Pružiti priliku manje poznatim izvođačima naša je odgovornost

Kad je prije desetak godina zagrebački INmusic nominiran za prestižnu nagradu u kategoriji najboljih europskih festivala srednje veličine, vijest je u domaćim medijima prošla razmjerno nezapaženo, kao da se priznanja i nagrade podrazumijevaju same po sebi. Skloni smo zanemariti činjenicu da iza priznanja svake vrste, a osobito onih s područja masovnih kulturnih okupljanja, beziznimno stoji ustrajan i mukotrpan rad za čiji su uspješan ishod uvijek potrebna najmanje tri elementa: organizacijska dovitljivost, financijska izdržljivost i (ne manje bitno) strastvena posvećenost samoj glazbi. Ugled „skrivenog europskog festivalskog dragulja“, kako ga je opisao renomirani glazbeni britanski tjednik NME, nije lako steći, ali ga je još teže očuvati.

Agilna ekipa Zorana Marića, direktora festivala i njegova spiritus movensa, nema se namjeru opustiti / Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

No čak i letimičan pogled na postavu 17. izdanja INmusica koji se od 23. do 25. lipnja održava na jarunskom Otoku hrvatske mladeži – francuski duo Air, trip-hop šampioni Massive Attack, irska indie rock atrakcija Fontaines D.C., potom Kasabian, Kim Deal, Michael Kiwanuka, The Streets i drugi, uključujući naše Dunije, Tidal Pull... – svjedoči da se agilna ekipa Zorana Marića, direktora festivala i njegova spiritus movensa, nema namjeru opustiti. Neka iskustva, dojmove i zapažanja Marić je iznio u razgovoru za Vijenac uoči trodnevnog jarunskog glazbenog summita.

„U početku, prije 19 godina, a tada smo još bili aktivni s projektom Multikultura, nitko nije mogao zamisliti da ćemo postići europsku i svjetsku reputaciju, da će nam u goste dolaziti bendovi vrhunske klase i da će nas zastupnici najvećih svjetskih bendova uvrstiti u festivalsku A-ligu. Kad smo počinjali, željeli smo napraviti najbolji mogući festival, najprije na razini Hrvatske, a zatim smo shvatili da možemo uspjeti i na europskoj i svjetskoj razini. Ustvari, postigli smo jedinstven spoj u smislu da smo po kapacitetu najmanji festival od festivalske A-lige, ali s najvećim imenima. A i s najpovoljnijom cijenom ulaznice u Europi, prilagođenoj našem standardu. Zato izvođači, prepoznajući našu programsku orijentaciju, rado nastupaju kod nas i žele biti dio tog društva uglednih izvođača koji su već svirali na festivalu. Uostalom, u suvremenoj glazbi brzo se dozna tko je kvalitetan, a tko nije. Naša programska koncepcija ne svodi se na dovođenje izvođača kratkog daha s jednim hitom, poput onih na Eurosongu. Dosegnuti rezultati i međunarodna priznanja potvrđuju da INmusic zaista jest najznačajniji međunarodni kulturno-turistički događaj u Zagrebu i u Hrvatskoj.“

Iako ste uvijek vodili računa o žanrovskoj raznolikosti, a osobito o svjetskoj glazbi, INmusic se profilirao kao pretežito rock festival. Slažete li se?

Tako je. To je umjetnički izričaj koji je nama zanimljiv, a glavni nam je kriterij u sastavljanju programa ono što bismo mogli nazvati estetikom slobode. U teorijskom smislu taj izraz, estetika slobode, ima više značenja, ali već i na formalnoj, površnoj razini stvar se svodi na sljedeće: zanimljivi su nam samo oni izvođači koji skladaju iz vlastitih unutarnjih potreba, bez podilaženja publici, ne očekujući brzi komercijalni uspjeh. Tek tada se može očekivati kvalitetan rezultat u smislu trajnosti i dugoročne prepoznatljivosti, važnosti. Takva će glazba s vremenom postati ono što zovemo klasicima. Zato uvijek tragamo za izvođačima koji su, mogli bismo reći, spletom takvih okolnosti postali popularni, značajni i veliki.

Ali u svakom slučaju, slaganje programa svojevrsna je „umjetnost mogućeg“. Kako se u praktičnom smislu odvija selekcija izvođača?

Godinu i pol unaprijed svjetski izvođači objave planove o europskim turnejama, i potom se traže ponude kako bi se sve u logističkom smislu poklopilo i uklopilo na razini cijelog kontinenta. Naprimjer, želimo li nekog izvođača samo mi u južnom dijelu Europe, ali je većina festivalskih ponuda došla sa sjevera, taj se koncert neće dogoditi, jer je predaleko i logistički prezahtjevno. Nužno je da istog izvođača želi i publika u Italiji, Mađarskoj ili, recimo, Austriji. I nakon toga Ivana Jelača (programska voditeljica Festivala, op.a.) i ja procjenjujemo koji izvođači estetski zadovoljavaju naš kriterij estetike slobode. A za nju se moramo izboriti, ona se ne podrazumijeva sama po sebi.

Ove ste godine bili prisiljeni zamijeniti jednu od glavnih zvijezda, sastav Kings of Leon, koji je zbog ozljede frontmena Caleba Followilla otkazao sve europske koncerte. Srećom, brzo ste angažirali zamjenu, sastav Kasabian. Koliko je stresan organizatorski posao?

