Sugestivna opsesija fikcijom

Od romana Sreće nema drugdje (2009), osebujne proze Salonski pilko (2013), zavičajnog romana s krimi elementima BubadeStruktor (2017), Tunin poučak (2018), Smrt u Kroaciji i druge pripovijesti (2020), približavamo se najnovijem naslovu koji otkriva pripovjedački senzibilitet našeg autora, nudeći nam fragmente i epizode (roman od novelètā), u pomalo tajanstvenoj sintagmi inventivnog naslova Moći punog Mjeseca (iliti: Valda). U osamnaest poglavlja (priča!) Franjo Deranja povezuje stvarne likove i događanja u autobiografskoj potrazi za svekolikim preobrazbama života. U tom je nukleusu kreativnosti naglašen spoj uobrazilje i stvarnosti pa možemo istaknuti autorovu posvećenost fikciji, izmišljanju, koja je važan dio njegova spisateljskog prosedea. Tako se pripovjedni, romansijerski kontinuitet spaja sa sugestivnom fikcijom fabule. Dovoljno je upozoriti na neke naslove koji promiču priču (Ribetina, Valda, Koljeno).

Izd. Naklada Kvarner, Gradska knjižnica
Crikvenica, Grad Novi Vinodolski, 2025.

O fenomenu čovjekove egzistencije, o svekolikim neizvjesnostima suvremenog bivstvovanja, autor se precizno odredio, tako da njegova vizija svijeta pojašnjava slojevitost inventivnih poruka kojima je sklon. Tako ćemo od romana Sreće nema drugdje slijediti moralnu vertikalu osovljenog pojedinca koji se traži i nalazi u metafori Ljubavi, u memoarsko-autobiografskim reminiscencijama u kojima se fokusira prihvaćenost, tolerancija i gnomski, plemenski, obiteljski model suosjećajnosti koji autor bez moraliziranja promiče u fenomen Dobra (Salonski pilko). I dalje se suočavamo s intenzivnim romansijerskim konceptom u srazu Dobra i Zla (BubadeStruktor). To nadahnuto, senzibilizirano motrenje životnih prioriteta osmišljeno je u romanu Tunin poučak. I tako dolazimo do koncentriranih, čak paradoksalnih viđenja do sintagmi koje teže aktualnosti u kojima je neminovno traženje istine i neizbježna ljubav. Zaključak se sam izriče: pisci su skloni pisanju u kojem su prisutni aktualno Vrijeme i vjernost odabranim temama.

U novoj knjizi Moći punog Mjeseca spaja se uobrazilja sa stvarnošću: 18 sugestivnih naslova koji su opsesija fikcijom otvara nam taj nukleus kreativnosti. Galerija autobiografskih zapisa oživljava stvaralački šarm naracije ostvarujući pripovijesti nadahnute stvaralačkim nukleusom: „Eto, kamo sve može odvesti mjesečarenje! U vrijeme užbe, kako moji Primorci zovu noć punog Mjeseca. Moć punog Mjeseca! Može nas odvesti u neke predjele našeg planeta kamo ne bismo pošli ni u bunilu. Pa, onda, niti – u snu?! Ali nije to preporučljivo! Tako odlutati... Čovjek se može naći u čudu, kao usamljena, zalutala sitna riba – bez jata! Da mi je, katkad, biti morski pas!?“

Da bi se osjetili ti kreativni pomaci, taj zamah pripovijedanja dodat ću nekoliko životvornih naslova: Antoine, Ribetina, Valda – djevojčica s oblaka, KOLJENO... Umijeće pripovijedanja! I o tome je riječ. Autor koji se vraća svojim odabranim temama. A to je žudnja za istinom i ljubavlju. U ovim nadahnutim pričama postoji i tzv. ironijski odmak. Autor ga uvijek ima „pod rukom“.

U knjizi Moći punog Mjeseca pojavila se pod brojem 13 čudesna priča KOLJENO I CAMIÑO. S našim autorom već smo uplovili u njegov kreativni nukleus. I srodna duša koju traži (i za kojom žudi!) postala nam je bliskom. I to je osebujno, pripovjedno umijeće, čudesna meštrija da se čitatelju čini kao da autor piše „jednu te istu knjigu“. Spomenuta priča KOLJENO eklatantan je primjer pripovjedačke meštrije: „Imam poteškoća s nogom... Na specijalističkom pregledu ortoped bi to operirao i to čim prije?! – Radimo tristo takvih operacija godišnje! Odrežemo ovdje i ovdje – pokaže mi rukom iznad i ispod koljena – ugradimo zglob kadavera i, nakon tri mjeseca na štakama, imate koljeno kao novo – rekne mi kirurg rutinirano.“

Pripovijest teče glatko! Oduhovljuje i pitanje smisla. Odabrano je rješenje: treba hodati. Jednostavnije ne može biti: „Ne osjećam noge. Ne osjećam niti bol u koljenu, desnom koljenu. Do nekidan boljela su me oba koljena, listovi potkoljenica, tabani, pete. Boljela me duša. Boljelo me čitavo tijelo. Sada ne osjećam više ništa. Nikakvu bol. Jesam li uopće živ? Altruizam i optimizam pravi je odgovor na ovo pitanje...“