Svestrana umjetnička osobnost

Mnogo je toga ispričano o novom zagrebačkom valu – neke su stvari prenapuhane i uzdignute do razine urbanih „mitova i legendi“, ali tih nekoliko godina ulice i klubovi glavnoga grada zaista su pulsirali neobičnom energijom: u jednom je trenutku, otprilike 1979. ili ‘80, izgledalo kao da se na svakom gradskom uglu spontano rađa neki novi zanimljivi bend. Groznica novoga vala, potekla iz njujorških i londonskih središta, zahvatila je Zagreb, Ljubljanu, Rijeku, djelomice Maribor i nešto više Beograd, pa se interakcija glazbenika intenzivirala u svim smjerovima, toliko da više nitko nije znao tko s kime svira i tko koga producira. Publika je rasla svakodnevno, živjela s glazbom i najvažnije, većina tih novih klinaca imala je gomilu zanimljivih ideja.

Ivan Piko Stančić udarao je ritam novovalnim zbivanjima djelujući u sjeni, poput lijepka koji povezuje protagoniste scene / Snimilo Davor Puklavec / PIXSELL

No, jedna od središnjih figura u tom kreativnom urbanom komešanju nije bio klinac, premda je uvijek izgledao mnogo mlađe od svojih godina. Bubnjara Piku Stančića novi je val zahvatio na pragu tridesetih, kad je iza sebe imao već desetak godina iskustva nakupljenog u starom valu, u suradnjama s vrhunskim imenima ondašnje scene, od Drage Mlinarca do grupe Time. Kad je taj mitski new wave napokon zapljusnuo Masarykovu i ostatak zagrebačkog centra, Stančić mu se prepustio entuzijastično i bez zadrške; kao da je u kratkoj trominutnoj formi, negdje na razmeđu melodioznog punka i power popa, napokon pronašao vlastito umjetničko ja. Aktivno sudjelujući u nekoliko postava – ali prije svega u grupi Film s „Jurom Jupiterom“ – bio je svojevrstan motor, uvijek u fokusu, na pravome mjestu. Udarao je ritam novovalnim zbivanjima djelujući u sjeni, poput lijepka koji povezuje sve (ili barem mnoge) protagoniste scene. Bavio se i produkcijom, grafičkim dizajnom, diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, i sve je to činio s podjednakom strašću, vještinom i uspjehom.

Nikakvo čudo, jer je, čini se, i genetski bio predodređen za velike stvari. Rođen je 4. srpnja 1952. u Dalju, u umjetničkoj obitelji: njegov otac, veliki slikar Miljenko Stančić postigao je svjetski ugled; majka mu je također bila slikarica, a ujak skladatelj. Piko nije propuštao isticati da je odrastao u boemskom okruženju: „Moji nisu bili posebno strogi. Nisu se opterećivali malograđanskim kompleksima da će sin u nesigurne rokerske vode. Rano sam se dohvatio stare očeve gitare, a crtao sam od malena“, prenosi Večernji list.

Počeo je svirati u dobi od dvanaest godina, gitaru i udaraljke, nastupajući u školskim bendovima, osluškujući zbivanja na svjetskoj sceni uz uobičajenu rock and roll lektiru: Stonesi, Beatlesi, Cream, Zeppelin, The Who. Premda je znao i s gitarom, „svi su htjeli da sviram taj bubanj, pa sam ga i ja prigrlio, a u muzičkoj školi dodatno učio udaraljke“. Profesionalno počinje nastupati s petnaest, a ranih 70-ih svirao je s Husom u bendu primjerena naziva, Ab ovo. Prvi pravi angažman ponudio mu je Drago Mlinarec u Grupi 220 koja je već dominirala nacionalnom rock scenom i s Pikom na bubnjevima potpisala singlicu Prva ljubav / Povratak. Nakon Grupe 220 (s kojom snima i drugi album Slike) put ga odvodi u grupu Time kojoj se Piko priključuje u poznijoj fazi karijere, u međuvremenu sudjelujući i na Mlinarčevim solo pločama, poput A ti se ne daj (1971), Pjesme s planine (1972) i Rođenje (1975).

Svestranu umjetničku osobnost dokazuje 1978. ulogom privlačnog studenta u filmu Ljubica Kreše Golika, ali u to vrijeme novi val već prodire na globalnu scenu. Pridružuje se Parnom valjku (singl-ploča Od motela do motela, a kasnije i odličan album Gradske priče), a već iduće godine sjeda u producentsku stolicu i zvučno oblikuje singlicu Prljavog kazališta Moj je otac bio u ratu, te istoimeni debi s kojim se ekipa iz Dubrave, uz Pikovu pomoć, gotovo preko noći uspinje na vrh jugoslavenske rock scene. Nerijetko prepleteni, događaji se nižu kao na traci. Počinje se družiti s osebujnim Jurom Stublićem i postaje zamašnjak u grupi Film, na bubnjevima i kao producent. Tko zna kako bi bez njega zvučao epohalni mini album Live u Kulušiću, kao i Hourin Crno-bijeli svijet gdje je Kazalište posegnulo u vrelo ritmički propulzivne ska glazbe. U producentskom i dizajnerskom smislu surađuje i s (VIS) Idolima i Električnim orgazmom, beogradskom new wave frakcijom koja je u Zagrebu uvijek imala brojne sljedbenike, a također i sa Zvijezdama, Dugmetom, pop-kvartetom Xenia i Đavolima, da bi koncem 80-ih pomogao Davoru Gopcu da Psihomodo Pop konačno postavi na čvrste sviračke noge. Sporadični solo projekti, Bubnjevi na suncu (1991) i Peaceful World (1997) protkani su drugačijom vrstom emocije, ali to je opet klasični Piko: senzibilan, kreativno znatiželjan, u potrazi za nečim svježim i slabo istraženim. Na Peaceful World okupio je mnoge iz starog društva – Maxa Juričića, Pađena, Janka Mlinarića, Divljana i Gileta, Bradu iz Psihomodo Popa, uz Jasnu Bilušić na povremenim vokalima. Društvo možda jest „staro“, ali rezultat je opet originalan i autentičan, s potpisom jedne od najsvestranijih osobnosti domaćega rocka.