Ništa nije bilo stresnije od korone! Ali evo, događa se i to da jedan od headlinera zbog više sile otkazuje koncerte na svim festivalima, pa i na našem. Naravno, to ni za koga nije dobar ishod, niti za bend, ni za organizatore, a pogotovo ne za publiku. Kad se to ipak dogodi, nije lako dobiti nekoga tko će uskočiti samo za jedan nastup – sve turneje moraju biti zatvorene da bi uopće mogle biti održive, pa nema nikoga tko bi mogao osloboditi svoje vrijeme za jedan nastup. Srećom, industrija je brzo reagirala, pa smo brzo pronašli zamjenu, Kasabian, i zadovoljni smo što smo uspjeli. I jako nam je drago što je bend prilagodio svoje planove i uskočio kao zamjena. Oni iz Britanije dolaze samo zbog nas, nastupaju drugoga dana (24. lipnja) i vraćaju se kući.

Ali INmusic je odavno nadrastao puke glazbene okvire, premda je glazba, dakako, primarna i uvijek u fokusu. Možete li reći nešto više o ideji objedinjavanja više umjetničkih oblika na jednome mjestu?

To nam je jako važno, željeli smo u nekom smislu slijediti ideju koja datira još od vremena kad se u antičkoj Ateni na Akropoli, simbolu zapadne civilizacije, održavao festival u čast božice Atene. Ideju o tome da se cijela zajednica okupi oko vrijednosti koje su za nju presudne. Budući da je Atena bila božica mudrosti i rata, tadašnja se zajednica, da bi mogla preživjeti, okupljala upravo oko tih vrijednosti. No te društvene zakonitosti uvijek ostaju iste, samo što se mijenjaju vrijednosti i to nas opet dovodi do naše estetike slobode koju mi zagovaramo. To je osnova na kojoj se okupljaju glazbenici i svi drugi, umjetnici s područja filma, i likovnosti, koji na svoj način doprinose ideji. Glazba je u središtu, ali njezin magnetizam, njezina moć, stvaraju i ono što se događa u pozadini, ono što je važno, trajno i na neki način vječno.

Mislite i na Vladu Marteka?

Tako je. Nastavljamo suradnju s Vladom Martekom. On je nastupao i lani, a ove godine nastavljamo s njegovim duhovitim, kratkim umjetničkim formama, uključujući bedževe; na jednome piše „skoro slobodan“ (smijeh)! Njegovo pojavljivanje ujedno je hommage 50. obljetnici Grupe šestorice, suvremenog umjetničkog pokreta koji je, uz mnoge druge, Zagreb i u ono vrijeme pozicionirao na vrh svjetske likovne scene. Mislimo da treba odati priznanje toj tradiciji koja se gradila u Zagrebu, tradiciji što su je gradile umjetničke skupine poput Grupe šestorice. Ali i novovalnom nasljeđu osamdesetih. Sve je to omogućilo stvaranje dovoljno velike publike s jasnim estetskim kriterijima, a zahvaljujući njoj festival može opstati na ovaj način. Ove godine nastavljamo i suradnju sa zagrebačkim rock klubovima koji afirmiraju nezavisnost. Važna nam je usmjerenost festivala upravo na klupsku scenu. Publici omogućiti da ono što su vidjeli na festivalu mogu tijekom godine pogledati i u klubovima, a možda i obrnuto.

Ovogodišnja novina je i ono što ste nazvali silent movie. O čemu je riječ?

Da, to je novoosmišljeni program. Budući da godinama imamo sadržaj silent disco, odlučili smo ga dalje razviti i otvoriti prostor i filmskoj umjetnosti. To je ideja naše nove suradnice Marine Šafarić koja se dosjetila formata silent kina s tri ekrana na kojima će se vrtjeti filmovi triju različitih segmenata. Slušatelji, odnosno gledatelji, opremljeni su bežičnim slušalicama i biraju kanal, ovisno o tome žele li gledati animirane, dokumentarne, ili filmove o ljudskim pravima. Program će pritom birati ugledni filmski festivali, pa smo se dogovorili s Animafestom. Svi smo učili o zagrebačkoj školi crtanog filma, što je također dio ozbiljne zagrebačke umjetničke tradicije. Uz njihovu selekciju filmova, imamo ZagrebDox sa njihovim programom, a tu je i Human Rights Film Festival koji je također jasno programski profiliran, a naravno da su vrijednosti ljudskih prava nešto iza čega INmusic uvijek stoji.

Logika je festivala dovesti atraktivne svjetske zvijezde koje se uklapaju u odabrani estetski okvir. No cilj je i pružiti priliku manje poznatim izvođačima koji na velikoj sceni dobivaju bitan dodatni prostor za napredak?

Važnost INmusica je i u tome. Malo koji festival tome posvećuje pažnju, jer, vođeni logikom profita, organizatori u tome najčešće vide dodatni trošak. To je i naša osobna odgovornost, jer je svakome bitno dati poticaj u ranoj fazi karijere, kada još uvijek nije posve siguran u sebe. Voljeli bismo da je šire kulturno značenje festivala prepoznato i u Stručnom povjerenstvu za rock glazbu pri Ministarstvu kulture i medija. Za njih, INmusic iz nekog razloga nema kulturno značenje.

Osvrnemo li se na bogatu povijest festivala, možete li izdvojiti izdanje s kojim ste najviše zadovoljni?

Ne baš, sve je to bila jedna velika muka (smijeh)! Ovom smo godinom organizacijski najzadovoljniji, jer smo ispravili sve ranije boljke – primarno načelo profesionalizma jest ne učiniti nikakvu pogrešku. I taman kad smo pomislili da će ovo biti naj­elegantnije izdanje festivala, dogodi se Calebova slomljena peta. Nije neuobičajeno, ljudi se razbolijevaju, ali smo srećom i taj stres brzo riješili! Intenzitet posla u lipnju je ogroman. I naravno, nadamo se da ćemo moći krenuti u realizaciju festivala za iduću godinu.