Više od simbola

Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom u sredini mnogo je više od pukog državnog simbola. Ona je vidljiv izraz hrvatskoga identiteta, povijesti, borbe za samostalnost i kulturne posebnosti. U mnogim povijesnim trenucima, od 19. stoljeća, ilirskog pokreta i borbe za nacionalnu emancipaciju unutar Austro-Ugarske, pa sve do Domovinskog rata, hrvatski stijeg bio je znak otpora, nade i zajedništva. Zastava nije dekoracija; ona je simbol pripadnosti narodu koji je kroz stoljeća morao braniti svoje ime, jezik i političko dostojanstvo.

Zastava nije relikt prošlosti, nego živi znak narodne volje, otpornosti i trajanja

Upravo zato zabrinjavajuća je sve manja prisutnost hrvatske zastave u javnome prostoru. U nekim drugim zemljama isticanje nacionalne zastave uopće se ne problematizira niti se doživljava kao politički čin. U Hrvatskoj, međutim, ta gesta često biva dočekana s rezervom, pa i podozrivošću. Kao da je nacionalni simbol prečesto talac političkih podjela, umjesto da bude općeprihvaćen izraz zajedničkoga identiteta. Nestajanje hrvatskih stjegova iz svakodnevnog života tako nije pitanje ukrasa, nego odražava dublje društvene rascjepe i krizu odnosa prema vlastitoj državnosti.

Važno je istaknuti da zastava, osim što označava suverenitet države, ima i duboko emocionalno značenje za pojedinca. Mnogi hrvatski građani koji žive u dijaspori ističu hrvatsku zastavu kao način održavanja veze s domovinom. Ona postaje simbol prisutnosti hrvatskoga duha izvan njegovih granica, te znak poštovanja i nostalgije prema zemlji porijekla. Isto tako, u ratnim vremenima hrvatski vojnik nije nosio oružje samo uime teritorija, nego i u obranu vrijednosti koje simbolizira ta trobojnica s grbom: slobode, domovine, narodne časti i povijesnog kontinuiteta.

Očito je da problem ne leži u nedostatku državnih propisa koji reguliraju korištenje zastave, nego u nedovoljnoj kulturnoj svijesti i edukaciji o njezinoj važnosti. U školama se rijetko sustavno obrađuje povijest hrvatskih simbola, a u medijima se često umanjuje njihova uloga, osim u prigodnim govorima i na službenim manifestacijama. U mnogim zemljama svijeta, djeca već od vrtića uče se poštovanju zastave i njezina značenja, u Hrvatskoj takav oblik simboličkog odgoja uglavnom izostaje. Umjesto toga imamo građanski odgoj koji ne mari za državne simbole. Zastava je u mnogim školama tek protokolarni ukras, umjesto da bude izvor ponosa i obrazovanja.

Pitanje prisutnosti i poštovanja hrvatske zastave nije tek pitanje simbolike, nego je duboko povezano s pitanjem samopoštovanja i odnosa prema vlastitoj državi. Tamo gdje nestaju zastave, gubi se i osjećaj zajedničkog cilja i identiteta. Zastava nije relikt prošlosti, nego živi znak narodne volje, otpornosti i trajanja. U vremenu kada mnogi narodi svijeta na nov način promišljaju svoje identitete, Hrvatska bi trebala vratiti dostojanstvo svojim simbolima – ne zato da bi podilazila prošlosti, nego da bi s pouzdanjem gledala u budućnost.

Stoga je inicijativa za proglašenje Dana hrvatske zastave (5. lipnja), koju je Hrvatski sabor usvojio 6. lipnja 2025, iznimno važan korak prema očuvanju hrvatskog identiteta i ponosa u vremenima snažne globalizacije, nemira, nesigurnosti i raznolikih prijetnji.