Damir Karakaš, Sunčanik (ulomak)

Nakon romana Sjećanje šume, Proslava, Okretište i Potop, kojima je osvojio brojne nagrade, a prijevodima se uključio i u međunarodne književne vode, Damir Karakaš, jedan od najintrigantnijih hrvatskih prozaika, piše novi roman, prepoznatljiva liričnog stila, ispunjen poetskim slikama krute svakodnevice, donoseći priču o djedu i unuku koji, hodajući planinom, traže đavla. Karakaševa djela problematiziraju obiteljske odnose, tematiziraju Liku i afirmiraju lički idiom, u najčešće fragmentarno strukturiranim teksturama.

„Vrag je tako sposoban!“ dovikne mu preko ramena, „da može uć u bilo kog čovika.“ „U mene isto?“ potrči on za starcem. „U mene, u tebe, u tvoga ćaću“, reče nakon snažna udaha starac, „u svakog koga prije toga ubedi da ne postoji.“ „Dede“, korača sad dječak sasvim tijesno uz starca, „a kako to vrag uđe u čovika?“ „Ko i smrt!” podvikne starac, „ako treba, kroz najmanju ušicu igle.“

U svitanje Ded izađe na kameni prag naše drvene kuće, ja mu se vješto projeguljim ispod ruku; zaključa, maši se za kvaku i, kad je prodrma amo-tamo, stakla na prozorima zazveče, pa ušute u svojim crvotočnim oknima. Godinama ih već kani zamijeniti, kao i krov od šindre – i pravo je čudo da ova kiša (ne znam kako bi je drugačije nazvao nego blagoslovljenom), nije u krovu pronašla kakvu rupu. Htio bi on kupiti i ogledalo, zidno, s policom, da se u njemu može – kako si je u svoje malo ogledalce posuto staračkim pjegama znao reći – do savršene glatkosti obrijati. „Dede“, pitam ga tiho, „a jel mogu ja onu svoju knjigu sa sobom uzet?“ On natmureno promrlja: „Samo ćeš je po putu izgubit.“ Potom nogama razbaca lišće, koje je vjetar dovaljao u izdužene gomilice, podsjećale su ga na ljudske leševe kakve je često viđao u ratu, baš tako savijene u lišće; zapovjedi mi da odmah počistim kosti granja, tamo pored šternje: bez oklijevanja to učinim; i on sam priđe kamenoj šternji, na kojoj je oštrim dlijetom jednom davno uklesao svoje inicijale M. K., pa žljebove slova krajnje precizno ispunio jarkom crvenom farbom: odignem poklopac i malo nagnut zagledam se u tu mračnu vodu, njezinu zelenu svjetlost; dolazila je negdje iznutra, iz samog korijena vode; svjetlucala je i privlačila, poput sabirnog zrcala: otkud dolazi ta čudna svjetlost? „Ajde nemoj svuda gurat nos!“ dobaci mi on, „nego počisti još malo oko praga, da ne ostavljamo iza sebe kuću ko kurvinu guzicu!“ Onda mi je, blaže, jer mu se valjda učinilo da me u zadnje vrijeme previše kudi, rekao neka pričekam, da promisli je li možda štogod zaboravio; stajali smo tako jedan pored drugoga, uz gorostasnu lipu, „stariju od potopa“, kako je to pokojna baba Mande običavala reći, kad bi tu plela, ukrštavala velike igle, svoje blistave mačeve, stalno s viškom uzdaha: on se mogao sjetiti i najmanje pojedinosti te slike. Jednom je, tih dana kad je morao u rat, baba zasanjala ružan san, sva zarobljena u gnojni čir, probila ga je u snu istom takvom dugačkom iglom; možda se zbog toga i vratio kući živ. Otišao je do kokošinjca provjeriti, oštrim trzajem, jelov zasun kojim su bila zakračunata vrata; bolje je namjestio naprtnjaču na leđima, duboko udahnuo, učinio još jedan puni krug po dvorištu, udišući maglu i tišinu, i razmišljajući je li na koncu ipak štogod zaboravio; pogledao je uvis, s dubokom, okomitom borom usječenom između očiju, kao da čeka kakvu novu misao, zatim me pozvao na polazak.

