Prvi akademski kipar, veliki pjesnik i zagonetni donator

Dovršivši petogodišnji studij na venecijanskoj Academia di Belle Arti, kipar Ivan Rendić (1849–1932) stiže u rujnu 1873. u Zagreb, s nadom da će uspjeti potaknuti Zemaljsku vladu da mu stipendijom omogući nastavak usavršavanja u Firenci kod slavnog talijanskog kipara Giovannija Duprèa. Za svog tromjesečnog boravka, izrađuje nekoliko portreta, među kojima i filologa Frana Kurelca, čije je sadreno poprsje predstavio javnosti, izloživši ga u dvorani Hrvatskog sabora, te u izlogu trgovine M. Krešića u Ilici 12. Kurelčev portret izazvao je val pohvala, a taj je uspjeh urodio i željenom dvogodišnjom stipendijom. Kao izraz zahvalnosti, Rendić samoinicijativno najavljuje izradu mramornog poprsja preminuloga pjesnika Petra Preradovića, kao poklon zbirci Narodnog muzeja. No nastavak školovanja i teške materijalne prilike nisu mu dopuštale besplatan rad, a time niti ostvarenje ove domoljubne geste. I mada je prvi susret s izvedbom Preradovićeva lika ostao nerealiziran, Rendić će u godinama koje slijede dobiti jedinstvenu priliku izraditi oba zagrebačka spomenika pjesniku, nadgrobni i javni, stvorivši djela koja su obilježila njegov cjelokupni opus.

Ivan Rendić, Petar Preradović, oko 1960. / Arhivska fotografija HAZU

Prvi hrvatski akademski kipar

U razdoblju od ovog prvog Rendićeva boravka u Zagrebu do trenutka angažmana na izradi spomenika Petru Preradoviću proći će gotovo dvadeset godina. U međuvremenu, Rendić je stekao ugled i popularnost, upisavši se u povijest kao prvi hrvatski akademski kipar čija se javna plastika skladno uklopila u prostore grada, u kojem je između 1879. i 1914. godine podignuto deset njegovih spomenika, spomen-ploča i jedna fontana, te trinaest nadgrobnih spomenika, na grobljima Mirogoj i Šestine. Taj je niz započet s četiri poprsja junaka kista i mača, slikara Klovića i Medulića, te vojskovođa Frankapana i Jurišića, postavljenih na Zrinskom trgu, prvom u nizu od osam trgova s uređenim parkovnim perivojima, poznatijih kao Zelena potkova. Oblikovanjem te urbanističko-parkovne cjeline, započete 1870-ih, stvoren je prezentacijski prostor, koji Lacko Mrazović u članku objavljenom u Viencu 1874, zamišlja kao budući „muzej pod vedrim nebom u kom će stotine njih kao iz žive knjige učiti poviest narodnu“.

Za početak realizacije ovog oprostorenog kulturno-političkog programa, Rendić se nametnuo kao logičan izbor. Nakon završetka školovanja zdušno je prihvaćen u domaćoj sredini, velikim dijelom zahvaljujući i čestim novinskim napisima te ilustracijama njegovih djela, u čemu je osobito bio revan Matičin časopis Vienac. Redovitim informiranjem čitateljstva o Rendićevu umjetničkom razvoju, ujedno su se nastojali stvoriti uvjeti da prvi hrvatski akademski kipar dobije mogućnost života i rada u Zagrebu, u kojem tada vladaju isključivo strani umjetnici.

Naime, do Rendićevih prvih djela, Zagreb krase samo dva spomenika, oba bečkog kipara A. D. Fernkorna: spomenik Banu J. Jelačiću na glavnom trgu (1866) i Sv. Juraj ubija zmaja, od 1867. na ulazu u park Maksimir. Ipak, unatoč brojnim poslovima te gotovo potpunom izostanku konkurencije, Rendić u Zagrebu, u kojem se nastanjuje u dva navrata, od 1877. do 1880. te od 1899. do 1903, ne uspijeva za sebe i svoju obitelj osigurati dulje razdoblje sigurne egzistencije. Oba ga je puta prisiljen napustiti, slijedeći narudžbe i posao na objema stranama Jadrana, živeći uglavnom u Trstu.

