Miro Vuco: vitalnost umjetničkog izričaja

Prije petnaest godina u Galeriji Klovićevi dvori priređena je velika retrospektivna izložba povodom četrdesete obljetnice grupe Biafra (1970–1978). Osvrt objavljen u Vijencu zaključila sam konstatacijom kako je djelovanje grupe likovnih umjetnika podosta zanemareno u pregledima poput stalnoga postava Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. U međuvremenu je ta institucija u Zagrebu i Zadru priredila retrospektivu jednoga od članova grupe, Ratka Petrića. Trenutno se u Galeriji Klovićevi dvori u sklopu ciklusa Moderni klasici, nakon izložbi Nives Kavurić Kurtović, Nevenke Arbanas, Nikole Reisera, Mersada Berbera, Zlatka Kesera i drugih umjetnika, može razgledati monografska izložba Mire Vuce Zatečeno stanje. Njezina je autorica muzejska savjetnica Jasmina Bavoljak, koja je potpisala i prvospomenuti pregled Biafre.

Kompozicija Tunguzijka i Tunguzijac u lovu na veprove, 1974, poliester, Gliptoteka HAZU, Zagreb / Snimio Darko Bavoljak

Izložba Zatečeno stanje produbljuje uvide u stvaralaštvo umjetnika, ponajprije poznatoga kao kipara, i to autora uspješnih primjera javne plastike – primjerice spomenika Tinu Ujeviću postavljenoga ispred sada već dugo zatvorenog zagrebačkog kina Europa ili pak miniranog partizanskog spomenika Stjepanu Filipoviću. Riječ je o prvom izložbenom predstavljanju njegova cjelokupnoga stvaralaštva. Pažnja se stavlja i na manje poznat segment – slikarstvo, koji je također impresivan. Izbor radova i likovni postav koji neposrednošću i opiranju kronološkim datostima pogoduje etici i estetici radova, potpisuju Jasmina Bavoljak i Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Oni su ujedno i autori tekstova u popratnom katalogu.

Sazrijevanje unutar grupe Biafra

„Ovom izložbom“, ističe Bavoljak, „zaokružuje se višedesetljetna umjetnička praksa Mire Vuce, koja je započela u razdoblju društvene nesigurnosti 1970-ih, a traje do današnjih dana, obilježenih drukčijim, ali podjednako izazovnim okolnostima. Vuco i dalje ostaje aktivan u promišljanju uloge umjetnosti u suvremenom kontekstu.“ Reflektiranje društvene situacije, van lokalnih okvira, podudara se sa sazrijevanjem unutar grupe Biafra. Podsjetimo, članovi i članice bili su Stjepan Gračan, Zlatko Kuzlarić Atač, Miro Vuco, Rudolf Labaš, Vlado Jakelić, Stanko Jančić, Ratko Janjić Jobo, Emil Robert Tanay, Đurđica Zanoški Gudlin, Ivan Lesiak, Branko Bunić i Ratko Petrić. Preuzimanjem imena afričke zemlje koja je tada predstavljala simbol gladi i patnje civilnoga stanovništva, slikari i kipari opredjeljuju se za kritičko sagledavanje stvarnosti. Zauzimaju se za pravednost, opirući se uvriježenim izlagačkim praksama. Pioniri su pokreta skvotiranja. Umjesto sigurnosti institucionalnog prostora biraju životnost i izravnost ulice ili industrijskoga prostora. Kritički i polemički su se odredili prema tada dominantnim apstraktnim tendencijama.

Fabijan, 2000, ulje na platnu, privatno vlasništvo

Njihova se figurativnost ostvarivala u dijalogu s postavkama koje su pokrenuli slikari Francis Bacon i Georg Baselitz, slikar i kipar George Segal, te kipari Alberto Giacometti i Edward Kienholz. Svojim radovima transformirali su ih u ogledalo koje je nezadrživo zrcalilo sve anomalije poput nuklearne opasnosti i siromaštva. Riječ je o angažiranoj figurativnosti, koja je izmaknula doslovnosti i pretencioznosti. Osim toga, Miro Vuco je suosnivač Salona mladih.

Za razumijevanje stila i rukopisa koji je umjetnik njegovao u dosluhu sa suvremenicima, ali i prethodnicima, vratimo se na same početke. Miro Vuco (Vojnić Sinjski, 15. rujna 1941) upisao je kiparstvo 1963. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je i predavao od 1986. godine. Stasao je kod profesora Frane Kršinića, Vanje Radauša, te Antuna Augustinčića. Diplomirao je 1967, a od 1969. do 1971. godine bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića. Svojim se izričajem Vuco odmaknuo od mediteranske mirnoće i političke monumentalnosti profesora. Nasuprot tome, on afirmira, kao što je to povjesničar umjetnosti Zdenko Rus precizno sročio, „radikalni realizam u egzistencijalnom smislu“. Ipak, ostaje blizak dramatičnom kiparskom rakursu Vanje Radauša, napose izražajnosti i materijalnosti njegova ciklusa Panopticum croaticum. Osim toga, Vuco akceptira i utjecaj profesora Valerija Michielija.

Postojanje koje pruža neograničene mogućnosti patnji

Kompozicija Tunguzijka i Tunguzijac u lovu na veprove iz 1974. godine zorno pokazuje kiparev način prikaza ljudskog i životinjskog tijela – neuljepšan i karnalno naturalistički. Ne poseže za tradicionalnim, izdržljivim i hijeratskim materijalima poput bronce i kamena. Svoje ekspresivne skulpture oblikuje u poliesteru, drvu, terakoti, glini, staklenoj vuni i drugim materijalima, koji osnažuju dojam efemernosti, organičnosti, prokrvljene i kromanjonski nezgrapne tjelesnosti. Ona u konačnici eksplodira u silini hipertrofiranih emocija straha i užasa pred neminovnom apokalipsom.