Pokaži mi našu kuću

„Dede“, šapne glasno dječak, „kako vrag izgleda?“ „ Ko i čovik“, otpovrne mu starac, „tako ga je moj ded jedanput vidil.“ „A dede, di ga je to vidil?“ uspori dječak iza njega svoje korake. „Kad se išal obisit“, reče starac, „a dok ga nisu spasili, vrag mu je stalno držal železne vile uperene u oči.“ „Dede, a zašto se on išal obisit?“ zastane dječak da ga od lišća pod nogama malo bolje čuje. „Ma, bil je bolestan pa ni mogal više trpit, a vrag je tako sposoban“, dovikne mu preko ramena, „da može uć u bilo kog čovika.“ „U mene isto?“ potrči on za starcem. „U mene, u tebe, u tvoga ćaću“, reče nakon snažna udaha starac, „u svakog koga prije toga ubedi da ne postoji.“ „Dede“, korača sad dječak sasvim tijesno uz starca, „a kako to vrag uđe u čovika?“ „Ko i smrt!” podvikne starac, „ako treba, kroz najmanju ušicu igle.“ „Dede, kako to?“ pogleda ga dječak. „A reci ti meni?!“ stegne ga iznenada starac oko vrata, „kako se Or provuče u kokošinjac, podavi nam kokoše, popije im krv i lipo pobigne?“ „A kako se provuče?“ iskobelja se jedva dječak iz čvrsta starčeva zagrljaja. „Nema kosti, pa se provuče!“ povjerljivo će starac. „A dede, ima li vrag kosti?“ gladi dječak pocrvenjelu šiju pa se opet vrati iza starca, jer se vijugavi puteljak naglo sužavao. „E sad me stvarno puno pitaš“, zaustavi se starac i poče na sve strane pozorno osluškivati. „A oćemo li ga mi moći nešto pitat?“ javi se opet iza njega glas. „Koga?“ prene se starac. „Pa vraga!“ reče dječak. „E, to ne znam“, škiljne ga kradomice starac, „a ča bi ti njega pital, a?“ „Ne znam“, slegne ramenima dječak. „Ja ću njega pitat“, reče starac, pa grakne prema razgranatoj krošnji bukve, „jesil, vraže, stalno na zemlji, ili si odnekud došal?“ „A šta bi ga ja, dede, mogal pitat?“ čupka dječak s grane lišće, ali više da to lišće padne na tlo negoli da ga zadrži među prstima. „Pa, smisli nešto“, reče starac, zatim raspali štapom o najbliže drvo, „ma, ja ću ako budem moral nešto reć, samo viknut: odbij, Sotono!“ „Onda ću i ja tako“, krene dječak za njim odlučnim koracima. Uto iz trave izroni žućkasti pas, promatra ih znatiželjno iza mlade lipe; jutarnje muhe već su navalile, pas je škljocao gubicom, i dok je dječak čvršće vezivao cipelu, starac se zagledao u pletenice lipe, odrasle zajedno s tim stablom; to ga učas podsjeti na srdačan sklad familije: na list koji u letu slijedi drugi list. U prsima osjeti mučnu žalost; sin jedinac čami u zatvoru, snaha skončala od bolesti: u tišini jutra čulo se samo zujanje već progutane muhe u vlažnoj psećoj njušci. „Čiji je to kucak?