Pozornica je daleko stvarnija od života oko nje

Snimio Johannes Marburg

Krešimir Krešo Dolenčić hrvatski je operni i dramski redatelj, scenarist, producent i organizator, profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Nakon završene Klasične gimnazije i klavirskog odsjeka srednje Glazbene škole Pavla Markovca upisao je kazališnu režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju Sveučilišta u Zagrebu. U svojoj redateljskoj karijeri postavio je gotovo 130 dramskih, opernih i operetnih predstava u Hrvatskoj, Sloveniji, SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Kini, režirao je u svim većim kazališnim kućama u Hrvatskoj, kao i na svim značajnijim festivalima. Dobitnik je brojnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu. Predavao je glumu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na Rice University u Houstonu i Trinity College of Music Londonu. Režirao je Verdijevu Aidu 2003. u Pekingu, s 2800 sudionika na pozornici, što je najveća operna predstava svih vremena. Na zadarskome je Forumu 7. lipnja režirao koncert Legenda o Kreši, glazbeno putovanje Krešinim životom na Danima Krešimira Ćosića. Trenutno je na repertoaru čak dvadeset predstava koje je režirao u raznim kazalištima.

Profesor ste na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, akademski ste redatelj, nedavno ste postali dobitnik Nagrade Grada Zagreba, čestitam vam na tome! Nagrada je vama i drugim ovogodišnjim dobitnicima uručena na Dan grada, 31. svibnja. Jeste li počašćeni?

Nagrada Grada Zagreba meni je možda najznačajnije priznanje koje bih mogao dobiti. Cijeli moj život vrti se oko Zagreba koji mi je puno više od rodnog grada, zavičajne topografije, govorne odrednice ili nekog sentimentalnog krajolika djetinjstva. Upisao mi se u genetski kod i preko roditelja i njihova društva, pjevanja božićnih pjesama, odlazaka u kazalište od najranijeg djetinjstva. Moj je ujak bio animator u Zagreb filmu, pa tako znam napamet sve filmove Zagrebačke škole crtanog filma. Kao klinac sam jako volio Muzički biennale. I danas se „odmaram“ slušajući suvremenu glazbu. A zahvalan sam i roditeljima i sudbini što sam išao baš u Klasičnu gimnaziju.

Zatim novi val, koji iz prve ruke doživljavam (Kulušić je bio niti sto metara zračne linije od prizemlja Klasične gimnazije i mojeg razreda), časopis Polet, čije smo novinare i fotografe gledali sa strahopoštovanjem, a kad mi je tekst izašao u Poletu, osjećao sam se kao da sam dobio Pulitzera. Pa prekrasna naša zbornica na Akademiji, s nevjerojatnim imenima. Kao studenti, osnivamo kazališnu družinu LIFT i igramo predstavu Oženih se vješticom u svim prostorima Zagreba. Onda dolazi Univerzijada i moj grad procvjeta. Ja sam asistent Magelliju, Šparembleku, Freyu, Ivici Boban i inspicijent otvaranja. Poslije ulazim u odbor prvog Markova sajma, radim prvi doček Nove godine na tadašnjem Trgu Republike, sudjelujem kao scenarist i redatelj na megadogađanju Kavana Zagreb, asistiram Relji Bašiću, na stadionu sam kad je Dinamo pobijedio Budućnost i postao prvak, Vladimir Kranjčević mi je bio direktor kad sam radio u operi… Kako li su ga samo osakatili 1971. i unazadili ga, pohapsili mu ponajbolje ljude. I digao se.

Pa opet 1991. Jednaki sklop bijednih misli i akcija napada Hrvatsku i želi razoriti i moj grad. Nisu uspjeli, hvala Bogu. Direktor sam Gavelle u ratnim godinama, radim uz to i puno koncerata, Croatian Music Forces, grad usred rata obnavlja kazalište, veliki su Dani državnosti na Jarunu… Zagrebački vremeplovci, predstava u Zagrebačkom kazalištu lutaka, sažima povijest Zagreba od početka do danas. Ana Tonković je to sjajno napisala. Kad bih zbrojio koliko je raznih događanja bilo koje sam pisao ili režirao, a koja su vezana za Zagreb, bilo bi preko stotinu velikih priredbi. I uvijek je to moj grad. Pa tako, kad primam Nagradu Grada Zagreba, puno mi je srce. Plavo. Zagrebačko. E sad, naravno, ima još nešto – ja se kao doma osjećam i u Splitu. I Dubrovniku. I naravno, svojem Đurđevcu. Kajkavac sam i obožavam taj jezik, a volim se kupati i u ostalim hrvatskim jezicima. Prelijepi su.

