Gorki i slatki plodovi ostvarene samosvijesti

Ono što je nekad bio tek trend za koji se moglo ili trebalo nadati da je, kao i svaki, prolazan, više i nema sumnje da je postalo pravilo: proza je redovna obaveza, pa čak i dominantna scenska činjenica. I nije to najgora stvar koja se kazalištu mogla dogoditi, jer ono se i dalje opire svojim više ili manje uspješno primijenjenim alatima: tko može i zna, i od književnog kružoka napravi scenski uvjerljivu i snažnu akciju, dok s druge strane i prava drama može ostati scenski suha, namjerno ili ne. Repertoar Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu očito je odlučio ovu dvojbu ponovno propitati predstavama koje je lako otpisati kao čitaću probu ili dokaz da je kazalište ipak služavka književnosti, pritom misleći na tek jedan njezin rod. Nakon Zločina i kazne u režiji Jerneja Lorencija, stigle su i Godine još svježe nobelovke Annie Ernaux u režiji i suadaptaciji Jovane Tomić.

Jadranka Đokić u svojoj je ulozi već pomalo i rezignirana, ali svejedno skuplja i gorke i slatke plodove ostvarene samosvijesti / Snimio Marko Ercegović

Već je sam predložak, unatoč svojoj navodnoj otvorenosti i anti- ili supknjiževnoj namjeri, svojevrsni rebus, koji je lakše odgonetati čitanjem nego postavljanjem na pozornicu. I sam se pita: „kako ujedno prikazati prolaženje povijesnog vremena, mijenjanje stvari, ideja, običaja, i intimu te žene, kako poklopiti fresku četrdeset pet godina i traganje za nekim jastvom izvan povijesti, jastvom neizvjesnih trenutaka... Najviše je muči izbor između ‘ja’ i ‘ona’“. Autorica je riješila problem ispisivanjem svoje dvojbe, dok su predstava i njezine autorice imale teži zadatak: osmisliti izvedbeno polje i poziciju u kojoj je intimno pripovijedanje ujedno i kolektivni čin, i time konkretno, reprezentativno i reprezentacijski, odgovoriti na slavljenički govor nobelovke u kojem tvrdi: „Ne pišem kako bih rekla tko sam, nego tko smo.“ Ako je sve već tako jasno zadano, može li uprizorenje biti drukčije, može li uopće ili dodatno interpretirati, aktualizirati, modelirati...? Može li, u krajnjoj liniji, kontekstualizirati i lokalizirati? Kronologija, intimna ili ne, kao i sama kruta povijest druge polovice prošlog stoljeća ovdje i u Francuskoj imaju neke sličnosti, ali i bitne razlike.

Odgovori redateljice Jovane Tomić i dramaturginje Mirne Rustemović uglavnom su ilustrativni, inspirirani činjenicom ispovjednosti i intime, shvaćajući da je onaj autoričin plural dovoljan za njezine inkarnacije i/li životne faze, uloge, funkcije... Logično je to i na koncu estetski razvidno, ne nužno i elaborirano, jer i pozornica Zdravke Ivandija Kirigin prije je nalik laboratoriju, učionici ili instituciji za starije i nemoćne. Jedino što se, izvan samih interpretkinja u kostimima Selene Orb, u predstavi mijenja minimalizirani su glazbeni  naglasci Vladimira Pejkovića i, još suptilnije, svjetlo Vesne Kolarec. Glazba nije tek pozadina ali ni očekivana antologija, kao što ni svjetlo ne spektakularizira, pa sve ostaje na izvođačicama u višestrukoj, mnogolikoj i višedimenzionalnoj – istoj ulozi.

Njihov je zadatak stoga i najzahtjevniji: kao ansambl igrati istu osobu, isti lik, ali u svim različitim inkarnacijama. Čine to uvijek zajedno, zagledane jedna u drugu, iako na trenutak ne vidjevši jednu od sebe i opet su jedno jer: „Sve sam ovo ja.“ Svaka od inkarnacija, sputana ili oslobođena kostimom i koreografijom Petre Hrašćanec, igra ujedno i sebe i vrijeme, točnije i osobu i osobno, ali i refleksiju okolnosti ili „društvenog trenutka/trenutka društva“ na samu sebe: znatiželjna adolescentica Lane Meniga pati i uživa u konvulzijama iščekivanja „pravog“ života, svjesno pobunjena Ive Mihalić opire se nagonski, realizirana Jadranke Đokić već je pomalo i rezignirana, ali skuplja i gorke i slatke plodove ostvarene samosvijesti. Najzanimljiviji je ipak raskorak krajnjih točaka krivulje: „vodećeg“ i „autorskog/autoričinog“ glasa Ksenije Marinković te njezinog antipoda u liku majke Darije Lorenci Flatz. Smirenost, ali ne i pomirenost prve te neuroza istodobne frustriranosti i posloženosti druge, koja po višem principu u jednoj od epizoda također postaje prva, gotovo da bi bilo dovoljno za neku komorniju inscenaciju.

Sve do posljednjeg prizora, predstava je naizgled sirova replika proze: ogoljena, kratka i informativna, osjećajna koliko to koncept dopušta, aseptična zbog prikrivanja i navodne objektivnosti, intenzivna samo u deliričnim i opet strogo kontroliranim uvjetima. Osjećaj oslobođenja zagarantiran je tek za one koje su sve to prošle, ostalima ostaje nasljeđe u nestajućim slikama.