Izuzetan prvijenac predstavnika mlade generacije

Oliver Lovrenski, mladi norveški pisac odrastao u hrvatsko-norveškoj obitelji, čiji je roman Kad smo bili mlađi objavljen u izdanju nakladničke kuće OceanMore, smatra se književnom senzacijom. Roman je u Norveškoj objavljen 2023. godine, dobio je mnoge nagrade, našao se na brojnim popisima najboljih knjiga, preveden je na šesnaest jezika, a za odličan hrvatski prijevod možemo zahvaliti Miši Grundleru. Riječ je o prozi koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim i pod čijim dojmom ostajemo dugo. Mnogo je toga velikog i važnog kada je ovaj roman u pitanju, imajući na umu da je autor u trenutku objave romana imao devetnaest godina.

Roman govori o četvorici srednjoškolskih prijatelja koji su nekoć bili dobri učenici, ali su krajem osnovne škole zakoračili u svijet droge, a onda su tonuli sve dublje, držeći se zajedno. Ovisnost, preprodaja, kriminal, nasilje i stalna opasnost njihova su svakodnevica. Žive na rubu na sve moguće načine, svaki trenutak svojih života. Bježe od članova drugih bandi, škole, socijalnih radnika, policije, svojih disfunkcionalnih obitelji i od samih sebe. Mnogo vremena provode nesvjesni, na pragu predoziranja, u stanjima opasnima po život, spašavajući jedni druge.

Kad se jednom uzme u ruke, ovaj se roman ne ispušta. Dinamičan je, i to nije isključivo zbog same radnje, u njemu ima mnogo drugih elemenata, od kojih valja napomenuti stil i jezik. Roman je pisan kratkim fragmentima, bez poštovanja pravopisa, izravno, slobodno, jezikom društvenih mreža, direktnim i šturim. Jezik je važan, riječ je o pojedincima koji su se morali uklopiti u novu sredinu, svladati novi jezik, pronaći svoje mjesto, autor u romanu često koristi riječi iz hrvatskog, somalskog i arapskog. Riječ je o dječacima koji su rano osjetili težinu života, a koju autor uspijeva prenijeti u svega nekoliko rije­či: „nije nam falilo snova nego nade“.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2024.
S norveškog preveo Mišo Grundler

Pokazuje surovost života, događaja i jezika ispisujući epizodu za epizodom hiperrealistično, no kao protutežu tome, s druge strane mnoge dijelove romana ispisuje poetično, a njegova poetika nemilosrdno je ganutljiva i snažna. S jedne strane imamo ulicu, drogu, oružje i nezamislivo nasilje, unutar obitelji i izvan nje, s druge strane u ovom romanu ima i beskrajno mnogo nježnosti. Ona se prije svega tiče odnosa i zaštitničkih poriva u tim odnosima koje četiri protagonista osjećaju jedan naspram drugog, u odnosu na mlađu braću, na majke i posebno bake. Dvije se bake spominju u romanu, Ivorova Baba, negdje u Hrvatskoj kao sigurna luka i utočište, i Jonasova baka u Oslu. Svaki redak koji je posvećen jednoj od njih dubok je i dirljiv, pokazuje nam koliko su likovi ustrašeni, usamljeni i željni ljubavi. Osim stila i jezika, ono što daje posebnu snagu ovom romanu jest pripovjedačeva samo­svijest, način na koji sagledava cijelu situacije, širu sliku i različite perspektive, pokazuje silan kapacitet i mudrost uvidjeti, pojmiti i opisati. Pruža sliku društva, izazove, probleme, boljke s kojima se mladi suočavaju, prazninu i samoću.

Autor o problemima piše direktno i slojevito, otvarajući pitanje generacijskog jaza, neshvaćenosti, postavljajući pitanje govore li različite generacije uopće međusobno razumljivim jezikom.

Opasnosti u koju su uronjeni, za jednog od njih značila je tragičan kraj. Neke stranice sačinjene su od tek nekoliko redaka, ali tekst je takve snage da nas ostavlja bez riječi pred težinom i tragičnošću, kao i nevjerojatno ogromnim talentom autora.

Roman je satkan od potresnih minijatura. Jezik je štur, odsječan, više zadržava nego što izgovara. Nakon svih teškoća kojih se nagledao, koje je proživio i pod vlastitu kožu pohranio, pripovjedač sluša rečenicu socijalnog radnika, kako džankiji i dileri u pravilu završavaju loše, u pravilu umiru. No on odlučuje biti iznimka od tog pravila.

Oliver Lovrenski napisao je važan roman svoje generacije, koji neće biti potisnut i zaboravljen, ispričao je priče onih koji za to nikad nisu dobili priliku. I učinio je to maestralno.