Vaša je predstava Ekvinocijo, nastala prema Vojnovićevu dramoletu, u produkciji 75. Dubrovačkih ljetnih igara odnijela sve Nagrade hrvatskoga glumišta za 2024. godinu. Zahvalili ste toplo i emotivno svima koji su radili na predstavi. Koliko vam znače nagrade? Mijenjaju li nešto u vašemu radu? Koje su vam nagrade najznačajnije?

Nagrade su prekrasna stvar i neopisivo važna u trenutku kad te nominiraju, pa kad ih dobiješ. Nagrada glumišta za režiju ili za predstave imam već puno. Prve sam dobio još na prvoj godini Akademije. I to Zlatni smijeh, pa priznanja Gavellinih večeri, a 1993. sam dobio i nagradu Udruženja europskih festivala za mladog umjetnika. Dubrovačke ljetne igre su me predložile. Dodjela je bila u Budimpešti. Usred rata. Ne mijenjaju nagrade nešto posebno u mojem radu. Hvala Bogu, imam posla, radim ono što volim, uživam sve više. To mi je najveća nagrada. A Ekvinocijo je posebna predstava, zapravo oživljeno autorsko djelo svih nas tamo u dubrovačkom Posatu.

Kako ste izabrali glumce i autorski tim za Ekvinocijo? Kako su Dubrovčani i Dubrovkinje prihvatili ometanje u svome prostoru, a kako predstavu? Tko je izabrao prostor Posata? Kako ste i koliko radili na jeziku?

Glumci za Ekvinocijo gotovo su se sami izabrali. To kažem jer je razgovor o podjeli uloga koji smo svečano započeli Senka Bulić i ja završio za deset minuta. Šimeta (Gorana Višnjića) sam nedugo prije toga sreo – odmah mi je sijevnulo, za Zrinku Cvitešić je Jelu napisao Vojnović, s Grgom (Goranom Grgićem) sam silno opet poželio raditi, Laru poznajem u dušu, Joško, Nika, Perica, Karlo, Maro kao Vlaho Slijepi, predivan… sve se dogovorilo začas. Posat, uvalicu gdje Dubrovčani šetaju kúčke, piju kafu i drže barke, sada svi slave kao prekrasan prostor, a zapravo su ga Dinka Jeričević, Leo Kulaš i Stanko Juzbašić odjenuli u čudo, a glumci ga posvetili. A na jeziku smo radili toliko koliko je potrebno da na svojem materinskom jeziku svi progovorimo. Prekrasno je ploviti ljepotama hrvatskoga jezika.

Ero je sigurno predstava s najduljim stažom u povijesti neke institucije u Hrvatskoj. Igra već trideset i tri sezone / Nema kazališta u kojem bi naši ispiti igrali. A to je silna šteta, jer svake godine proizvedemo nekoliko ispita koji bi bili ogromno osvježenje i iznenađenje za publiku

Ove godine imate još jednu premijeru, Goldonijeve Ribarske svađe koje radite u koprodukciji Igara, Kazališta Marina Držića i HNK. Gdje postavljate predstavu, tko su glumci i suradnici? Koliko ste se u ovim dvjema predstavama oslonili na režije Joška Juvančića Jupe?

Jupa je moj uzor, učitelj, prijatelj, profesor, on mene i dalje vodi nekim strunama kazališta. Sudjelovao sam u nastanku Ribarskih svađa prije tridesetak godina, kao ravnatelj Gavelle, kad ih je Jupa režirao (nezaboravni Ivica Vidović, Predrag Vušović Pređo, Višnjić, Joško Ševo, Edita Majić, Ksenija Pajić, Vlasta Knezović). Igrat ćemo u Muzičkoj školi. Volim taj prostor, obilježen scenografijom jedne nepostojeće kapelice Miše Račića nastale za Kostina Skupa. Grad te gleda sa svih strana. Arkulina sam tamo radio 2007, igrali smo preko dvadeset predstava. Pređo je tad opet dokazao da je živa reinkarnacija Držića. Stefano Katunar je scenograf, Željka Franulović kostimograf, Vicko Dragojević i Stanko Juzbašić rade glazbu, Maro Martinović jezik, nešto moje generacije glumaca, nešto mladih, nešto tek diplomiranih i Kazalište Marina Držića.

