Intrigantna, kreativna i kvalitetna ostvarenja

Za ovogodišnji Animafest bila su prijavljena rekordna 2024 filma iz 92 države sa svih meridijana i paralela. Tijekom šest festivalskih dana ljubitelji „crtića“ mogli su pogledati oko 350 filmova, a manifestaciju je uveličao jednak broj gostiju iz inozemstva. Stoga je posve logično što je i ovaj festival obilovao intrigantnim, svježim, poticajnim i izuzetno uspjelim ostvarenjima i dugog i kratkog metra, te što je posjetitelje još jednom osvojio ležernošću, frivolnošću i pozitivnim infantilnim duhom, osobinama koje su odavno postali njegovi zaštitni znakovi. Unatoč intenzivnim promjenama tematskih interesa, poetika i senzibiliteta, kao i šireg društvenog i političkog konteksta, čemu svjedočimo iz godine u godinu, Animafest i dalje uspijeva ostati važna referentna točka svjetske, ali i domaće animacije, publici uvijek nudeći najkvalitetnija, najintrigantnija i najizazovnija ostvarenja u kojima se, dakako, u velikoj mjeri odražavaju i sve navedene promjene.

Veliki život, red. Kristina Dufková

Zagasite mrlje zelenkastih boja, red. Saša Svirsky

Ptice su nestale, red. Anu-Laure Tuttelberg

Memoari jednog puža, red. Adam Elliot

Duh ranog Tima Burtona

U Velikom natjecanju dugometražnog filma Grand Prix zasluženo je pripao sjajnim Memoarima jednog puža australskog redatelja Adama Elliota, filmu koji je ove godine bio nominiran za Oscar, dok je prošle pobijedio na festivalu u Annecyju, još uvijek najznačajnijoj svjetskoj smotri animacije. Možda i najuspjelije djelo koje se moglo pogledati na festivalu vrlo je neobična pomaknuta priča o sudbini jedne nesretne žene. O njezinu djetinjstvu, mladosti i kasnijoj dobi, pri čemu je u svemu vidljiv utjecaj poetike ranog Tima Burtona, njegova „mraka“, bizarnosti i morbidnosti.

Priča počinje u Australiji 1970-ih, a pratimo djevojku Grace Pudel i u manjoj mjeri njezina brata blizanca Gilberta. Od samog početka jasno je da je Grace nesretna osoba, koja o svom teškom životnom putu pripovijeda svojoj „najboljoj prijateljici“, ženki puža Sylviji.  Njoj i Gilbertu majka je umrla pri porodu, a jedno vrijeme o njima je skrbio otac, koji je bio alkoholičar i paraplegičar, no koji ih je ipak naučio pravim životnim vrijednostima. Nakon njegove smrti socijalna služba ih je razdvojila i dala na skrb potpuno različitim obiteljima. Grace je dospjela kod razmjerno simpatičnih ljudi koji su dosta putovali i realno o njoj baš i nisu vodili previše računa, dok je Gilbert prošao mnogo gore, dospjevši kod vjerske fanatkinje koja ga je izložila izuzetno strogom preodgoju. Međutim, ni jedno ni drugo nisu prestali vjerovati da će jednog dana imati sreće i moći ponovo biti zajedno. Dok su godine prolazile, Grace se udala za čovjeka za kojeg se pokazalo da je voli samo zbog njezine pretilosti, a Gilbert je čak morao zapaliti crkvu i lažirati vlastitu smrt, da bi se oslobodio tiranije.

Premda sve ovo zvuči dosta mračno i tragično, a realno tako i jest, film u cjelini nije ni tužan ni tragičan. Najviše zbog toga što su stalno, po uzoru na Tima Burtona, prisutni crni humor i odmak prema groteski, s likovima koji su deformirani na način da su oni ružniji ujedno i simpatičniji. Na značenjskoj razini, Grace je dakako puž(ica) iz naslova, Sylvija u ljudskom obliku, osoba koja se čitavog života svega boji i kojoj je ugodno jedino u njezinoj metaforičkoj kućici, izoliranoj i zaštićenoj od svijeta. Kad toga postane svjesna, i kada se počne oslobađati, upoznat ćemo je kao sretniju osobu. Adam Elliot odličan je redatelj kojeg pamtimo po kratkom filmu Ernie Biscuit iz 2015. i po dugometražnom Mary i Max iz 2009. godine. Svi su mu filmovi odlični, predstavljaju prava osvježenja, i uistinu je šteta što ne režira češće.

