Gadna propaganda

Na našim je policama doma posebno fascinantan veliki katalog s izložbe održane od svibnja do rujna 2010. u Austrijskom muzeju za primijenjenu i suvremenu umjetnost u Beču, pod nazivom Cvijeće za Kim Il Sunga – umjetnost i arhitektura Demokratske Narodne Republike Koreje. To je prekrasna velika knjiga, dakako crvena, sa zlatnim naslovom i dvjestotinjak reprodukcija ulja na platnu, akvarela, crteža tušem, plakata i fotografija koje je prvi put na Zapad poslala Umjetnička galerija iz Pyongyanga. Han Chang Gyu, ravnatelj te institucije, u kratkoj uvodnoj riječi napisao je da njihova „suvremena umjetnost prikazuje obnovljene i privlačne krajobraze njihove zemlje, prekrasne osjećaje njihovih ljudi i njihov običan, pa ipak vrijedan život.“ Slike ipak uvelike tematiziraju još dvojicu, a to su Vječni Predsjednik (Kim Il Sung) i Vječni Vođa (Kim Jong Il), u raznim prigodama: razgovaraju s mladom vojnikinjom na nekom blatnom brdskom putu, smiju se s razdraganom djecom, šale se s radnicima na gradilištu brane ili pak zajedno hodaju po mećavi uz vlak. Krajobrazi o kojima govori umjetnički direktor uvijek sadrže tvorničke dimnjake, pruge, dizalice, nebodere ili planinske škole, ljudi lijevaju željezo, voze bicikle, lijepe plakate ili vedro čiste ulice, a nad njima bdije očinski lik nekog Kima.

Izvor: katalog Blumen für Kim Il Sung, MAK, Beč

Knjigu sam uzeo u ruke čim sam pročitao da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postoji udruga mladih štovatelja Sjeverne Koreje koji šire njihovu propagandu društvenim mrežama. Uopće se ne čudim! Propaganda i postoji zato da bude privlačna – vrag nije ružan, nego lijep, inače ne bi nikoga zaveo, kako mudro kaže Giovannino Guareschi. Vječni Predsjednik uvijek je dobre volje, a ne mrzovoljan kao naš privremeni; u liječničkim čekaonicama nema gužve; seoska dvorišta su čista i uredna; djeca na slikama dobro uče, poslušna su roditeljima i ustaju starijima u javnom prijevozu; radnici su zadovoljni i poslom i plaćom; svi Korejci odišu nekim dubokim spokojem – tko ne bi poželio živjeti u tom svijetu.

Dakako, to je moguće samo zato što sve to uopće nije suvremena umjetnost, jer da jest, mi bismo vidjeli i drugu stranu društva, strah i tjeskobu, izgubljenost i očaj, ovisnost i ostavljenost. Peter Noever, izvršni i umjetnički direktor bečkog muzeja, to je implicite priznao u svom predgovoru, napisavši da se „svaka kultura kreće relativno u odnosu na druge jer ima svoje vrijeme i svoj duh“. Hoće reći da možda Sjeverna Koreja malo zaostaje za normama Zapadne demokracije, ali ne smijemo je strogo suditi jer ona ima neki svoj duh – to je postmodernističko prenemaganje i političko ulizivanje koje možemo shvatiti jer je izložba bila dio neke šire strategije detanta koji, evidentno, nije uspio. No bit umjetnosti i jest da se kreće svojom vlastitom brzinom u odnosu na društvo, i to tako da su umjetnici dužni biti ispred njega, što očito u Sjevernoj Koreji nije slučaj.

No tajnu stranu sjevernokorejskog duha možemo nazreti kroz napukline agitpropa. Prvo, tu je militarizacija: vojnikinja u snijegu sa snajperom, Kim Il Sung okružen ljudima među kojima je dječačić s puškom i, jedna od moje dvije omiljene, Vječni Vođa u vojničkoj kuhinji, diže poklopac s kazana, miris je očito zamaman jer se i on i kuhari smješkaju, a svuda gomile mesa, salate i voća. Pazite, slika je iz 2000. godine, a oni slikaju i izlažu ono čega su pune naše tržnice, što znači da gladuju. Opsjednutost hranom vidljiva je na više slika. Moja najdraža pokazuje Generalisimusa Kima kako sjedi pod rascvalim trešnjinim stablom, dok mu stara seljanka nudi košaru divovskih jaja; on jedno od njih važe u ruci dok grli bucmastog dječačića, a debeli pilići motaju se dvorištem; to je fantazma izgladnjelog čovjeka, a naslikana je 1985. Uopće su sva djeca na izložbi okruglasta, kao s čokolada Seka i Braco, a ljudi ozareni, no tehnološko zaostajanje ne može se sakriti. To je zbog toga što korejski propagandisti imaju isti problem kao svi uljepšavači stvarnosti – da biste uljepšali ono što vas najviše peče, morate ostalo prikazati realistično, jer inače ne biste uspjeli u prvome. Nitko kod nas ne bi 1988. naslikao djevojku kako svira harmoniku bez ironije.

Ona je snajperistica radosna u snijegu, ali umjetnik ju je naslikao s tandžarom kakve su se kod nas vidjele zadnji put početkom Domovinskog rata, a ova je slika nastala 2007. Ako vojska toliko zaostaje, kako je tek običnim građanima. Djevojka zaneseno svira harmoniku 1988. Na slici iz 90-ih vidimo oca i sina Kima s klincima, od kojih jedan ima tricikl iz 60-ih, a ni traga skateboardovima ili BMX-ovima; identičan tricikl vidi se na jednoj drugoj slici iz 1963. Otac i sin Kim portretirani su 2002. uz vlak, ali to je stara putnička kompozicija HŽ-a, a nikakav TGV ili Shinkansen. Ima i jedan simbolički portret Kim Jong Ila za radnim stolom. Vani je noć, Pyongyang spava, kroz prozor mu sja zvijezda vodilja, a na stolu zatrpanom delegatskim materijalima ima tri starinska telefona i magnetofon – eto, to je bio vrhunac sjevernokorejskih komunikacijskih mogućnosti 1980. Dakako, sve je to umjetnost po diktatu, a to su i naslikali 1972. Kim il Sung okružen umjetnicima, nešto im trkelja, a oni poslušno zapisuju. Budući da je sva ta umjetnost propagandna propagandu i tematizira: na jednoj slici djevojka lijepi plakate koje vozi na trokolici, na kojoj ima i magnetofon za zvučnicima, i to 1995!

Mentalitet 1945, ali s interkontinentalnim raketama, i sve to u zemlji u kojoj je milijun ljudi podvrgnuto ropskom radu, koja u šest velikih logora drži na preodgoju 200.000 ljudi, od kojih godišnje umre 10.000. Saznajem iz novina da se u Zagrebu proslavljaju i rođendani korejskih vođa. I ja bih im čestitao, a prvi prikladan datum već je uskoro: 25. lipnja 1950. Kim Il Sung pokrenuo je rat u kojem je ubijeno tri milijuna njegovih sunarodnjaka i u kojem su uništeni svi veliki korejski gradovi. Moj buket se malo sparušio na ovoj vrućini, ali iskreno čestitam i korejskim manijacima na vlasti i njihovim hrvatskim obožavateljima.