Čuvari međimurskih priča

Početkom 1980-ih godina učiteljica i folkloristica Marija Novak (1945–2015) u rodnoj je Donjoj Dubravi u Međimurju među svojim sumještanima zapazila dvoje izvanrednih pripovjedača, čiji je korpus usmenoknjiževnih pripovijedaka istih godina i dokumentirala u suradnji sa znanstvenim suradnicima tadašnjega Zavoda za istraživanje folklora u Zagrebu Ivanom Lozicom i Ljiljanom Marks. Iako je od njihova terenskog dokumentiranja usmenoknjiževnog pripovijedanja u Donjoj Dubravi proteklo više desetljeća, ono i dalje pobuđuje pozornost istraživača, u prvome redu zbog vrsnih pripovjedača te gradiva zabilježena prema njihovu kazivanju, koje od 1980-ih kada je prikupljeno do danas nije u cijelosti publicirano niti znanstveno obrađeno.

Vrsni pripovjedači

U Donjoj Dubravi u studenome 1979. Marija Novak snimila je prvo svoga susjeda Marka Karlocija (1951). Karloci, po zanimanju pekar, tada je imao dvadeset osam godina, a priče koje je pripovijedao svojoj sumještanki naučio je od djeda Stjepana Karlocija. Markov djed čitav je život kao pastir čuvao na livadama krave te u istim okolnostima pripovijedao priče, najčešće djeci koja bi se okupila oko njega, rjeđe i odraslima. U prosincu 1980. i siječnju 1981. Marija Novak snimila je i priče iz repertoara pedesetogodišnje Monike Žiga (r. Matotek 1928), s Markom Karlocijem rodbinski povezane po majčinoj liniji. Te je priče Monika Žiga naučila od svoje majke Kate Karloci, koja bi ih pripovijedala najčešće za večernjih okupljanja uz rad.

Tih je godina Marija Novak u Donjoj Dubravi snimila i priče nekolicine drugih kazivačica, nekih i znatno starijih od Monike Žiga. Međutim, kasnije kad su joj se na terenu pridružili suradnici, pripovijedanje tih kazivačica nije dokumentirano, pretpostavlja se zbog toga što je ono umješnošću gotovo neusporedivo s pripovijedanjem Karlocija i Monike Žiga. Priče iz repertoara Marka Karlocija ponovno su snimljene u studenome 1980, a one Monike Žiga u veljači i svibnju 1981, ovoga puta u prisustvu znanstvenih suradnika tadašnjega Zavoda za istraživanje folklora u Zagrebu – Ivana Lozice (kojemu je Marija Novak bila poslala materijal što ga je dotad samostalno snimila) te Ljiljane Marks, čime je to istraživanje zadobilo i snažniji institucionalni okvir.

Kazivač Marko Karloci

Mlada istraživačica Lea Šprajc

Naslovnica časopisa Kaj, 1985.

Prijašnja istraživanja usmenoknjiževne baštine

Spomenuti su istraživači u Donjoj Dubravi 1980-ih magnetofonom i videorekorderom dokumentirali nešto više od dvadeset usmenih pripovijedaka, devet prema kazivanju Marka Karlocija: Lažić i Prilažić, Laž, Mlinar i vrag, Tri brati, Norci, Vandravec, Ivica i Marica, Dva brata – Đurek i Akman-Karol, te dvanaest prema kazivanju Monike Žiga: Kak je išel v pekel po pismo, U crkvi svaku noć nestajali vojnici, Pijanac i duša, Grofica zamije­nila šestu kćer za Ciganicinog sina, Stekljena gora, Vandravec, Brujko Kobilić, Djevojka išla u vojsku, Maruška, Brod koji pe po zemlji kak po vodi, Pet vreč istine i Kak je išel igrat v pekel. Naslovi priča donose se prema rukopisu Dvoje pripovjedača iz Međimurja (1986) Ljiljane Marks, koji je kao i ostatak gradiva prikupljenog na tom terenu pohranjen u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Kazete koje je Marija Novak samostalno snimila prije nego što su joj se na terenu pridružili Lozica i Marks danas su pohranjene u Muzeju Međimurja Čakovec koji raspolaže cjelokupnom njezinom folklorističkom ostavštinom.

