Danas je Haustor daleko najcjenjeniji i najutjecajniji bend iz razdoblja novog vala. Na albumu Treći svijet svjetska glazba, od afričkih ritmova do duba i osobito reggaea, protumačena je iz zagrebačke art rock i eksperimentalne vizure

Najprije osobna mini ispovijest nekoga tko je novovalni prevrat doživljavao iz prve ruke, kao znatiželjni tinejdžer koji se djelomice formirao (kako je pjevao John Fogerty) „dolje na uglu“, u rock klubovima, na koncertima i kupujući ploče. Mnogo ploča. Svatko je od nas tada, početkom osamdesetih, iz čarobnog zagrebačkog nju vejv trolista Azra – Film – Haustor, birao vlastitog favorita. Unatoč vrhunskom materijalu na prva tri studijska albuma, u Štulićevu vokalu uvijek je, smatrao sam, bilo previše sevdaha neuklopiva u arhitekturu modernoga rocka. Rundek i Sacher enigme su koje je svatko morao barem cijeniti ako ne voljeti, ali njihov je Haustor previše „umjetničario“ i bavio se kazalištem umjesto da svira „pravi“ rock and roll, pa sam se na dugi rok bio najviše spreman kladiti na Film koji je energičnim, vrhunski aranžiranim pop-rock draguljima savršeno pogodio mladalački senzibilitet probuđenih zagrebačkih ulica.

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2025.

Bit kreativne dinamike

Naravno, pogriješio sam – na dugi rok. Nakon podcijenjenog majstorskog djela Sva čuda svijeta (koje, poput svih njihovih ranih radova, zaslužuje reizdavački tretman dostojan kvalitete), Film je počeo tonuti u estradnu osrednjost da bi se pretvorio u ono što se u angloameričkom žargonu naziva nostalgia act. S druge strane, nakon Filigranskih pločnika Štulić je počeo sustavno raditi na umanjivanju vlastita ugleda i jedino je Rundek, sa i bez Sachera ustrajno radio na sebi, svojoj glazbi i nadogradnji ionako golema umjetničkog kapitala. Ustvari, što je snimao više samostalnih albuma, to je opus njegova bivšeg sastava više dobivao na težini: danas je Haustor daleko najcjenjeniji i najutjecajniji bend iz razdoblja novog vala, a Darko i Srđan zvani Samuel su, znali smo to oduvijek, sve samo ne trgovci nostalgijom.

Odličan dokumentarac Treći svijet Arsena Oremovića i još bolji trostruki album s glazbom iz filma dodatan su argument u prilog toj tvrdnji. Haustor je uvijek imao publiku i veći dio kritike na svojoj strani, ali hermetičnost i eksperimentalni impuls uvijek imaju cijenu, o čemu je u filmu govorio Siniša Škarica, a u novinama je to precizno sročio kritičar Dragan Ambrozić u osvrtu na reizdanje albuma Treći svijet: „Bend se možda nije uklapao u trenutak kad je postojao, ali se uklapao u budućnost, te je do kraja devedesetih sjećanje na Haustor postalo jače i veće od nekadašnje realnosti, a grupa prerasla u neupitan primjer dosljednosti u vremenima u kojima je doslovno sve bilo dovedeno u pitanje.“ Premda Oremovićev film govori i o tome, namjera mu, kako ističe, nije bila ispričati klasičnu biografsku filmsku priču. „Poriv mi je bio snimiti film o estetici i autorskoj viziji Darka Rundeka i Srđana Sachera, a to se najbolje moglo kroz ono što ih je oblikovalo i stopilo se u kultni album Treći svijet…“ A snimiti dokumentarac o tom (ispočetka neshvaćenom) djelu iz davne 1984. znači barem pokušati dokučiti bit kreativne dinamike dvojice posve različitih individualaca koje je tada (i nikada više) sjedinila sklonost istoj poetici. Ta ih je poetika nakon istoimenog prvijenca iz 1981. dovela do albuma koji je unatoč nespektakularnom prvom odjeku, prerastao u ključnu točku hrvatskog i ex-jugoslavenskog post­pun­ka. Album na kojemu je svjetska glazba (od afričkih ritmova do duba i osobito reggaea) protumačena iz zagrebačke art rock i eksperimentalne vizure i pojačana poetikom koja je, u biti, neka vrsta fantazmagoričkoga poziva na bunt.  

Bezvremenska crta i okus suvremenosti

Otrcana teza da sudar različitosti ili dvaju „suprotstavljenih svjetova“ rezultira velikim umjetničkim djelima ovdje je itekako utemeljena u stvarnosti. Kazalištem opčinjeni Rundek potekao je (da se poslužimo Springsteenovom metaforom iz onoga vremena) „iz tame s ruba grada“, dok je Sachera oblikovao ugođaj zagrebačkog centra. No, ipak ih je nešto spojilo, potreba za „čudnošću“, kako je to pojasnio Sacher, pa su se zajedno uputili u „treći svijet“, u ono što opisuju izrazom „magijski realizam“. A u tom svijetu jedan plus jedan nisu dva nego tri.

Kad se u središtu priče nađu dvije tako velike umjetničke osobnosti, pa se zatim okruže imaginativnim suradnicima kao što su sjajan bubnjar Srđan Gulić, saksofonist Damir Prica i gitarist Zoran Zajec, dobivamo pjesme kalibra Donje strane munje, Skriven iza lažnih imena i Zadnji pogled na Jeršaleim. Sve tri, uz naslovnu skladbu koja se pojavljuje u tri pojavna oblika (uključujući novu osmominutnu dub izvedbu), izborile su svoje mjesto na izdašnom trostrukom vinilu Treći svijet – Soundtrack (Croatia Records, 2025). Raskošno dizajniran i očito koncipiran s podjednakom količinom upućenosti i ljubavi, album funkcionira kao nadopuna filmskog doživljaja, ali se može slušati i kao zasebna diskografska i umjetnička cjelina. U uzbudljivoj priči o prvoj i najbitnijoj Haustorovoj fazi, Oremovićev je film – kao i ­sound­track – nastojao istaknuti bezvremensku crtu, dati joj okus suvremenosti koji zaslužuje. Zato je Treći svijet – Soundtrack izveden kao domišljat kolaž sastavljen od nekoliko studijskih skladbi probranih s prva dva albuma (i EP-ja s kraja 1981), mnogo raritetne glazbe izvučene iz arhive i novih pjesama: primjerice, Spasil sam se, jedini „otpadak“ s Trećeg svijeta ovdje je ponuđen u demo verziji, te u izvedbi sklopljenoj od različitih kasnijih dorada. Također je „popravljen“ tehnički inferioran koncertni zapis pjesme Mijenjam se sa Zagrebačkog biennala 1981, a mozaik je dopunjen i recentnom obradom teme Probudim Milana Mladenovića. Tu je i sugestivna Rundekova koncertna izvedba Runjićeve i Britvićeve balade Potraži me u predgrađu, malo Sacherovih Vještica, te (uz ostalo) live verzija klasika Neobičan dan izvedenog 1996. na festivalu Zagreb gori.

Zaista, u njih je manje-više sve neobično. Premda u ono vrijeme neki od nas to nisu htjeli priznati, Haustor je sa svojim inovacijama oduvijek pripadao pokretu otpora – umjetničkom, političkom i kulturnom. Valj­da zbog toga i danas zvuče tako moderno.