Čak i kada se radi o trajnijoj materiji, njezin život je nepredvidiv. I u tome smislu „ponašanje“ iskiparenoga tijela slično je transformaciji živoga tijela – koje se mijenja, stari, ozljeđuje, razbolijeva… Stoga je zanimljivo istaknuti sljedeće tumačenje Branka Franceschija: „U konačnici, a i zbog naziva Zatečeno stanje, valja istaknuti da su na izložbi predstavljeni radovi mahom tavorili u lošim uvjetima. Izloženi utjecaju atmosferilija ili, ako su bili smješteni u zatvorenom, onda bez odgovarajućih mikroklimatskih uvjeta. Teško se muzealcu otrgnuti od ikonoklastičke pomisli da je možda riječ o adekvatnoj sudbini, jer su skulpture i reljefi, tako isprani vremenom i krti od zamora materijala, razvili neku novu dimenziju izražajnosti u odnosu na sebi mlade i netom izvedene. Dapače, poprimili su sjetnu auru koja dodatno podvlači i svjedoči umjetnikov inherentni stav da postojanje osim stvaralačke radosti pruža neograničene mogućnosti patnji, degradaciji, ugrozi i svim ostalim destruktivnim fenomenima egzistencije.“

Kao što sam napomenula, postav podržava sadržaj i energiju djela ne dodajući im uvijek klasične i uobičajene elemente poput postamenata. Izložbeni narativ dobiva teatralnu ulančanost bez usklizavanja u banalnost. Kiparska i slikarska ostvarenja podjednako komuniciraju s posjetiteljima kao i međusobno. Ponovno je dokazana relevantnost Vuce i njegovih biafranaca, jer je izmučenost muških i ženskih protagonista prispodobiva aktualnim primjerima nečovječnosti u Palestini i Ukrajini, i svim drugim dijelovima svijeta u kojima konstantno eskaliraju ratni sukobi.

Polje značenja i tema kojima se Vuco bavi tijekom i poslije Biafre iznimno je kompleksno. „Njegov kasniji opus“, piše Jasmina Bavoljak, „uključuje širok raspon kiparskih tema i materijala – od serija cipela, brodova i vlakova u terakoti, preko brojnih portreta i reinterpretacija lika Miroslava Krleže, do porculanskih anđela i suvremenih limenih formi. Njegovi javni spomenici, među kojima se ističe kip Tina Ujevića u Zagrebu, potvrđuju njegov kiparski doprinos hrvatskoj skulpturi.“

Na izložbi su zastupljene studije potonjeg spomenika, pa i one spontanije i slobodnije varijante naherenoga ili hodajućeg pjesnika. Kompaktna i monumentalna impostacija spomenika ne razdvaja ga od pulsa grada. Poput Ujevićkina spomenika Šenoi ili Kožarićeva Matoša, i ovaj je spomenik, makar na drugačiji način, povezan sa svakodnevnicom ulice. Doduše, taj balans je kronično poremećen neadekvatnim stanjem okolnog urbanoga krajolika.

Javna plastika i slikarstvo

Zamjetna je razigranost u istraživanju lika Miroslava Krleže. Ironičnost glave postavljene u kantu (Kuda s glavom, 1980) progovara o dubokom i rasterećenom odnosu prema ikoni hrvatske kulture. Vucina promišljanja javne plastike osobito su dragocjena u kontekstu nemuštosti recentne javne plastike, tog po Hrvatskoj rasutog tereta kiparskog neznanja i nerazumijevanja zadatka.

Autorova duhovitost i žovijalnost potvrđuje se u motivu Amora i anđela koje tijekom posljednja tri desetljeća formira u obojanoj terakoti. Vadeći ih iz okvira svetosti, dopadljivosti i slatkoće, daje im izraziti erotski naboj, kakav primjerice emaniraju antički satiri. I naposljetku, posebno otkriće izložbe jest slikarstvo, koje svojim temama i formalnim aspektima komplementarno nadopunjuje razumijevanje primarnog medija. Umjetnik se, uostalom, njima paralelno bavi. „Njegove slike“, pojašnjava Bavoljak, „obilježene su enformelnim strukturama, slojevitim nanosima boje te često apstraktnim pristupom. Iako naizgled odvojene od figurativne skulpture, slikarske kompozicije zadržavaju unutarnju povezanost u oblikovnom pristupu i ekspresivnosti. Pojedini radovi uključuju figurativne (ljudski likovi mahom u pokretu) i zoomorfne motive (konji, ptice), čime se dodatno naglašava dinamika između plohe i trodimenzionalnoga izraza budući da se stvaraju reljefni prikazi na površini slike.“

Dojmljiv je gotovo prijeteći i gorostasan portret glumca Fabijana Šovagovića iz 2000. godine, čije je nago tijelo prekriveno apstraktnim tetovažama. Slike Vuco gradi godinama i desetljećima, prelijevajući sloj boje na onaj prethodni. Slike postaju reljefi, odnosno objekti teški po nekoliko desetaka kilograma. Monokromnost, dominacija crne neboje dovodi stvaralački proces na nultu i ujedno krajnju točku. Doista, izložba potvrđuje iznimnu vitalnost umjetničkog izričaja Mire Vuce koji nije povlađivao prolaznostima trendova, nego je isključivo odgovarao izazovima vlastite znatiželje i savjesti.