Glazbena oaza u dubrovačko bablje ljeto

Stradun Classic u organizaciji Dubrovačkog simfonijskog orkestra utemeljen je 2018. godine, a ovogodišnje osmo izdanje festivala (održano od 26. kolovoza do 1. rujna, kao svojevrsni produžetak Dubrovačkih ljetnih igara) pokazalo je kako je ta kombinacija raznorodnih komornih sastava, vrhunskih gostujućih interpreta i zanimljivih programa itekako podatna. Za umjetničko vodstvo festivala zaslužni su njegova utemeljiteljica, stonska klarinetistica Marija Pavlović, i jedan od interpreta na festivalu, violinist Gordan Nikolić, a ove je godine, dakako uz plejadu izvođača sa svjetskim renomeom, Stradun Classic doživio jednu vrstu transformacije u programskom smislu.

Violinist Asi Matathias, hornist Radovan Vlatković i pijanist Danijel Detoni na festivalu Stradun Classic / Snimio Vedran Levi / glazba.hr

Dobro je poznato da u Dubrovniku kronično nedostaje prilika za slušanje suvremene glazbe (još je prije gotovo četiri desetljeća muzikolog Ennio Stipčević ukazivao na to kako Dubrovačke ljetne igre sustavno ne surađuju s festivalima poput Muzičkog biennala Zagreb), tako da je ovogodišnji Stradun Classic u tom pogledu svakako bio dobrodošlo iznenađenje, postavši svojevrsnom oazom u kasno (ili bablje, ako baš želite) ljeto za suvremenu glazbu u Dubrovniku. Koncert otvaranja festivala bio je posvećen Krzysztofu Pendereckom, koji je 2020. trebao biti rezidencijalnim skladateljem festivala, ali je preminuo ranije te godine. Pretposljednji koncert festivala bio je posvećen tangu, što možda na prvi pogled ne evocira suvremenu glazbu, ali se u tu cjelinu „ušuljala“ i praizvedba skladbe jednog od najstarijih aktivnih hrvatskih skladatelja Dubravka Detonija (gostovanja čijeg su ACEZANTEZ-a bila jedan od prvih pokušaja inkorporiranja suvremene glazbe u program Dubrovačkih ljetnih igara, sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća).

Gostujući umjetnici osmog Stradun Classica bili su: violinist Asi Matathias, pijanisti Marie Meerovitch i Danijel Detoni, violončelistica Monika Leskovar, violist Roman Spitzer, hornist Radovan Vlatković, fagotist Pieter Nuytten i kontrabasist Zoran Marković, uz nekoliko članova Dubrovačkog simfonijskog orkestra, koji ove godine obilježava svoju stogodišnjicu. Koncepcijska zanimljivost je ta da navedeni kontingent izvođača u kontekstu festivalskih koncerata funkcionira poput kakve družine putujućih umjetnika, na način da oni po potrebama pojedinih skladbi i programa tvore veće ili manje raznorodne komorne sastave.

U kontekstu prvog koncerta, naslovljenog Hommage a Penderecki, radilo se o duu, triju i  sekstetu. Od Pendereckijevih skladbi, prvo su Nikolić i Marković izveli njegov Duo concertante; ono što odmah začuđuje svakako je boja kontrabasa uzrokovana drukčijom ugodbom i neobično visokim registrom, nakon čega se uši okreću igri između dviju dionica, njihovu isprepletanju, dijalogu nalik na kontrapunkt koji se zatim polako rasplinjuje dok na kraju skladatelj ne posegne i za proširenim izvedbenim tehnikama, a kontrabas nakratko postane perkusivni instrument. Koncert otvaranja zaključen je Pendereckijevim Sekstetom, a sastav – koji je uključivao Nikolića, Spitzera, Moniku Leskovar, Detonija, Mariju Pavlović, ali i Vlatkovića, inače jednog od izvođača na praizvedbi ovog kapitalnog djela 2000. godine – dojmljivo je približio skladateljev sekcijski tretman ansambla, kao i totalnu kromatizaciju materijala, dok su najdojmljiviji trenuci svakako bili oni u drugom stavku kada bi se ton Vlatkovićeva roga zaorio s galerije Kneževa dvora.

S druge strane, na koncertu naslovljenom It Takes Two to Tango izvođači su na primjerima djela Piazzolle, Villa-Lobosa i Falle ilustrirali kako tango može biti i za dvoje, ali i za šestero. „Samo“ je dvoje bilo potrebno za (pra)izvedbu Detonijeve skladbe Muza Radidan; skladana 2015. godine i posvećena izvođačima Radovanu Vlatkoviću (Radi iz naslova) i Danijelu Detoniju (dan), ta desetominutna odiseja prepuna je različitih ugođaja i efekata, od Vlatkovićeve dionice koja, za razliku od one u Pendereckijevoj skladbi, na početku svakako više podsjeća na periodične vriskove i zavijanje što potom prerasta u razvedene, nakratko čak i dijatonske melodijske linije, do klavirske dionice u kojoj se skladatelj poslužio i proširenim izvedbenim tehnikama, naročito u obliku istodobnog sviranja po tipkama i žicama klavira, što je rezultiralo jednim zvukom gotovo sintetičke prirode. A trenuci kad rog i klavir zvone unisono bili su, dakako, najdramatičniji u cijeloj skladbi, pogotovo u njezinim posljednjim taktovima.