Dogodine se u Matici hrvatskoj organizira simpozij povodom 40 godina vaših profesionalnih redateljskih ostvarenja. Koliko ste se promijenili kao redatelj od diplome na ADU?

To sa simpozijem mi je nevjerojatno. I počašćen sam jako. A tko će i kako sve to pobrojati i razvući neke suvisle misli o moje sto trideset i tri premijere, preko dvije stotine koncerata i evenata i hrpici godina i rada na Akademiji? Sve je to tumačenje prošlosti, a teatar nastaje i nestaje u trenutku. Jesam li se promijenio? Da, svakako. Imam li tremu na prvoj probi neke predstave? Itekako, sličnu onoj kad sam bio student. Slikar Miró je rekao: „Prvi potez je uvijek slobodan, nesvjestan, no nakon toga slika je cijelo vrijeme pod nadzorom. Čak i nekolicina slučajnih brisova za čišćenje moga kista mogu sugerirati začetak slike. Drugi korak, međutim, pažljivo je promišljen.“ Tako nekako i ja počinjem. Pozornica je daleko stvarnija od života oko nje.

Na ADU, gdje ste redoviti profesor, režirali ste Becketta i praizveli novu dramatizaciju 24. travnja. Jedan od najboljih svjetskih dramatičara uvijek je aktualan, a vi ste izabrali niz tekstova na temelju kojih je nastala nova diplomska predstava. Koje ste Beckettove (anti)drame i proze izabrali?

Beckett je moja inspiracija odavno. Naprimjer, Beckettov Čin bez riječi. Dva glumca svaki za sebe izlaze iz vreće. Jednome život teče usput, rastreseno, bezvoljno, lijeno i neambiciozno. Drugi je pak savršeno umrežen, proračunat, prepun zadataka, detalja, rada, brine se o sebi i svom izgledu. Kvaka je u tome da ta dva života traju u sekundu jednako dugo i završavaju tamo gdje su i počeli. Ili pak Igra. Tri glave u urnama govore isprekidane priče prepune ljubavnih intriga, trokuta, prijevara, sumnji i obrata. Furioznim tempom. Beckett je za mene poticaj da čovjek postane i ostane zauvijek optimist.

Kako pristupate radu sa studentima? Koji i kakav ključ pronalazite u radu s mladim ljudima? Primjećujete li da su njihova sve lošija formalna izobrazba i nečitanje prepreka u radu na tekstu i predstavi?

Malo se čitaju knjige, nešto se više gledaju filmovi, ide se u kazalište. Neuronske veze rade drugačije nego meni, umjetna (ne)inteligencija gura nas ih stranu da ne bi slučajno morali nešto pročitati ili napisati. Studente učim da su svećenici svojeg poziva, da uživo, pred živim ljudima pripovijedaju svoje živote. Divnu sam generaciju sada imao. Njima nepoznat Beckett postao je klasik. Točan, britak i predložak za autorsko djelovanje. Na petoj godini, tj. drugoj godini diplomskog studija glume želim da studenti budu autori koliko god je to moguće.

Uočavate li razlike između generacija studenata? Prema kojim kriterijima izabirete tekstove na temelju kojih radite predstave? Jesu li neke od vaših predstava sa studentima zaživjele na hrvatskim pozornicama?

Candidea sam prvo radio na akademiji. To mi je bila prva generacija studenata (Goran Bogdan, Jan Kerekeš, Iskra Jirsak, Mia Biondić), pa sam ga bezobrazno radio u Gavelli poslije. Uspjeli smo. Dosad su ispiti u mojoj klasi bili na tekstove Homera, Baricca, Pirandella, Brechta, Shakespearea, Feydeaua, Von Horvátha, Beaumarchaisa, Molièrea, Voltairea, ali uvijek s određenim autorskim pristupom. Prošle godine studenti su diplomirali svojim tekstom Skrrrr… Moj novi Beckett gostuje ili će gostovati na mnogim pozornicama.

U kojim prostorima imate probe, u kojima ispite? Jesu li dvorana i učionice Akademije odgovarajući prostori za relativno velik broj studenata glume i sve klase?

Akademija radi u potpuno neodgovarajućim uvjetima koje danas suvremene predstavljačke umjetnosti postavljaju pred mladog umjetnika, a i pred nas profesore. Nedostaje prostora, studija, pozornice. Nema kazališta u kojem bi naši ispiti igrali. A to je silna šteta, jer svake godine proizvedemo nekoliko ispita koji bi bili ogromno osvježenje i iznenađenje za publiku. Neke nas institucije prate. Recimo, Gavella je moj učiteljski dom već mnogo godina i zahvalni smo na tome. Treba sagraditi novu Akademiju dramske umjetnosti. S barem sedam-osam velikih studijskih soba i pozornicom, novim malim kazalištem. I onda gledati kako se za pet-šest godina repertoari mijenjaju nabolje, pune se gledališta, sve procvjeta.