“ podvikne starac. „Ne znam“, slegne ramenima dječak. „Bit će neka lutalica“, reče starac, ne gledajući više psa i raspoređujući stvari po džepovima: šibice u desni džep, bundevine koščice u lijevi. Krene pored živice uz samu kosinu livade pored ptica, crvenih poput poredanih ljudskih srca, koje su stajale na jabukovu drvu, i nekoliko im puta na mjestu mahnule krilima, kako se starcu učini – za sretan put. Onaj pas, privučen dječakovim pogledom, krene za njima; starac ga snažnim pljeskanjem, od kojeg mu zabride dlanovi, nagna da zastane. „Ajde jeba mater svoju tamo odakle si došal!“ dovikne mu. Dječak, motreći psa, pomisli: „Možda bih ga nečim mogao zavezati za tarabe da nas pričeka dok se ne vratimo.“ Zastane, iskopa vrškom cipele nešto zemlje, unutra krišom posadi iscijeđenu pljuvačku, pogodi otprve, zatrpa je petom i poželi: „Neka me pas čeka“, onda potrči naglo za starcem. Praćeni iza leđa pogledima sve udaljenijih kuća i njihovih ogaravljenih dimnjaka, iz kojih još uvijek nije izlazio dim, izbiše na put izlokan sinoćnjim jakim bujicama, pun mulja, ali i kamenja koje je virilo iz debela blata. Poskočivši s kamena na kamen, dječak se pripoji starčevoj sjeni: prati ga, prenagljenih pogleda i pokreta, pun divlje radosti zbog putovanja koje je pred njima. Starac brzo hoda i katkad baca pogled dječaku koji pored puta ugleda muhu razapetu u paučinastu mrežu: batrgala se, oslobodila, pojurila kao i starac prema krošnjama hrašća punima blistava lišća, koje je izgledalo kao da je tek nakon sinoćnje kiše počelo na pravi način živjeti. „Ne vuci se!“ vikne starac dječaku koji je po drugi put brojio iste bijele latice, dječak ubere cvijet; dok mu je počupao sve latice, a bilo ih je pet, kao i pet njegovih dugačkih koraka, već je poletnih nogu skoro prestigao starca. „Ne budeš li slušal, nazad ću te vratit! I hodaj iza mene“, reče mu srdito, ubrzavajući još više svoje odrješite korake; dječak se, salutirajući, brzo skloni u stranu da ga propusti. Koračaju dugo, bez glasa; dječak vjerno prati starčev precizni ritam: desni duži, lijevi nešto kraći korak. Naglo su zastali kad se pred njima stvorila gomila nabacana granja, primoravši ih da se provlače kroza tu živicu; prolazili su i pored nakošenih stupova dalekovoda: dječak bi se naglo sagibao; brao kamenje iz trave, gađao izolatorske čašice: htio je čuti onaj zvonki zvuk koji bi u jutarnjoj tišini na poseban način odjekivao. Pet se puta izazivački nabacio kamenom, no nijednom nije pogodio; kad je posegnuo za novim kamenom, starac ga prostrijeli pogledom: „A sad je dosta!“ Za koju minutu već su hodali planinskim kamenitim putom, koristeći se stijenama kao strmim stubama; nastavljaju uz visoku paprat, gnječeći nogama raskvašenu zemlju. Starac korača polako, ali često mijenjajući korak, kao da mijenja i vlastitu prirodu: kad preskače lokvu, zanjiše nogama pa naglo vršcima prstiju podigne nogavice. Dječak ga, pogađajući u blatu njegove stope, zamišljajući da su to stope posljednjeg čovjeka na svijetu, u tome uporno prati.

