs.

Poigravanje kanonima
romantične ljubavi

Predstava Sans Tambour (Théâtre des Bouffes du Nord, Pariz, Francuska, redatelj Samuel Achache, glazbena direkcija Florent Hubert, Gavella, 20. rujna) – „bez bubnja(ra)“ ili bez onoga što udara, poput srca – počinje raspadom (jedne) ljubavne priče, koja se zatim, demontirana i dekonstruirana, neprestano i fragmentarno, u lirskom pretapanju nošenom zavidnim tehničkim sposobnostima ansambla, ciklički rekonstruira. Scensko oblikovanje i virtuoznost izvođača omogućuju fluidnost koja se ne iscrpljuje naracijom, nego stvara osjećaj metamorfoznog gibanja.

Achache u suradnji s Florentom Hubertom i izuzetnim glumcima glazbenicima u igri scenskim izražavanjem i mogućnostima instrumenata, od kojih je svakako najkompleksniji ljudski glas, majstorski istražuje ideju i evoluciju romantične ljubavi, ne toliko kao društvenog, koliko formalnog, žanrovski oblikovanog fenomena izraza čovjekove nutrine i najskrivenijih žudnji. Ljubav se razlaže kroz kulturne i žanrovske kodove od viteških romana i udvorne poezije do romanse i šansone, sve dok se ne pokaže koliko je naš imaginarij ovisan o subjektivnosti uronjenoj u konvencije i dojam. Achache stoga polazi od Schumannova Lieda, koji predstava razbija i preslaguje, kao što preslaguje i same kulturne kanone vezane uz francusku tradiciju i romantičarski ideal ljubavi.

Izvođači grade vlastite lirske, muzičke i scenske svjetove u kojima nema čvrste granice između glazbe i svega ostalog, a muzički tijek postaje tijek igre. Instrumenti (tradicionalno ili bojom) vezani za glas i/li dah (truba, saksofon, klarinet, čelo, harmonika, klavir) ovdje se stapaju s ljudskim glasom, najsubjektivnijim od instrumenata. Efektima poput preskakanja, razvlačenja, premotavanja i zamrzavanja, ljudski se glas također dekonstruira proizvodeći sve što očekujemo od audiotehnologije isključivo organskim putem. Dekonstruira se i fahovsko separiranje izvođača, čime se izražajni instrumenti objedinjuju u jedan hibridni lirski instrument, biće kojem ne možemo točno odrediti glavu ili rep, ali koje zastrašuje ljepotom svog umijeća.

Zvuk je emocija, a glumac pjevač pokretač svjetova

Predstava dekonstruira i scenski, pjesnički i pjevački izraz (uvelike zastupljen govorom). Zanimljivo je ukorijenjena u klasici koja poseže ne samo za Schumannom, nego se povlači i do francuskog dvora Lullyjeva doba, a natrag navire u weilovskom stilu i francuskoj šansoni, kao velika jazz improvizacija u kojoj se dekonstruiraju poznate teme i forme. Zvuk je ovdje emocija, a glumac pjevač pokretač novih svjetova iz ruševina ideja.

U tom svijetu ironijski susrećemo Tristana i Izoldu, preteče Romea i Julije, kao podsjetnik da ljubav već stoljećima cirkulira kroz varijante iste osnovne priče. Ljubav je prostor, ne samo simbolički upotrijebljen scenski prostor, nego i lirski prostor ideala, koji se urušava i trune ako ga ne održavamo, a održavamo ga, ironično – kako tko zna i umije. Lokalna sirovina ili uzvišeni pjesnik, obojica su izmučeni luđaci u ruševinama razbijene intime subjekta koji se rehabilitira od (ideje) ljubavi. Nakon songa o smrti i uvenuću, disonanca kulminira bez perkusije, melodijski puls gasne u a cappella šaptu. U ekscentričnom i maštovitom svijetu u kojem „obični“ ljudi imaju svoje lirske dvojnike, brelovski uzleti melankoličnog luzera, fizička komika a la Louis de Funès i romantizirana groteska kreiraju suvremeno viteštvo unutar predominantno materijalnog svijeta, u kojem ima nešto pregrubo za pjesničke ideale, u kojem su vitezovi propalice i klauni, glasovi u mraku daljine, sans tambour.