Zagonetni donator

No od Rendića se i nadalje naručuju spomenici predviđeni za javne gradske prostore. Početkom 1892. godine Stjepan Miletić (1868–1908), budući intendant Hrvatskog narodnog kazališta, a tada 24-godišnji student filozofije u Beču, želeći ostati anoniman, naručuje kod Rendića posredstvom Milana Šrepela spomenik Petru Preradoviću (1818–1872), kao poklon svome rodnom gradu. Iako je prošlo dvadeset godina od Preradovićeve smrti, popularnost ovog ilirskog pjesnika nije izblijedjela. Ostao je zapamćen kao autor brojnih stihova koji su postali romantični mobilizatori nacionalnih osjećaja. Njegovi posmrtni ostaci, zahvaljujući sabranim novčanim prilozima, dopremljeni su iz Beča i sahranjeni u mirogojskim arkadama 14. srpnja 1879.

Premda je Preradovićev nadgrobni spomenik također Rendićevo djelo, javni je gradski spomenik za umjetnika predstavljao posve nov kiparski zadatak. Vijest o anonimnom hrvatskom rodoljubu koji je Preradoviću odlučio podići spomenik vrijedan 12 tisuća forinti, ubrzo je odjeknula u javnosti.  Tko je zapravo bio Stjepan pl. Miletić i zašto baš spomenik Preradoviću? Doktor filozofije, književnik, dramatičar i kazališni intendant, iz imućne vojničko-trgovačke obitelji, zahvaljujući djedu po majčinoj strani, zagrebačkom trgovcu i privredniku Anastasu Popoviću, financijski je dobro zbrinut te se, kako je sam rekao, može „smatrati milijunarem“. Mada generacijski pripadnik moderne, te pristaša mladih u književnosti, veliki je štovatelj hrvatske pjesničke tradicije, osobito Demetera i Preradovića. No, postoji još jedna, obiteljska poveznica s Preradovićem. Prema svjedočenju njegova sina Oktavijana, pionira naše kinematografije, Preradović je bio blizak prijatelj Stjepanova oca, te su se obojica udvarala Maci Popović, koja se na kraju udala za Miletića, a Preradović im je kavalirski na vjenčanju darovao sonet o obiteljskoj sreći, Krasno jutro.

Veliki hrvatski pjesnik

Rendić u svibnju 1892. donosi dvije verzije nacrta, a Šrepel odabire onaj reduciranih vojnih atributa. Sam kipar predlaže i smještaj spomenika u parku sa zapadne strane Akademijine palače, koji bi s vremenom dobio svoju simetričnu i simboličku protutežu na lijevoj strani, u spomeniku književniku Ivanu Gunduliću. U studenome 1893, kada se spomenik već nalazi u bečkoj ljevaonici F. Pönningera, Miletić izlazi iz anonimnosti izvješćujući Gradsko zastupstvo kako je „pobuđen zanosom rodoljuba […] poštujući uspomenu velikog hrvatskog pjesnika Petra Preradovića naručio ovaj spomenik slavnom Hrvatu“, a izvedbu povjerio kiparu Rendiću. Ujedno traži da Gradsko zastupstvo odredi njegovu lokaciju, zbog čega Grad naručuje izradu kartonske šablone spomenika u punoj veličini, kako bi se pronašlo najprikladnije mjesto za njegov smještaj. Konačnu odluku donosi Građevno-gospodarsko-politički gradski odbor, odredivši 4. kolovoza 1894. južnu stranu Akademičkog trga, nastavak Zelene potkove, iza zgrade Kemijskog laboratorija. Predviđeno postavljanje spomenika u rujnu 1894. odgođeno je zbog nepripremljenosti odabrane lokacije, na kojoj je još bilo potrebno urediti perivoj i plato za spomenik, a radovi se povjeravaju arhitektu Ivanu Plochbergeru. U listopadu 1894. Rendić postavlja spomenik, međutim, zbog nepovoljnih vremenskih prilika, otkrivanje spomenika odgađa se za proljeće 1895. Večer uoči svečanosti, 22. svibnja, kao i na dan otkrivanja, u Narodnom zemaljskom kazalištu uprizorena je Preradovićeva drama Kraljević Marko u Miletićevoj režiji.