Oko njih množe se sjene; u zamirućoj su tišini kao na nekom mjestu vječne šutnje, gdje se ne čuje ni pjev ptica, samo njihovi koraci koji krckaju po tlu. Starac pomisli, kao i uvijek kada je ovuda gazio: to su ljudske kosti. Potom se javljaju ulančani zvukovi, kao da se to u šumi oko njih jedan za drugim otvaraju ormari s mnoštvom škriputavih ladica. Starac razmišlja, u svakoj toj škatuli snovi su naših predaka koje nasljeđujemo, kao livade i kuće

Već dugo gaze po pokrovu od trusina hrastove kore, kadli starac odjednom štapom nanišani u biljku načičkanu sitnim, bjeličastim cvjetovima, pa priupita dječaka: „Znaš li ti kako se zove ovo cviće?“ On odmah skoči da ga ubere. „Ne znam, dede!“ dovikne, gledajući za leptirom, nestalim u obližnjem topoliku, čije ga ustreptalo lišće i dalje vjerno oponaša. „Hajdučka trava“, reče mu nakon kratka uzdaha starac, „to ti se stavlja ljudima na ranu.“ Otrgnuvši jedan cvjetić, dječak se ljuti što mu nije znao pogoditi ime, onda pogleda već zaboravljenu krastu na laktu i pita: „Oću je malo stavit na ranu?“ „Vidiš da ti je sva suva!“ uzvrati mu starac. Dječak više puta omiriše cvijet; vonjao mu je po najobičnijoj travi; ščepa ga i odbaci daleko od sebe. Starac ubere cvijetak nalik plamtećem maku, promatrajući kako se sjaj svilenih lati, kao iz vidljiva u nevidljivo, prelijeva i na ostale latice; dječak, pak, proučava kukca koji je nenadano iskrsnuo iz tučka nekog drugog cvijeta, poletjevši nespretno kao da je netom ovladao mehanikom leta; obojica ga pažljivo motre ispod oka; starcu se učini da mu se to ukazuje vlastiti sin, s onim svojim zelenim očima, kojima se više kiti nego što doista promatra svijet. Oponašajući kukca, dječak stade veselo obigravati oko starca lamatajući objema rukama kao da želi poletjeti, odlijepiti se mimo svih zemaljskih zakona nogama od tla. Oćutjevši tugu i osjetivši pritom slabost u nogama, starac još časkom pogleda u sunce, samo da ne gleda za onim kukcem: ono je i dalje neštedimice žeglo, nabodeno na vršak najvišeg drveta. Potom duže vrijeme hodaju uvijek istom brzinom, a oko nogu šušti im nemirna trava. „Ajmo se mi malo odmorit“, reče nakon novog koračaja dječak. „Još malo“, odvrati starac. Lisnata trava već im je porasla gotovo do koljena, a kroz iznenadnu eksploziju zelenila zagaziše u novi utabani puteljak koji se brzo izgubi u još zelenijoj paprati, žilavoj od vlage. „Ovde je zemlja jedva dočekala kišu, sve se razbujalo“, reče starac, bolje upasavši hlače. Tad ga zabljesne prizor kao u snu; pričini mu se da pored njega leži, spava, sanja mrkosmeđi vuk. Starac zamišljeno grize donju, puniju usnu i pomisli, kad spi, vuk je sličan psu. Zamahne štapom pred očima da rastjera tu misao i sliku; dječak zapita: „Dede, šta je bilo?“ „Ma, neka muva“, snađe se starac, promatrajući usput kako su dvije propupale grane između sebe učas zamijenile ptice. Pred njima se ukaže nova šuma nejednakih stabala: dječaku se učini, kao na školskom satu iz likovnog odgoja, drvenim bojicama na brzinu narisana pomrčina. Starac zastane i tiho reče: „U ovoj šumi, dite moje, nemoj nikad stabla sjeć…“ Dječak ga zbunjeno pogleda; starac mu sve to potanko, od riječi do riječi, ponovi, pa izmijenjena glasa progovori: „Tu su neki zarobljeni vojnici na kraju rata zakopani.“ Promisli bi li možda dječaku rekao kako je jednom ovdje vidio psa koji je u zubima nosio probijenu ljudsku lubanju? No ne izusti ništa, krijući i dalje u sebi tu misao; samo je krajičkom oka promotrio tanašni dječakov vrat koji se i opet u strahu sasvim usuče. „Jesu poubijani naši ili njihovi?