Svekolika razdraganost prezadovoljne publike

Brojne činjenice idu u prilog tome da smo zemlja s velikim kontinuitetom glazbeno-umjetničkih zbivanja, i to unatoč povijesno-političkim zavrzlamama koje nas u ovom dijelu Europe nisu zaobilazile. Recimo, neorenesansni zidovi karlovačke palače čuvaju jednu od najstarijih europskih glazbenih škola, Hrvatski glazbeni zavod broji dvjestotinjak godina od utemeljenja, Zagrebački solisti ove godine već osmišljaju sedamdeset i drugu sezonu, a stogodišnji Zagrebački (gudački) kvartet smatra se već neko vrijeme najstarijim takvim ansamblom na svijetu. Dug vijek stoji i iza Zagrebačkoga kvarteta saksofona koji je nedavno napunio trideset i peti rođendan, obilježen prigodnim koncertom.

Glazba se u laskavom G-duru smiješila na samome kraju nastupa nagrađenog
ovacijama u povodu 35 godina Zagrebačkog kvarteta saksofona / Snimio Nikola Smetko

Ondje su nastupili časni utemeljitelji ansambla iz 1989, tada još diplomanti Muzičke akademije u Zagrebu iz klase Josipa Nochte: sopran saksofonist Dragan Sremec, alt saksofonist Goran Merčep, tenor saksofonist Saša Nestorović i slovenski bariton saksofonist Matjaž Drevenšek. Otada nadalje svi su oni bez iznimke, kao solisti i članovi kvarteta, nastupili s brojnim uglednim domaćim i stranim orkestrima i istaknutim dirigentima poput Pavla Dešpalja, Vjekoslava Šuteja, Klausa Arpa, Hansa Grafa i Davida Itkina, pritom zaslužili visoke nagrade Milka Trnina, Judita i Vatroslav Lisinski, na nastupima ugostili brojne soliste: saksofoniste Claudea Delanglea, Vincenta Davida, Branforda Marsalisa i Eugenea Rousseaua, pijaniste Itamara Golana, Davida Gazarova, Lydiju Artymiw i Danijela Detonija, kao i čembalista Pavla Mašića. Svojim su inspirativnim tumačenjima potaknuli vodeće hrvatske i slovenske skladatelje, kao i Novozelanđanina Nevillea Halla ili Amerikance Davida DeBoora Canfielda i Jona Irabagona na skladanje više od šezdeset djela. A danas su, kao profesori i prorektori na zagrebačkoj i ljubljanskoj Akademiji, još uvijek vrlo zanimljivi interpreti.

Na početku koncerta nastupili su samostalno s izvedbom pregledno protumačenih i njima posvećenih Šest krokija, kratkih glazbenih skica u kojima su se uz pomoć maštovitih, unikatno umreženih saksofonskih dionica plastično nazrela sjećanja Borisa Papandopula, otrgnuta iz njegovih kasnih, snenih životnih misli. Snažnom dojmu pridonio je i poredak saksofon(ist)a slijeva nadesno, od tenora, preko baritona i alta, do soprana, skoro obrnut standardnome poretku koji se koristio u nastavku večeri.

Najprije u iznošenju Kvinteta za klavir i puhače u Es-duru, op. 16 Ludwiga van Beethovena, gdje je kao gost nastupio naš ponajbolji pijanist mlađe generacije Lovre Marušić, osvajač srebrne medalje i specijalne nagrade Robert Schumann na prestižnom pijanističkom natjecanju International Telekom Beethoven Piano Competition 2023. u Bonnu, kao i srebrne medalje na natjecanju International Piano Competition 2021. u Clevelandu. Njegov doprinos zahtjevnoj obradi Saše Nestorovića bio je golem i genijalan, pogotovo u najopsežnijem uvodnom stavku Grave – Allegro ma non troppo u kojem je, svirajući velikodušno, precizno, krajnje muzikalno i elastično donekle podilazio starijim kolegama koji su do neke mjere ipak zapustili dotadašnji posve uravnoteženi suzvuk. Srećom, stvari su već u idućem stavku Andante cantabile krenule nabolje, u dvjema kontrastnim epizodama obilježenima tužnim duetom i plemenitim solom, a još bolje u završnom odlomku Rondo: Allegro ma non troppo s lovačkim 6/8 ritmom, šarmantnim molskim odlomcima i bujnim raspoloženjima, sve do code u Haydnovu stilu.

Nešto drugačiji solistički pristup ponudila je precizna japanska pijanistica Sae Lee koja je na Conservatoire national supérieur de musique u Parizu kod Michela Béroffa i Érica Le Sagea s najvišim ocjenama diplomirala klavir i komornu glazbu. Naime, njezin tehnički (pre)naglašen stil bio je zapravo idealan za, reklo bi se, neovisnu solističku dionicu unutar Klavirskoga kvinteta u g-molu, op. 57 Dmitrija Šostakoviča u obradi Dragana Sremca. Stoga je dramatičan početak s Preludijem i četveroglasnom Fugom, izazovnom i puhačima, podsjećao na Bachova prestižna ostvarenja, ali i na Šostakovičeve buduće Preludije i fuge, op. 87, napisane sredinom 20. stoljeća. U svome slijedu bili su lijepo opisani bučni Scherzo i opušteni Intermezzo s laganom, u biti jednostavnom glazbom povrh nježnog, neprekinutog basa. Na taj su način glazbenici također izgradili fin i strastven vrhunac, prenesen Finalu s klavirskom dionicom tematski izraslom iz početnih glazbenih ideja.

S vremenom su nadošle i druge ideje, a glazba se u laskavom G-duru smiješila na samome kraju nastupa nagrađenog ovacijama i svekolikom razdraganošću prezadovoljne publike.