Erotika i industrija na belgijski način

Secesija je prvi povijesni umjetnički stil koji sam naučio prepoznavati, dok sam se igrao predmetima po stanu djeda i bake: zdjela za bombone nalik brodu s palubama i ogradama, pladnjevi s cvjetnim uzorcima, vijugave linije pod mojim prstima na okvirima izblijedjelih svjetlopisa, cukerdoze u onim neobičnim trbušastim proporcijama, veličanstveni pehar s pravokutnim drškama, ogrlica od plavog mliječnog stakla oko bakina vrata. Bilo je to na prijelazu iz 60-ih u 70-e kad su ljudi te austrougarske drangulije jednostavno bacali u smeće i kupovali nešto lijepo i novo u Ferimportu ili Nami. Ne bi ih nitko kupio tada: načinjene su bile od jeftine legure čiji se tanki srebrni film već davno izlizao od glancanja, a stakleni su se umeci razbili.

Zidovi Samarisa, 1983, François Schuiten i Benoît Peeters

Ja sam ih ipak sve sačuvao i ne prestaju me ushićivati. Secesija je kičasta, naravno, i zato je ubrzo bila došla na zao glas, ali je i veličanstvena. Njezina je borba bila plemenita: ljepota ne smije biti zaključana u muzeje i bogataške kuće, svi imaju pravo na nešto lijepo, i sve mora biti lijepo (nedavno sam u staretinarnici za par novčića kupio ganc novi secesijski miščafl, sjajan i nikad upotrijebljen, urešen tako da ga možete izložiti u vitrini). U ime Gesamtkunstwerka tadašnji su se Mladi odvojili od Starih – odakle i ime pokretu, secesija – i uveli u naše živote totalni dizajn, iz čega se nismo izvukli do danas. Stvorili su čarobni svijet vitica, povijuša, grana i korijenja; uronili su u more, noć i snove, bajke i mitove, a nama su dali neprolazno čudesne i jezive pripovijetke Ivane Brlić-Mažuranić. Ali, bili su i djeca tehničkog doba, ne zaboravimo da je 1894. Otto Wagner bio angažiran na projektu bečke gradske željeznice, i da ju je opremio cvjetnim vijencima, znakom trijumfa nove umjetnosti.

Ta je nova umjetnost započela godinu dana prije u Bruxellesu kada je Victor Horta projektirao prvu zgradu u tom divnom novom stilu, koji se odatle prelio u Francusku pa preplavio Europu. Bila su to nova zdanja za novo doba – robne kuće, kolodvori, kinematografi, kabareti, botanički i zoološki vrtovi; prirodni oblici i tehnički izumi išli su ruku pod ruku, valovite linije i arabeske ukrašavale su plakate i postaje podzemne željeznice; šišmiši, životinje, vile i biljke ukrašavale su konstrukcije od željeza, betona i stakla; i, naravno, mnogo golih žena ili čak njihovih stiliziranih spolovila, što se može lijepo vidjeti u unutrašnjosti Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Mi to zovemo Belle Époque, ali rijetko razmišljamo koliko smo dužni tom dekadentnom i kreativnom razdoblju, opsjednutom erotikom i industrijom.

O 130. godišnjici gradnje prve secesijske zgrade Mélanie Andrieu, tada kustosica u briselskom Muzeju stripa, smještenom u jedinoj preživjeloj originalnoj Hortinoj robnoj kući, osmislila je malu putujuću izložbu koja pokazuje kako njihovi majstori devete umjetnosti tematiziraju secesiju. Među njima je na prvom mjestu François Schuiten čiji je ciklus Skrivenih gradova već poznat našim čitateljima, a ovdje je predstavljen grad Xhystos, čisti Art Nouveau. Neki izloženi stripovi govore o umjetnicima tog doba: Xavier Coste autor je stripa o Egonu Schieleu Živjeti i umirati, a Yongui Dumont i Olivier Bleys posvetili su svoje izdanje Toulouse-Lautrecu i Moulin Rougeu; Klimta nalazimo u stripu Marc-Reniera i Jean-Luca Cornettea, kad je u Beču 1897. godine izgrađena Zgrada secesije za međunarodne izložbe i promociju austrijske umjetnosti; u Jeseni u zaljevu rijeke Somme Alexisa Chaberta i Philippea Pelaeza upoznajemo češkog umjetnika Alfonsa Muchu koji je 1895. stekao slavu izradivši plakat za predstavu Gismonda u kojoj je glumila Sarah Bernhardt, patentiravši poslije lik idealizirane (gole) žene raspuštene kose, okružene stiliziranim biljnim motivima.

Ostali nas stripovi vode u to dinamično doba izuma: u Fantomasovu gnjevu Julie Rocheleau i Olivier Bocquet smještaju nas u 28. prosinca 1895. kad su u pariškom Grand Caféu prvu filmsku projekciju održala braća Lumière; u Vražjem stroju čiji su autori Marie, Hostache, Merle i Dorison vraćamo se u Svjetsku izložbu 1889. kada je Thomas Alva Edison predstavio fonograf; Arnaud Poitevin i Régis Hautière prenijeli su nas u Grand Palais i njezine izložbe pod golemim staklenim krovom; u stripu Pariz, grad čuda Étiennea Willema Pierrea Pevela motrimo jedan od ulaza u pariški metro koje je projektirao francuski arhitekt Hector Guimard; u Cabaretu muza Gradimira Smudje i Céleste Chloé Cruchaudet tematiziraju se reklamni plakati koji su u to doba doživjeli procvat zahvaljujući napretku tiskarstva i primjeni litografskih tehnika. A tu su i izvorni paneli o Malom Nemu, koji su izlazili od 1905. do 1914, u kojima je američki umjetnik Winsor McCay svojim halucinantnim pričama i pastelnim koloriranjem pomaknuo granice stripa, i kojemu ovom prilikom Olivier Schrauwen i Frank Pé odaju počast. Nevelika izložba, ali otvorila je bezbroj svjetova.