“ potrči za njim dječak. „Svi su vojnici u ratu naši, jedino su im oznake na kapami drugačije“, reče starac, ne zastajući ni pedalj. Kad su zašli u šumu, i zrak postade drukčiji: dječaka podsjeti na onaj grobljanski, oteža mu disanje; dođe mu da od mučnine povrati, ali samo je pljunuo sa strane. Pomisli, zvučno dišući kroz nos, jesam li na ovome mjestu uopće i smio pljunut. Starcu je u glavi jedna jedina misao: da što prije prođu ovom šumom; već osmišljavajući neodgodive korake koje kani učiniti, pozove ramenom dječaka da požure; on uvuče mršava ramena pa nabada za njim otežući korak. „Jel ovuda sigurno?“ upita dječak suspregnuta daha. Starac kimne, izdajući se nemirnim pogledom; dječaka to uplaši. Osim toga, učini mu se da ovo drveće napreduje ukorak s njim; osjeća sve jače ježurenje na koži. „Koliko još ima?“ zapitkuje; starac mu prišapne: „Pa, tek smo ušli.“ Kreću se među deblima mladim i starim; jedno stablo izgleda kao da je u paničnu bijegu; prodiru i spotiču se o brojne grane skrivene u debelim naslagama lišća. Starčev je pogled, kao i koraci, usmjeren samo naprijed; napamet bira uske šumske hodnike. „Požurimo se“, šapne starac; na blagoj kosini pritaji disanje, „brzo ćemo izać, onda se malo duže odmorit.“ Oko njih množe se sjene; u zamirućoj su tišini kao na nekom mjestu vječne šutnje, gdje se ne čuje ni pjev ptica, samo njihovi koraci koji krckaju po tlu. Starac pomisli, kao i uvijek kada je ovuda gazio: to su ljudske kosti. Potom se javljaju ulančani zvukovi, kao da se to u šumi oko njih jedan za drugim otvaraju ormari s mnoštvom škriputavih ladica. Starac razmišlja, u svakoj toj škatuli snovi su naših predaka koje nasljeđujemo, kao livade i kuće. Svaki put kad ovuda prolazim, razmišljao je, trebalo bi kupit sviće za duše pokojnika pa ih na povratku lipo postavit; dječak korača, ponekad zaboravi i udahnuti, ruku čvrsto stisnutih uz tijelo. Kroz slijepljene kapke starac ugleda korijen drveta kao zgrčen u pokretu, pomisli, mogli su to biti i nečiji prsti u predsmrtnom času. Onda pod zemljom začuje smijeh; stisne usne da mu dah ne ometa misli, možda je i plač, neki ljudi, promrmlja, jednako se smijedu i plačedu. „Dede“, šapne dječak, „jesi ti nekoga u životu ubil?“ „U miru nis, u ratu ne znam“, duboko udahne starac. „Dede“, sustigne ga dječak, dišući kroz oči, „a kako je to kad nekoga ubiješ?“ „Pa kažem ti da ne znam, ali rekal mi je jedan čovik, kad ubiješ, sjena te prati i kad nema sunca.“ Gutajući žilavu pljuvačku, dječak se osvrće svuda oko sebe: sunce je blistalo, ali sjena oko njih nije bilo. Svejedno, sagne se, iskopa brzo kažiprstom rupicu u zemlji, pljune unutra, poravna petom; nikad dosad nije brže posadio neku želju; trčeći za starcem, još jednom naglas poželi: samo da mi iziđemo iz ove strašne šume. „A sad se malo ugasi“, reče starac, jer mu se učini da ga dječak opet nešto kani pitati, pa zamaši dugim korakom preko otpale grane; šuma je postajala sve gušća; starac pod velom od lišća naglim pokretima ruku širi prolaze; i najmanji dodir po licu mu truni iglice borova. Onda obojica začuju prigušene ljudske glasove proklijale iz dubine šume, kako se isprekidani ponavljaju i ritmičnom glazbom vrbovih svirala, trumbika, iz njihova kraja, opet nanovo sastavljaju. „Ja se bojim“, promuca dječak, a mlada Adamova jabučica dvaput mu se trzne. „Moli Očenaš“, reče mu potiho starac, hodajući nespretno po mahovini s koje brzo iščezava svaki ljudski trag. „Ne znam baš dobro Očenaš“, zavuče mu dječak glavu ispod ruke i sklopi pred sobom dlanove za molitvu. „Moli onda ono ča znaš“, reče mu starac, zatim, podupirući se štapom, pruži znatno duži korak: korača s otkucajima srca zaglavljenima između pojedinih koraka; djeluje kao da mu jedna noga drugoj stalno upada u riječ. Najzad, u zujećoj tišini koja mu sve više opterećuje živce, ugleda zasječenu svjetlost, a kad su blisko stiješnjeni izbili na prozračnu livadu nalik rubu stvarnosti, učini se starcu da su upravo izišli iz košmarna sna onog vuka koji mu se maločas priviđao.