Iako su Karlocijevo i Žigino pripovijedanje Marija Novak, a kasnije i Lozica i Ljiljana Marks dokumentirali u više navrata, repertoar ispripovijedanih priča uglavnom ostaje isti. Razlike se, međutim, prepoznaju u tome kako pripovjedači u različitim okolnostima pripovijedaju iste priče. Primjerice, vrlo je vrijedno što je na jednoj od kazeta pohranjenih u MMČ-u dokumentiran Marijin prvi terenski susret s Monikom Žiga, upriličen krajem 1980. Početak njihova razgovora vrlo je otegnut, jer se pripovjedačica ne može dosjetiti ni jedne priče, odnosno nije posve sigurna u svoje pripovijedanje pa ne želi riskirati. Iste će priče ista pripovjedačica samo mjesec dana kasnije pripovijedati besprijekorno – sigurno i uživljeno, kao da ih od mladosti kontinuirano pripovijeda.

Suživljenost s pričom

Suživljenost Monike Žiga s pričom koju pripovijeda odlika je koja se prepoznaje u svakoj njezinoj dokumentiranoj pripovjedačkoj izvedbi, i to u promjenama jačine ili boje glasa, najčešće u dijaloškim dijelovima, te još više u njezinim istančanim mimikama i gestama koje su videosnimke vjerno registrirale. Pripovijedajući primjerice o lutajućem siromahu koji od vraga napismeno traži da oslobodi ugnjetavani grad (Vandravec), dlan jedne svoje ruke Žiga „pretvara“ u papir po kojem prstima druge tobože ispisuje vragovo obećanje. Gestikuliranje pripovjedačice ne doima se nimalo usiljeno, već je usklađeno s dinamikom verbalnih iskaza.

Marko Karloci i danas pamti, iako ih rijetko pripovijeda, neke od priča kojima je 80-ih oduševio Mariju Novak i njezine suradnike. Točnije, u cijelosti pamti tek pet njemu najdražih priča koje je tijekom godina češće pripovijedao. Ostale je priče zaboravio. Na nagovještaj informiranog sugovornika sjetit će se tek nekih upečatljivijih motiva ili imena likova, možda i artikulirati osnovni tijek radnje. Ipak, Karlocijeva pripovjedačka izvedba i dalje je gotovo jednako impresivna, bez obzira na njegove poodmakle godine. U to sam se uvjerila kada sam ga u siječnju ove godine u njegovu obiteljskom domu u Donjoj Dubravi, u prisustvu njegove supruge, ponovno snimila, četrdeset i pet godina nakon svojih prethodnika.

Poprište novih spoznaja

Tek je manji broj tekstova pripovijedaka koje su Marija Novak, Ivan Lozica i Ljiljana Marks zabilježili prema kazivanju Marka Karlocija i Monike Žiga u Donjoj Dubravi dosad publiciran, i to 1985. godine u časopisu Kaj (br. V/VI, Usmene kajkavske bajke, Donja Dubrava – Međimurje). Još je 1987. Ivan Zvonar u knjizi Usmena narodna književnost na tlu Međimurja (Knjiga II) upozorio da bi bilo potrebno da se objave i druge pripovijetke čiji zapisi u izboru iz Kaja nisu zastupljeni, što do danas nije učinjeno. Ipak, to plodonosno istraživanje u novije vrijeme privlači pažnju mlađih istraživača kojima usmenoknjiževno gradivo koje su Novak, Lozica i Marks 80-ih dokumentirali u Donjoj Dubravi, kao i cjelokupna kontekstualizacija toga njihova terena, postaje poprištem u artikulaciji novih istraživačkih spoznaja o usmenoknjiževnoj baštini Međimurja. ******

