Prekratki moderato cantabile našeg ponajboljeg jazz klavirista

I najveći glazbenici imaju heroje, a heroj Matije Dedića bio je Keith Jarrett, američki pijanistički genij kojeg smo se dotaknuli u našem – nažalost jedinom – ozbiljnijem razgovoru, u glazbenom dućanu u centru Zagreba početkom 2021. Potkrepljujući tvrdnju da njegova ljubav prema Jarrettovu opusu „prelazi sve granice“, predložio mi je da poslušam Restoration Ruin, svojevrsni diskografski „kantautorski“ kuriozitet i atipično Jarrettovo djelo stvoreno na marginama ne osobito zrelog akustičnog folka.

Ta (ne)obična crtica ne govori samo o Matijinoj nekonvencionalnosti i zanemarivanju općeprihvaćenih kanona, nego – na općenitoj razini – i o posvemašnjem eklekticizmu utkanom u umjetnički DNK našeg ponajboljeg jazz klavirista. Premda je po temeljnom umjetničkom habitusu džezist, Dedić junior u svojoj se karijeri, dugoj više od četvrt stoljeća, okušao u raznim formama i formatima, u brojnim suradnjama i kreativnim „stranputicama“ dokazujući svestranost i prilagodljivost kakvom raspolažu samo iznimni talenti.

Pritom je uvijek uspijevao ostati svoj i zato su ga svi, a ne samo žanrovski kolege, toliko cijenili. Bio je osoben i krajnje senzibilan izvođač koji je podjednako blistao svirajući tuđi i vlastiti materijal. U jednome od posljednjih intervjua (ako ne i posljednjem) rekao je da bi se u budućnosti želio posvetiti svojoj glazbi, u projektu Matija svira Matiju i tako se „malo odmoriti“ od izvođenja očeva opusa, koliko god ga poštuje i voli. Nažalost, ostalo je tek na željama...

Matija Dedić u svojoj se karijeri, dugoj više od četvrt stoljeća,
okušao u raznim formama i formatima, dokazujući svestranost i
prilagodljivost kakvom raspolažu samo iznimni talenti / Snimila Mare Milin

Rođen je 2. ožujka 1973. u obitelji koja je umjetnički rasla i širila se sa svojom publikom, pred očima javnosti. O zaslugama oca Arsena Dedića i majke Gabi Novak, vjerojatno je sve rečeno – ali ipak ne dovoljno. Vjerojatno bi veće čudo bilo da Matija nije krenuo njihovim stopama nego da jest – a učinio je to već u dobi od pet godina, kada je počeo svirati klavir, isprva klasičnu glazbu. Formalno glazbeno obrazovanje počeo je u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, a zaokružio na Umjetničkoj akademiji u Grazu, gdje je 1997. diplomirao jazz u klasi profesora Haralda Neuwirtha, austrijskog pijanista i skladatelja. S trubačem Davorom Križićem, kontrabasistom Mladenom Barakovićem i bubnjarom Krunom Levačićem sredinom devedesetih sudjeluje u Boilers Quartetu, skupini koju je magazin Time uvrstio u najuži izbor najimpresivnijih jazz izvođača izvan Engleske.

Profinjen glazbeni dodir

U retrospektivi, osnivanje vlastitoga Matija Dedić Trija potkraj istoga desetljeća pokazat će se logičnim korakom u daljnjoj evoluciji, što se čuje na iznimnim ostvarenjima Octopussy ili pak MD In NYC koji je s američkim glazbenicima snimljen u njujorškom studiju Skyline, a koncipiran od autorskih skladbi i „čitanja“ tuđih standarda kao što su Milesova Blue in Green i Maiden Voyage Herbieja Hancocka. „Ono što Matiju Dedića čini posebnim njegov je profinjen dodir, kao i način na koji se njegov poetski koncept razvija i produbljuje tijekom albuma“, zapisat će Thomas Conrad, recenzent časopisa Stereophile. I doista, ispostavit će se da su delikatnost i liričnost primarne Dedićeve odlike, bez obzira na okružje ili svirački format, pa će neki kritičari – primjerice Dan McClenaghan s renomiranog portala All About Jazz – povlačiti paralele s Hancockom ili pak Billom Evansom, još jednim Matijinim uzorom. No, to što je svijetom jazza, ali i kroz sam život koračao diskretno i senzibilno, ne znači da je riječ o glazbeniku lišenom energije; upravo suprotno, samo što se radi o unutarnjoj snazi, o virtuoznosti u kombinaciji s toplinom koju zrači tek nekolicina najvećih.

Po tome je nalikovao majci, prvoklasnoj vokalnoj stilistici u čijem se glasu prepleću elegancija, duboka sjeta, nježnost i neobična vrsta autoritativnosti. Po tome je, također, podsjećao i na oca, pjesnika i kantautora europske klase čija se britka ironija uvijek mora osluškivati i proučavati u melankoličnome ključu. Premda su se obiteljski putevi prepletali u studiju ili na nastupima (s vremenom će im se pridružiti i Matijina kći Lu), njegov avanturistički duh ostajao je netaknut – čak i kad je odavao počast briljantnoj očevoj ostavštini.

Izvrstan album Drugi pogled (2005) može se tumačiti kao bliska konverzacija s roditeljima, ali najviše s ocem za čijim je repertoarom ovdje posegnuo, birajući Arsenove pjesme nastale u najrazličitijim kontekstima: u kantautorskom, glazbenofilmskom, festivalskom. Dragulje kao što je Kuća pored mora, Ne plači ili pak temu iz TV serije U registraturi izveo je u slojevitijim džezističkim aranžmanima, ali sa zadržanom izvornom toplinom i prepoznatljivim dedićevskim melodijama. U Sve što znaš o meni gostuje otac, u Kući za ptice majka – u oba slučaja dojmljivo – no emotivni vrhunac albuma i jedan od vrhunaca svih njihovih diskografija, sedmominutna je interpretacija balade Moderato cantabile, gdje Matija ostaje sam za klavirom, evocirajući impresionističke stilizacije Keitha Jarretta.

Tiha ruka ljudskosti

Matija je također pisao glazbu za televiziju i kazalište, brišući granice između jazza i popa, zamršenih improvizacija i komunikativnih ekskurzija u području estrade, surađujući s golemim spektrom raznolikih imena, od Lidije Bajuk i Olivera Dragojevića do Boška Petrovića. Tu je naravno i cijeli niz vrhunskih jazz imena, uključujući vrsnu ritam sekciju Brada Mehldaua, suvremenog američkog pijanista s kojim ga je najlakše usporediti. Ali što god je činio, vodio je računa o onome ljudskom, skrivenome duboko u svakome od nas. „Osim što je svirao na europskoj, pa i svjetskoj razini, bio je svojevrsna tiha ruka koja je uvijek pomagala nama mladim glazbenicima“, prisjetio se gitarist i bivši suradnik Pavle Miljenović. „Bio je susretljiv u svakom pogledu, od brige oko honorara do svega ostaloga. Kad sam mu svojevremeno poslao snimljeni materijal za svoj prvi album, odmah me preporučio diskografskoj kući Croatia Records. I sigurno nisam jedini kojem je pomogao, premda je to uvijek činio potiho, ničime se ne hvaleći, pa ni svojim postignućima.“

Praznina koju je preranim odlaskom ostavio iza sebe zato se čini još većom.