Pomalo pretenciozne poruke

U Velikom natjecanju kratkometražnog filma Grand Prix je dodijeljen eksperimentalnom crtiću Zagasite mrlje zelenkastih boja autora Saše Svirskog. Unatoč obrazloženju žirija da „ovaj film duboko promišlja o tome kako mediji utječu na naše društvo i na um pojedinca“, potpisani kritičar smatra da nagrada baš i nije dospjela u prave ruke. Autor je krenuo od toga da smo već dugo stalno izloženi ratu za našu pozornost, u smislu da se mediji na različite načine, clickbaitovima, senzacionalizmom, kojekakvim šarenilom pa čak i lažima, bore da nam privuku pažnju i od nas izvuku poneki klik više. Odnosno da manipuliraju nama, našim razmišljanjima, stavovima i odlukama. A onda se taj medijski rat prije nepune tri i pol godine pretvorio u pravi rat. Ljudi uistinu ginu, najprije u Ukrajini, potom i u Gazi, a od prošlog tjedna i u izraelskom napadu na Iran.

Redatelj razrađuje tezu da tehnologija više nije samo puko sredstvo da bi netko ostvario određeni cilj, nego da je postala moć za sebe. I to moć koja nas intenzivno formira, ili deformira. Koja nam pred oči donosi užasne scene, razaranja, smrti, uništavanja... Mi više nemamo kontrolu nad time, jer ono što gledamo teško uspijevamo i shvatiti i prihvatiti. Samo skrolamo zaslonima na kojima se nižu stvarne ili od strane medija iskonstruirane tragedije, postajemo sve manje empatični i jednostavno otupjeli i ravnodušni prema svemu.

Sve to dobro zvuči na papiru, kao ideja koju se želi posredovati. No autora ovog teksta film je ostavio hladnim, možda i zbog agresivnog stila kojim je realiziran. Svirsky simulira sve te slike koje nam brzo promiču pred očima, da bi se u jednom trenutku pojavile oči koje nam se čine poznatima. One se pomalo prošire na lice, i vidimo Vladimira Putina, onoga koji je rat informacijama pretvorio u pravi rat. Osim što je pretjerano doslovna, takva autorova poruka je i previše banalna, trivijalna, jer to odavno znamo. Svakako, film postaje zanimljiviji kad počnemo prepoznavati Putina, ali na tome sve i završava. Hrvatski autor Vladislav Knežević slične filmove radi mnogo zanimljivije i suvislije od Saše Svirskog.

Estetika i angažman

Nagrada Zlatni Zagreb za kreativnost i inovativno umjetničko postignuće pripala je filmu Ptice su nestale autorice Anu-Laure Tuttelberg, koji je prethodno s uspjehom prikazan na festivalima u Locarnu i Denveru. Riječ je o intrigantnom i angažiranom crtiću realiziranom stop animacijom uz korištenje lutaka i temeljenom na staroj nordijskoj poemi. Dolazi zima, i sunce se sve više spušta, dok dani postaju sve kraći. Jedna djevojčica promatra promjene u prirodi i oko sebe, dok hladnoća i isprva sitan snijeg ugrožavaju i nju i životinje. Ptice selice odlaze na jug, ali različiti kukci ugibaju. Doslovce se lome, jer su baš kao i djevojčica i sva ostala bića, napravljeni od porculana. Dok snijeg pada sve intenzivnije a led okiva prirodu, djevojčici se čini kao da iz te situacije nema izlaza, da će čitav svijet propasti. Posrijedi je estetski vrlo atraktivno dizajniran film, koji je i naglašeno atmosferičan i poetičan, te u cjelini vizualno prilično dojmljiv.

Uz ovogodišnjeg oskarovskog laureata Poplava redatelja Gintsa Zilbalodisa, među atraktivnije naslove u dugom metru izdvojio se Veliki život češke autorice Kristine Dufkové. Film ovjenčan Nagradom žirija u programu Contrechamp festivala u Annecyju i dvjema nacionalnim nagradama Češki lav, te nominiran za dvije Europske filmske nagrade, svojevrsni je festivalski crowd-pleaser. S jedne strane duhovito, šarmantno i dinamično ostvarenje sa slikovitim i lagano pomaknutim likovima te stalnim odmakom prema groteski, a s druge djelo koje se ozbiljno bavi temama pretilosti kod mladih, bullyingom, odnosno zlostavljanjem među mladima, a na širem planu i blago disfunkcionalnim obiteljima. U cjelini je riječ o zabavnom i nenametljivo edukativnom filmu koji s lakoćom osvaja gledatelje.