Skromna selekcija u toplom otočkom zagrljaju

O jubilarnom je SLUK-u teško razmišljati bez sentimentalnog putovanja u prošlost. Pokrenut 1969. pod imenom Jesen u Opatiji – lutke za djecu i odrasle od početaka stavlja u središte upravo lutkarski izraz. Na trećem susretu u Rijeci 1971. ključan je okrugli stol gdje se raspravljalo o odnosu prema svjetskoj lutkarskoj organizaciji UNIMA-i te o stručnoj smotri koja bi trebala biti bijenalnog karaktera.

Iz predstave Bomboniera variete! GKL-a u Rijeci

Tada je ujedno otvoreno i pitanje osnutka posebne katedre za lutkarstvo na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, ali i ne manje važno pitanje tiskanja stalnoga lutkarskog časopisa. Danas je bez UNIMA-e bijenalni festival kakav poznajemo nezamisliv, iako ga, paradoksalno, upravo ta naslonjenost na spomenutu organizaciju ograničava, jer se prijaviti mogu isključivo članice i to s po jednom predstavom. Što znači da je u protekle dvije godine pred selektorom Goranom Smoljanovićem bilo svega šesnaest predstava od kojih je u natjecateljski program odabrao deset. Mali broj ako ga usporedimo primjerice sa susjednom Slovenijom gdje selektora očekuje pedesetak predstava u konkurenciji za srodno Slovensko bijenale lutkarskih autora. S druge strane, dočekali smo željenu profesionalizaciju, iako nešto kasnije od zamišljenog, na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Dočekali smo i ugašenu prvu stručnu publikaciju LuKa, ujedno Glasilo Zagrebačkog kazališta lutaka, koja je izlazila od 1995. do 2013. Tu je i novina u vidu osiguravanja trajnog domaćinstva Osijeku.

Nove stare boljke

Ono što 30. SLUK čini sličnim prethodnim godištima pripada standardnim boljkama hrvatskog lutkarstva. Premala selekcija, iako pamtim godine kada su u konkurenciji bile sve prijavljene predstave, ali i godine dubokih redateljskih kriza, koje na zadnja dva SLUK-a mijenja kriza dramaturgije, odnosno upisivanje previše riječi u kôd predstave, nedovoljna pročišćenost, a time i drukčije razmišljanje bilo o lutki, predmetu, svjetlu ili tijelu glumca animatora. Smanjen je broj studentskih predstava pa smo ove godine mogli vidjeti svega jednu, Petrica Kerempuh na Vašaru, prisutnu i na PIF-u i na Lutkokazu. Iako naše nacionalne kuće, poput Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, sporadično produciraju lutkarske predstave kao što je nagrađeni Šapat duše (2023) u režiji Tamare Kučinović, valjalo bi promisliti zašto one ne nalaze svoje mjesto u ionako ograničenoj selekciji.

Tu je i ne manja važna kriza recepcije jer su prošla vremena dolazaka Anatolija Kudrjavceva, Dalibora Foretića, Marije Grgičević ili recentnije Nataše Govedić, a festival je prepušten vjernim kroničarima poput Olge Vujović i glumice Marijane Petrović. Kritičara mlađe generacije, bilo lokalnih bilo iz Zagreba, jednostavno nema. Zatvaranje u usko specijaliziranu nišu u široj slici vidim višestruko štetnim, pogotovo jer su naši najveći festivali poput Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara medijski zatvoreni, dok miješanje različitih utjecaja i estetika, time i pogleda, posljedično može dovesti do željene propulzivnosti te izmicanja promatranja lutkarstva kao nečega što pripada uvriježenom prostoru djetinjstva.

Iz predstave Misto di raste lavandulilili Kazališta lutaka Zadar / Ustupilo DK Branka Mihaljevića u Osijeku

Toplina Mediterana
i raspršena sjećanja

Viđene predstave odraz su dulje stagnacije unutar hrvatskog lutkarstva i već spomenutih problema ne samo u iznalaženju novih redateljskih imena, o čemu je pisao Igor Tretinjak u Vijencu br. 659, nego i u odavno vidljivim dramaturškim pukotinama. Nerijetko su rukavci priče gusti i nejasni (Orašar i Mišonja, LOFT), vjerno transponiraju operni predložak bez stilskih i scenskih inovacija (Ero s onog svijeta, ZKL) ili su unutar zadane opće strukture bajke (Bajka sva od šećera, Kazalište Virovitica i GK Joza Ivakić Vinkovci).

