Kraljevski program za novu tradiciju?

Nekoliko dana uoči Dana državnosti Peristil je postao pozornica svečanosti u godini obilježavanja 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava. Simbolika prostora bila je snažna i jasna: između rudimenata carskog dvora i okrilja splitske prvostolnice, povijest je još jednom progovorila – glazbom.

U čast tom davnom trenutku kad su se pod kupolama moći okupljali Crkva i Kraljevstvo, Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera donijela je na Peristil glazbeni program dostojan krune. Svečanost su upotpunili i Komorni zbor Ivan Filipović pod vodstvom Gorana Jerkovića te solisti Marija Kuhar Šoša (sopran), Terezija Kusanović (mezzosopran), Domagoj Dorotić (tenor) i Ante Jerkunica (bas).

Ono što je zaista bilo grandiozno jest odabir izvođača: Zagrebačka filharmonija i Komorni zbor Ivan Filipović ostavili su dojam visoke profesionalnosti / Snimila Maja Prgomet

Između više uvodnih govora ipak se ponajviše istaknuo onaj Vanese Kleva, ravnateljice Hrvatskog doma. Evocirao je snažne označitelje – „epicentar“, „ishodište identiteta“ i „remek-djela hrvatske glazbene baštine“ – čime se i na simboličkoj razini postavila visoka ljestvica očekivanja. Program koji je uslijedio bio je doista kraljevski, i to na više razina: zahtjevnošću izvedbe, povijesnim referencama i logističkim zahtjevima.

Koncert je otvoren 1. stavkom (Uvertira) iz Glazbe za kraljevski vatromet Georga Friedricha Händela – kompozicijom čija se barokna svečanost zanimljivo uklopila u monumentalnost prostora. Nakon Händela, simfonija Luke Sorkočevića došla je kao smirenje. Treća simfonija u D-duru izvedena je s odmjerenošću koja nije dopustila razmahivanje, ali je zato omogućila da se istaknu čistoća forme i jednostavnost izraza.

Vrhunac prvog dijela koncerta bila je Mozartova Krunidbena misa izvedena s pomno izgrađenim balansom između zbora, orkestra i solista. Komorni zbor Ivan Filipović ostavio je izniman dojam – zvuk je bio suptilan, nenametljiv, ali stilski precizan, s jasno izgrađenim frazama i živim suzvučjima. Marija Kuhar Šoša i Terezija Kusanović bile su ugodan spoj u duetima, a Ante Jerkunica publici je priuštio uvid u prekrasne gornje lage. Posebno je dojmljiv bio stavak Agnus Dei u kojem su orkestralni odgovori solističkim dionicama bili osjetljivo iznijansirani, gotovo intimni. Uvjetima unatoč – ozvučenje, nažalost, ni ovaj put nije išlo u prilog ni izvođačima ni publici – glazbenici su uspjeli ostvariti trenutke istinske glazbene komunikacije.

Drugi dio koncerta ponudio je zanimljivu peripetiju – programski zaokret prema hrvatskoj glazbenoj baštini. Jakov Gotovac predstavljen je uvertirom operi Đerdan i arijom Petrice Moj đerdane, djevojačka diko koju je sigurno i bez nepotrebne silovitosti izvela Marija Kuhar Šoša. Blagoje Bersa zastupljen je bio s dvama orkestralnim djelima: Idilom i Capricciom – Scherzom. Riječ je o kompozicijama koje nose snažan emotivan i povijesni naboj. Glazbeni niz koji se prostirao od Sorkočevića do Gotovca, od Händela do Mozarta, u svojoj raskoši možda je ponešto izgubio unutarnju koherentnost.

Međutim, kako se program odmicao, sve je jasnije bilo da poveznica među djelima nije glazbeni jezik, već simbolika. Naime, kraljevstva koja su evocirana u većini programa teško da se mogu povezati s kraljevstvom o kojemu je riječ. Kompromis je stoga bio nužan, a je li ovo bio uspješan izbor programa, možda je najbolje pokazala publika koja je dupkom popunila Peristil.

Zaključno, ono što je zaista bilo grandiozno – i u potpunosti zaslužuje pohvalu – jest odabir izvođača. Zagrebačka filharmonija i Komorni zbor Ivan Filipović ostavili su dojam visoke profesionalnosti, a njihova prisutnost na splitskom Peristilu svakako nije svakidašnja. Dovesti ovakve ansamble u tako specifične uvjete hrabra je produkcijska gesta, koja traži ne samo tehničku i financijsku spremnost, nego i jasan umjetnički cilj. Hrvatski dom Split, kao organizator, u tom pogledu hrabro korača.

Dodatak koncertu u obliku Straussova Jelačić-Marscha svakako je bio zanimljiv završni potez maestra Skendera koji je izvrsno vodio mnogobrojne izvođače. Možda je bilo za očekivati vokalno-instrumentalni epilog, ali možda je bio potreban upravo ovakav zaključak koji smiruje lokalpatriotizam i nudi drugačiji pogled na simboliku obljetnice koja ima dalekosežne utjecaje.

Unatoč svim nijansama, riječ je o događaju koji je, kako izvedbom, tako i samim činom organizacije, ulio nadu u stvaranje tradicije koncerata za domaću publiku u povijesnoj jezgri grada. Jer u Splitu, osim uvijek prisutne potrebe za kvalitetnim kulturnim sadržajem, postoji i prijeka potreba za očuvanjem grada koji pripada njegovim stanovnicima, a ne samo njihovim gostima.