 *   *    *

Laž

E, ova mi je najbolja. Car je dal obznaniti koji mo bo pričo sprepovedal kaj on reče da laže, dobi tenjer zlata. Ali ako na rekel, unda glava doli. Čovek je rekel: „Znaš kaj, žena, pak pogle. Deco imamo, posla ga ne, pak idem ja probat, morti zasljužim. Ako pak hmerjem, pak nekak se prehranite i tak ne delam, nikaj ne zasljužim.“ Pak veli: „Probaj!“ I čovek ide. De na dvor, de nuter, vidi: „Jebem ti, več glavi na što jen štos kaj su sporezali ljudem!“ Huj, štel se nazaj dimo brnuti. „Tu bom glavo zgubil. Je, a nek bo več kad sem tu, idem!“ Stražari ga tpeljali nuter, car veli: „Evo, tu si poječte, spijte se, ak pušite, tu su vam cigare. Dok bote spremni, morete početi.“ Kaj pak, čovek je bil sega želen, sega je bilo. Najel se, se je napil, spušil si je. „No“, veli, „morem!“ „No, ajde.“ „Idem vam“, veli, „ja orat. Orjem, orjem, več sem pol zemlje zoral, dobeži sosed.“ „Sosed, hodi mam dimo, japa ti se narodil.“ Stražari vele: „Ma stari, što lažeš, kak se more tebi ve japa naroditi?“ Car veli more biti istina. „I, kaj bom“, veli, „ve? Je kaj ve, nikaj! Dobro, dojdem, idem to doorjem. I ja vam orjem i zadenem za koren, konj mi se na pol reskoli. Kaj bom? Ve sem pol konja svezal za rut, s polovicom sam to dooral.“ Pak vele stražari: „Stari, što lažeš, kak moreš s pol konja orati?“ Je, car veli more biti istina! „I ja sam vam“, veli, „to zoral, tam sem zel gožvo jeno, konja svezal skupa, idem dimo. Dobro je, ve sem večer nahranil, ve si ja mislim kak bom ja vjutro japo nesel krstit v nebo? Je, nikaj, legel sem si, vjutro sam se stal, idem još konju dam jesti pak idem z japom. Kad ja vidim s konja vrba vuprta v nebo! Joj, ja ves srečen po japo i idem ja gori v nebo. Dojdem, sveti Peter dočaka, pelja me. Japo so skrstili, tira me doli. Idem doli, je gledim, vrbe nigdi! Ja se ogledavam, ogledavam, zgledal sem tri vreče piljenice. I ja vože plest!“ „Ma stari, što lažeš“, vele stražari, „kak moreš s piljenice vože plesti?“ Je car veli more biti istina. „Ti majku“, mam se čohlja, „glava bo dišla.“ Veli: „Je, splel sem vože, pustim ja doli i idem po vožaj doli. Gledim, joj, još je dalko zemlja! Kaj bom ve? Je, kaj, ja lepo gori drežem, doli štukam, gori drežem, doli štukam.“ „Ma stari, što lažeš“, vele stražari, „gori drežeš, doli padneš!“ Car veli more biti istina. „Ti majku“, i veli, „več sem se zmočil. Unda sam složil vozla kaj si malo počinem. I tak sem zadremal, zima mi je bilo. Unda sam se zmislil imam tri bombovačke. Tak sem te bombovačke nakuril i nekak je jena iskra zletela, vože se preseklo, opal sem doli z japom, v zemljo smo se zapičili, nuter v zemljo smo prepali. Kaj bom ve? Je, kaj, dimo po lopato kaj sam se odmetal.“ „Ma stari, što lažeš, kak možeš zemlje vum kaj si peš po lopato dimo kaj se odmečeš?“ Car veli more biti istina. „Joj, dišla mi bo glava“, si je mislil. „Je, nikaj, ja sam se odmetal, idem vam ja dale. Dojdem ja. Žeteoci, sedmi mesec, ženjejo žito. Vrooče!“ Vele: „Glete, moramo se žuriti, bi nam šteli, tu je potok, nam pete po vodu?” „Pak pem, kaj vam nej išel? Dali su mi zemljenoga vrča i ja sem išel po vodo. Ja dojdem na potok, potok zmržnjeni!“ „Ma stari, što lažeš“, vele stražari, „kak more potok biti v sedmim mesecu zmržnjeni?“ Car veli more biti istina! „Kaj bom ve? Z vrčom nemrem potrti, se vrč potere zemljeni. Odšrajfil sam si glavo, leda potral, zagrabil vodo, nesem ja! Dem do pol pota, ja se zmislim glavo sam si stajil na kanalo!“ „Joj“, vele, „stari, što lažeš, pak nebreš bez glave misliti!“ Car veli more biti istina. „Joj“, i veli, „idem vam ja tak dale, idem i vidim ja pastira. Dojdem do njega, a te pastir je meni nekak poznati. I ja vam ga malo bole gledim kad to vidim vaš otac!“ A car njemu veli: „E, stari, bogati, što lažeš! Moj otac je bil car kak i ja.“ I onda mo je moral dati jen tenjer zlata i čovek dimo i bogat je bil.

(pripovijedao Marko Karloci,
dokumentirala Lea Šprajc,
Donja Dubrava, siječanj 2025)