Kako od detalja napraviti roman?

Stolica je u svome prvom romanu zaokupljen zbiljom, sitnicama svakodnevice, običnostima, malim radostima i tugama koje nas prate

Završavajući afirmativan prikaz prve Stoličine knjige, zbirke kratke proze Blizina svega (2020), napisao sam da njegovi uspjeli minimalistički tekstovi donose u našu prozu dašak novosti i svježine, ali da je sad pred njim „veliko iskušenje: druga knjiga. A možda i nije?“ Aludirajući na iskušenje, mislio sam na onu klasičnu dilemu koja vjerojatno onespokojava gotovo svakog autora uspjelog prvijenca uoči pripremanja druge knjige – hoće li izgubiti samopouzdanje i podbaciti, ili će uvjerljivo odgovoriti poraslim očekivanjima čitatelja.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Povod da stavim upitnik bilo je moje uvjerenje da je Stolica rođeni, „prirodni“ kratkopričaš, sklon minimalističkom iskazu i mikroformama kao što su kratka kratka priča, kondenzirani dijalog, crtica, pa sve do jednorečeničnih oblika, „tekstualnih granulata“, i da u tom smislu prvom knjigom nipošto nije rekao zadnju riječ. A nisam pomišljao ni da ima posebnu potrebu brzati u neku opsežniju i složeniju proznu vrstu; o tome će, eventualno, razmišljati u nekoj kasnijoj fazi književnog stvaralaštva. I sam je u razgovorima za medije o svojoj prvoj knjizi isticao kako te kratke oblike najviše voli i u njima se najbolje osjeća. A potvrdio je to i u nedavnom intervjuu tportalu odgovarajući na pitanje (vezano za njegovu novu knjigu, roman Ulica Marthe Argerich) kako je izbrusio talent za detalj. Rekao je da mnogo više razmišlja u slikama pa je skloniji „detalju, minijaturi i impresiji, nego građenju strukture“.

Malo je kazati kako me Stoličina radikalna promjena književne vrste – od mikroformi u roman – jako iznenadila; on je naime 2021. od Ministarstva kulture i medija dobio stipendiju za pisanje romana pod radnim naslovom Danas, sutra, s temom o umirovljenoj udovici. Od tada je prošlo gotovo pet godina, a o svojim peripetijama i mukama s pisanjem romana, sasvim druge tematike i naslova (Ulica Marthe Argerich), autor izvještava na njegovu kraju, u Zahvalama. Stolica tamo kaže kako je vrlo brzo odustao od romana koji je predložio („Vidjevši da [ga] neću znati napisati“) pa se prebacio na drugu temu, kojom se bavio 2-3 godine („ali sve je zvučalo prazno… i propalo“); tek u trećem pokušaju nastao je roman koji se nedavno pojavio pred publikom, za čiji je konačni izgled, prema piščevim riječima, najzaslužnija feministica i kritičarka Lana Pukanić.

U intervjuu tportalu Stolica izjavljuje da je u Zahvalama „samo opisao proces rada na tekstu da ne ostane nevidljiv, nisam se razbacivao lijepim riječima“. Ostaje dojam da je autor s jedne strane vrlo pristojan – jako zahvalan svima koje je nabrojao i koji su mu na bilo koji način pomogli pri pisanju, osobito kritičarki Lani Pukanić, a s druge strane jako samokritičan i skroman kada govori o sebi. Možemo shvatiti piščevo osobno razočaranje („Tu sam se suočio s pripovjedačkim limitima o kojima govorim kad kažem da su mi slika i minijatura puno bliže“); svjestan je da je bio nestrpljiv i zamije­nio redoslijed, pretpostavivši složenu strukturu (roman) svome primarnome, dokazanome talentu (mikroforme), o čemu se možemo uvjeriti na mnogo mjesta u Ulici Marthe Argerich. Kao i u svojoj prvoj knjizi, Blizina svega, i u svome prvom romanu Stolica je zaokupljen zbiljom, sitnicama svakodnevice, običnostima koje ispunjavaju naš život, malim radostima i tugama koje nas prate.

Radnja kratkog romana Ulica Marthe Argerich odvija se u Ljubljani i djelomice u Zagrebu tijekom četiri dana sredinom lipnja 2019. godine. Bezimeni pripovjedač u prvom licu i ujedno glavni lik (zapravo nije sasvim anoniman: na jednome mjestu u romanu, naručujući mobitelom ćevapčiće, on izgovara svoju jarunsku adresu i prezime Balzareno, bez imena) odmah iznosi nekoliko podataka koji će se pokazati ključnima za priču romana. Njegov nešto stariji brat, za kojega se može pretpostaviti da živi i radi negdje vani, pozvao ga je u Ljubljanu na koncert čuvene argentinsko-švicarske pijanistice Marthe Argerich. On nije zainteresiran za koncert, ali je rado došao da se malo vidi s njim. Stigao je u grad prvi, vozio svoju „tamnomodru, više možda ljubičastu“ Ford Fiestu prema centru i našao slobodno mjesto pored nekog vrtića, otpješačio desetak minuta do šetališta uz rijeku i sjeo na terasu restorana da dočeka brata.

Brat je zadovoljan jer je odslušao koncert, a pripovjedač, koji inače pripovijeda standardnom štokavicom, a s bratom razgovara splitskim idiomom, odjednom shvaća da je zaboravio gdje je parkirao, a s druge strane počinje mu se komplicirati ljubavni život – zahlađenje odnosa sa ženom i sve jače priklanjanje ljubavnici. Potraga za autom pretvara se u pravu dramu u koju se uključuje najprije brat, pa taksisti, parkirališna služba, unajmljuje električni automobil u rent-a-caru koji pak donosi dodatne probleme, a on je očajan zbog nemoći i pomalo gubi samopouzdanje i samopoštovanje. Sve dok spretna ljubavnica, na donekle neuvjerljiv način, ne riješi problem.

Najbolji dio ovog romana pojedini su detalji i lucidna zapažanja ugrađena u osnovnu priču, kao što je primjerice onaj o publici koja ide na koncert Marthe Argerich: „Na velikom platou pred Cankarjevim domom dominirala su crna i siva odijela ljudi koji su čekali da uđu na koncert. Među njima tek poneka haljina u boji.“