Pratite li studente nakon diplome i surađujete li s njima? Znamo da ih je nekoliko ušlo u angažmane prestižnih kazališnih kuća jer su se na vašim diplomskim predstavama profilirali kao budući izvrsni glumci i glumice. Možete li izdvojiti neke od njih?

Ne bih nikoga izdvojio. Mnogo ih je i jako, jako sam sretan zbog toga. Nastojim ih pratiti i pomoći koliko mogu. I ja sam tako dobio vjetar u leđa kad sam bio mlađi. Od Vlade Habuneka, Joška Juvančića, Ivice Kunčevića, Paola Magellija, HNK u Zagrebu i Splitu…

Kako i koliko radite na artikulaciji? Svjesni smo problema s impostacijom glasa nekih glumaca na velikim kazališnim pozornicama. Što mislite o zvučnicima i mikrofonima na sceni, jesu li oni danas nužnost?

Nisu nužnost, nego smo mi kao publika navikli na savršen zvuk pa onda to u kazalištu očekujemo. Na glasu i govoru treba raditi. Doduše, na Ekvinociju se nije moglo upustiti u borbu protiv cijelog Porta, Porporele i brodova, pa su bili mikrofoni. Ali evo, za divno čudo, Dubrovnik je za vrijeme Ekvinocija sasvim ušutio. Hvala svima koji su to omogućili, a prvenstveno Gradu.

Koliko je vama kao redatelju bitan prostor u kojemu radite? Određuju li kazališni prostori vaše režije, transformiraju li se vaše ideje s obzirom na prostore ili uspijevate ideje realizirati bez obzira na prostor?

Ja od prostora polazim. Onaj osnovni prostor, metafizički, uvijek je isti, radilo se o stadionu ili sobici za jednog glumca. Ovaj drugi tek treba postati prostorom nekog događanja. Ako se pak radi o kazalištu, onda je prostor suradnik. Živi. Kazalište je zaista živi prostor.

Radili ste u mnogim gradovima u Hrvatskoj. Možete li izdvojiti neke režije u različitim gradovima koje su bile iznimno uspješne i koje su se dugo održale na repertoaru?

Ima ih više meni najdražih. Mnogo je mojih predstava na repertoaru. U ovom trenutku u Hrvatskoj i Sloveniji preko dvadeset, a neke se igraju desetljećima. Ero je sigurno predstava s najduljim stažom u povijesti neke institucije u Hrvatskoj. Igra već trideset i tri sezone. Zrinski je u trideset i prvoj, Čarobna frula igra u ZKL-u dvadeset godina, Čarobna frula u HNK u Zagrebu osam, Ero u Splitu dvadeset i pet, Spli’ski akvarel petnaest, Zagrebački vremeplovci deset, Seviljski brijač u Ljubljani deset… Volim kad se predstave igraju mnogo i dugo.

Koliko su vam bitne sugestije dramaturga, kostimografa i scenografa u radu na predstavi? Sve više radite sa svojom kćeri, scenografkinjom. Kako surađujete?

Imao sam sreću surađivati s nevjerojatnim ljudima. Dinka Jeričević, Ika Škomrlj, sada Stefano Katunar, pa Marta, moja kći koja je primljena na diplomski studij na DAMU, najbolju češku akademiju za scenografiju, Tea Bašić, tu je i Stanko Juzbašić, skladatelj, ne mogu ih sve nabrojiti. S Anom Tonković radio sam trideset predstava i razumijemo se na vrlo poseban način, bilo da je riječ o njezinim tekstovima, bilo o dramaturgiji.

Jedna od vaših novijih režija je ona Krležina Kraljeva koje se u Dramskome kazalištu Gavella, u kojemu ste bili i ravnatelj, nije postavljala još od antologijske Radojevićeve predstave. Postigla je izniman uspjeh i u publike i u kritike. Kako ste je radili?

Kraljevo mi je vrlo draga predstava. Radili smo je, da tako kažem, ispočetka, jer je taj tekst tek predložak za predstavu. Stanko Juzbašić može se zvati gotovo koautorom predstave. Ansambl je voli igrati, ali ide premalo i nije gostovala. Zbog potpuno nepoznatih mi razloga, vjerojatno bahatosti selekcije, nisu je pozvali čak niti na Marulićeve dane.