Spomenik je napokon svečano otkriven 23. svibnja 1895. Na visokom kružnom, dvobojnom, mramornom postolju, smješten je lik pjesnika u kontrapostu, s desnom nogom koja iskoračuje preko ruba postolja, s naturalistički detaljno prikazanim utorima na potplatu te vojničkoj čizmi. Preradović je odjeven u generalsku uniformu, ležerno zabačenog vojnog plašta preko leđa. U desnoj ruci, prebačenoj preko lijeve, drži pero, a u lijevoj svitak papira. Realistično prikazani nabori odjeće odaju dojam trenutka u kojem se pjesnik zaustavio kako bi ga kipar mogao portretirati.

Rendić je Preradovića prikazao prvenstveno kao pjesnika, u pomalo teatralnoj pozi recitatora, dok su vojnički atributi samo podsjetnik na njegov vojni poziv. Na kružnom postamentu, podignutom na poligonalnoj bazi, aplicirana je lira ovijena pozlaćenim lovorovim vijencem, simbol pjesništva te duhovnih i junačkih postignuća, dok je na bazi smještena kamena kartuša s jednostavnim natpisom: PETAR PRERADOVIĆ HRVATSKI PJESNIK 1895. Na stražnjoj strani postamenta upisano je darovateljevo ime. Uglove postolja Rendić naglašava često korištenim ukrasom, volutama s akantom. Spomenik je bio okružen četverokutnom ogradom, s četiri kamena stupića povezana metalnom šipkom. Otkrivanje spomenika pratio je bogat umjetnički program u kojem su sudjelovali pjevački zborovi i kulturno-umjetnička društva. Među prisutnima su bila i pjesnikova djeca, te sam donator Miletić. Spomenik je otkrio tadašnji zagrebački gradonačelnik Adolf Mošinsky istaknuvši da „prima spomenik u ime glavnog grada i da ga predaje cijelomu narodu“.

Spomenik na Trgu Petra Preradovića

Od samog postavljanja Društvo umjetnosti, nezadovoljno odabranim smještajem spomenika na zaklonjenom mjestu s pozadinom koju čine stražnja fasada i krov Kemijskog laboratorija s 30 dimnjaka, potiče njegovo premještanje. Ta se tema aktualizira 1910. kada Grad raspisuje arhitektonski natječaj za uređenje Trga Petra Preradovića, a o smještaju spomenika razmišlja se na temelju promišljenih urbanističkih studija. Međutim do preseljenja dolazi tek 1954. kada je bez ograde premješten na sjeverni rub Trga Petra Preradovića, kako bi njegovo mjesto zauzela nova spomenička kompozicija Frana Kršinića Taoci. 

Čvršće arhitektonsko okruženje, s pravoslavnom crkvom kao pozadinom, stvorilo je zahvalniji okvir Preradovićevu spomeniku, koji se upravo zahvaljujući svojoj nemonumentalnosti skladno stopio s prostorom i postao neizostavnim dijelom vizure omiljenoga gradskog trga. Stoga, ako procjenjujemo opravdanost spomenika na temelju njegova dosezanja barem jednog od ključnih kriterija: ambijentalnog, memorijalnog, estetskog ili umjetničkog, za Rendićev spomenik Petru Preradoviću možemo reći da je uspješno „osvojio“ svoj prostor, ne samo pukom materijom, nego prije svega simboličkom popudbinom kulturno-povijesnog trenutka u kojem je nastao.