Predstave koje su ove godine ponudile nešto više od umivene klasične reprezentacije vidljive u primjerice Zlogrbi Rije Trdin u režiji Lovorke Trdin i produkciji Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu, pripadaju ujedno i mogli bismo reći novim tendencijama hrvatskog lutkarstva. Riječ je o nagrađenoj Misto di raste lavandulilili Kazališta lutaka Zadar u režiji Vanje Jovanovića prema tekstu Vanje Jovanovića i Patrika Gregureca te autorskom projektu Matije Solce Bomboniera Variete! GKL-a Rijeka. Obje predstave na posve različitim registrima karakterizira snažan autorski glas i posvećen rad s glumcima animatorima.

Misto di raste lavandulilili Kazališta lutaka Zadar već nas dojmljivim oblikovanjem scene Marija Tomaševića s odvojenim, golim crvenkastim hridima, koje podsjećaju na samotne vulkanske otoke i sitnim lutkama, odvodi na usamljen i dalek, tvrd i topao otok sa svega tri stanovnika i usahlim maslinama. Tamo je sve moguće. Razgovarati s kokošima, letjeti na galebu i prvi se put zaljubiti. Toliko dječje snažno ispod zvjezdanog neba da osim Vlahom djevojčica Đulija postupno biva opčinjena i samim otokom, iako su tamo svi „pomalo šempjasti“. Mnogo je nježnosti i detalja, klapskih tonova i trčanja za trajektom, ali i jezične zaigranosti utkano u ovu predstavu. Glumci animatori u puderastim lanenim kostimima te njihove lutke odraz su mentaliteta, krute u stop animaciji, slobodne u glumačkoj suigri. Svađe se odvijaju glasnim „lilililililili“, suze su skrivene kad se pjeva bodulski blues. Mnogo je humora u dinamici igre Vlahe i njegova kokošjeg zbora maštovitih imena od Cvite 1, 2, 3 do metateatarskog „kokuna“ (odnosno pijetla) Marija Tomaševića, ali i u dobro poznatim dramskim lukovima dalmatinske majke koju sugestivno i iznimno donosi Irena Bausović Tomljanović, zatvorenosti oca koju s mjerom donosi Juraj Aras dajući ritam na gitari čitavoj izvedbi. Toplina koju zajednički donose Lino Brozić kao Vlaho i Ana Cmrečnjak kao Đulija fino zaokružuju jednu od ljepših posveta Mediteranu u našim kazalištima. I potvrđuju Vanju Jovanovića kao jednog od propulzivnijih autora i redatelja mlađe generacije, čiji su interesi taman dovoljno široki da pokrivaju i lutkarstvo.

Autorski projekt slovenskog multidisciplinarnog umjetnika Matije Solce Bomboniera Variete! GKL-a Rijeka, rizična je i za naše pojmove eksperimentalna predstava koja obuhvaća osobna i kolektivna sjećanja na jedan grad, Rijeku, koji je tijekom stotinu godina promijenio devet država u kaotičnom kaleidoskopu kotača sreće koji okreće publika. Svaka će čokolada – Seka, Griotte, Bajadera i Fontana – zazivati novu osobnu priču koja će se pretakati u kolektivna mjesta memorije. Nekad će ta priča biti bolna, poput one Petre Šarac gdje za stolom više nema oca, nekad će biti nevjerojatno ludička poput one Tilena Kožamelja gdje se Algom oživljava hrčak, a nekad će biti iznimno glumački nadahnuta poput one Damire Orlića u svijetu vesterna. Ispred nas u teatru sjena i iznad nas na grafoskopu uporno i bezuspješno hvatamo simbole Rijeke od Pičmana i torpeda do posvete Juriću sa Sušaka. Hvatamo i vlastita sjećanja koja se rasplinjuju u fantastičnoj uigranosti riječkog ansambla i pokušaju dramaturškog zaokruživanja Magdalene Lupi Alvir. Dokumentarna i ritmična, krhka i suluda, Bomboniera Variete! predstavlja nužni iskorak da gledamo drugo i drukčije u tek naoko raspršenoj kriški života.