Kojim se knjigama uvijek vraćate u promišljanju kazališta? Kako se i koliko pripremate za nove predstave?

Sve mi je više blizak Peter Brook i njegovo promišljanje praznog prostora. Ali ne bavim se samo teorijom kazališne prakse. Inspiriraju me biografije ili autobiografije glumaca, neki putopisi, pa čak i djela o astrofizici i kvantnoj mehanici. Počašćen sam bio pozivom da u zadnjem Forumu objavim Dnevnik intimnog čitanja. 

Koji su vam kazališni tekstovi favoriti, jesu li se vaši vrijednosni sudovi promijenili i mijenjali i je li se rang-lista najboljih drama mijenjala s godinama?

Rang-lista se promijenila utoliko što sam napokon shvatio da vrijeme i prostor doista jesu dimenzija i da je Shakespeare moj suvremenik, baš kao i Mozart ili Monteverdi, ili Čehov, ili Beckett, i da su svi oni samo malo otišli na kavu i ostavili me da s glumcima ili pjevačima li suradnicima prevedem njihov literarni jezik u svoj.

Koji su redatelji s vama studirali? Tko su vam bili profesori?

Zoran Mužić, Nina Kleflin, Zvjezdana Timet, Branko Brezovec. Raznorodni smo bili. Tako nas je Kosta Spaić i doživljavao. Fantastičnu sam zbornicu imao. Kosta Spaić, Vladan Švacov, Nikola Batušić, Ante Peterlić, Radovan Ivančević, Ranko Marinković, Vjeran Zuppa, Đurđa Škavić, Joško Juvančić, Georgij Paro, Tom Durbešić, Ivica Boban, Neva Rošić, Zlatko Crnković, Tonko Lonza, Jakov Bratanić, Vlatko Pavletić… I kamen bi progovorio i proglumio i prorežirao.

Odakle poticaj za studij režije? Kad ste se zarazili kazalištem?

Zarazio sam se u Klasičnoj gimnaziji u dramskoj grupi odakle su potekli i Alma Prica i Urša Raukar i Anja Šovagović i Borna Baletić i Vanja Matujec, Hrvoje Hribar, to s režijom mislim da je prva izgovorila Anja. A inače, moj tata je htio biti glumac, pa mu moj dedo Stjepan nije dopustio. Postao je liječnik. A imam fotografije i dede Stjepana iz Đurđevca u nekom vojničkom kostimu. Očito je bilo u genima. Osim toga, Đurđevac. To je grad u kojem su svi umjetnici. Života. Jako ga volim.

Imate formalnu glazbenu izobrazbu, kako uključujete u svoje predstave glazbu, tišinu, zvuk, šum? Jeste li radili s glumcima amaterima?

Glazba je najvažnije što me inspirira u kazalištu. Ne mogu raditi dramski tekst a da ga ne čujem. Skladatelji s kojima sam radio to znaju. Više vidim glazbu nego što čujem tekst. S amaterima sam radio dosta. Legenda o Picokima, najveća predstava u Hrvatskoj koju radim s Vidom Balogom, ima 350 sudionika. Samo su jedan ili dva glumci. Ostalo su ti divni ljudi iz Đurđevca i okolice. Pozivam sve da dođu. Zadnja subota u lipnju.

Kako biste opisali specifičnosti svoje režije, što je za vas kao redatelja najznačajnije, jeste li redatelj ludist ili redatelj erudit?

Najvažnije je doći na probu i biti dobre volje jer su oko tebe dragi ljudi. Biti zahvalan što se baviš nekim piscem ili skladateljem kao svojim pozivom, uživaš u tome i veseliš se svakom novom trenutku. Sve dalje dođe samo po sebi, vraćaju se slike, izvlače se asocijacije, prisjećamo se knjiga, tekstova, filmova, uspoređujemo, probamo…

Znam da ste se u nekim filmovima i u kazališnim predstavama okušali i kao vrlo kvalitetan glumac. Slijedi li novih četrdeset godina, ali briljantne glumačke karijere?

Volim glumiti. Onako amaterski. Više pred kamerom, jer u teatru sam malo izgubio kontrolu. Ne znam imam li hrabrosti. Nešto sam sitno sinkronizirao film. To bih radio uvijek. Prihvatio bih i snimanje neke male uloge s minimalno teksta.